AMRA: Danas je 4. 12. 2024. godine i nalazimo se sa gospođom Silviom Faris i ona će nam reći nešto o sebi. I molim te, sad nam se predstavi, reci kada si rođena i gdje i koje si poslove radila?
SILVIA: Silvia Faris, 2. 7. 1963. u Puli, a u Uljaniku sam bila zaposlena kao referent u kooperaciji. Konkretnije AKZ i čišćenje, referentica AKZ i čišćenja.
AMRA: To je značilo da si kakve poslove obavljala?
SILVIA: Znači, radila sam ugovore, plaćanja, sate smo vodili, nabavljali, dobavljali radnu snagu i tako. Jako je interesantan posao je bio.
AMRA: Da li si imala prilike razgovarati s tim ljudima i odakle su recimo bili ti ljudi ili si više radila papirnate stvari?
SILVIA: Više papirnate, ali definitivno smo bili u kontaktu s tim ljudima jer su, ili su nam donosili obračune, ili su morali… Kod nas su donosili dokumentaciju za se prijavljivati za rad u Uljaniku. Pa smo mi kontrolirali da li imaju sve potrebne papire, poput zaštite na radu, pregled, liječ… ovaj specijalistički i tako.
AMRA: Znači, vodilo se računa o tome da ljudi budu fit za taj posao, da se ne izlažu rizicima.
SILVIA: Da, da, šta je, je. U našoj kancelariji se to stvarno gledalo da ljudi imaju svu dokumentaciju kako nalaže zaštita na radu i kadrovski.
AMRA: Da li ti se sviđao taj posao? Da li si se našla ispunjena u njemu?
SILVIA: Jesam. Ja sam radila preko dvadeset godina taj posao i baš sam uživala u njemu do zadnjih godina. Zadnje dvije godine.. ba… ono…
AMRA: Prije stečaja?
SILVIA: Ma prije kad su nastale te kadrovske promjene gdje su svi postali sa visokom stručnom spremom, kako su to bili riješili… Tko ima visoku stručnu spremu, odjednom je rukovoditelj.
AMRA: Da.
SILVIA: I onda sad nas pet, četiri u kancelariji i dva rukovoditelja, dvije referentice. I to je bilo nonsense. Bez…
AMRA: … iskustva.
SILVIA: Da, da, da, ljudi bez iskustva.
AMRA: Da li su vama rukovodici bili muškarci ili su…
SILVIA: Uvijek muškarci. Uvijek.
AMRA: Da li misliš da su žene bile u tom smislu zapostavljene i u napredovanju?
SILVIA: Jesu, jesu. Ja mislim da se u Uljaniku nije nikad onih 40% primjenjivalo. Kako naš zakon nalaže da svugdje moraju 40%, zar ne? Zar nije tako?
AMRA: 30.
SILVIA: 30?
AMRA: Da.
SILVIA: Bo.
AMRA: Svejedno.
SILVIA: Ali mislim da se to nije primjenjivalo u Uljaniku.
AMRA: Da nije, nije. A da li misliš da si bila spriječena u napredovanju? Da l’ si imala neke konkretne takve?
SILVIA: Ne, reći ću da nisam bila spriječena, to je moja greška, zato što nisam nikad završila fakultet. Znači, ja sam si sama to kriva, upisala ga jesam i šta ja znam. Znači, recimo to tako. Ali zadnjih godina je baš bilo nepoštivanje.
AMRA: Da, promijenio se taj stil.
SILVIA: Taj stil, nadobudnost. Bez mene ne može, jer ne zna, ali… Baš je bilo teško evo…
AMRA: Znam da imaš jednu anegdotu u muško-ženskim odnosima, ako hoćeš ispričati, jer je to bila prilika kad smo se mi upoznale.
SILVIA: Da, znači, uvijek kad nešto počne ići po zlu, onda se dovode neke…
AMRA: … glupe mjere.
SILVIA: Neke glupe mjere, bravo. Ili je u toaletnom papiru kojeg više nema, mlijeko se ukida, šta je ono bilo. I onda, između ostalog, stražari su dobili — portiri, su dobili ovlaštenja da nas gledaju, da li smo…
AMRA: Dresscode, se to kaže.
SILVIA: Dresscode, da li kako ono…
AMRA: … prikladno odjevene.
SILVIA: Prikladno. Prikladno. I onda ja koja, vidim, ja i minice smo dva oprečna pojma, i zaustavi me jer imam kratku suknju. Modni mačak, tu je jedan sa porte. Ma mislim! I onda tu sam se bila naljutila, pa sam krenula pričati, pa brojati, uslikala sam se, sad ću ja to prijaviti. Onda mi je netko rekao da si ti to već pokrenula. I tu sam se ja i ti upoznale. Ti koja si prošla pola svijeta, pa te je jedan opet modni mačak na porti u Uljaniku zaustavi.
AMRA: I kad je, rekao mi, gospođo, bez uvrede, ali drugi put kraću suknju. Ja sam rekla, molim, šta? I onda sam rekla, znam da ti nisi kriv, nitko te nije dobro obučio, ali odmah sam zvala direktore, sve moguće, napravila sam takvu frku da im nije palo na pamet više takve gluposti.
SILVIA: Ma mislim ono. Tko si ti, ali evo, on je imao ta ovlaštenja. Da. I sad kakav mu je bio dan, tako se on odnosio prema nama.
AMRA: Da, prema ženama, ne… Dobro, premda je i za muškarce, vjerojatno ne mogu doći u kratkim hlačama i natikačama, ali to je sasvim drugačije u odnosu na žene, ima druge konotacije.
SILVIA: Uvijek. Uvijek i ravnopravnosti neće biti nikad, budimo realni.
AMRA: Da, da. A reci mi, nakon što je Uljanik završio i sve, znamo na kakav tužan način, šta si ti dalje radila? Vidim da sad si u ugostiteljstvu.
SILVIA: Da, znači one godine kada… Napokon sam dala, ja sam čak dala otkaz, bili su me i zadržali.
AMRA: Aha.
SILVIA: Onda sam ja, više nisam mogla. I rekla sam, te godine uzet ću si životni godišnji. Cijelo ljeto na more, putovali ja i suprug, tako. Muž je isto, on je obrtnik, on je isto malo smanjio taj posao i mi smo uživali. I onda došla zima. Sad prijateljica mi ima u uljaru, pa sam joj pomagala u uljari.
AMRA: Da, molim te reci, ti nisi iz Pule, reci odakle si?
SILVIA: A ja sam iz Vodnjana, da. I ono malo po malo mi je to bilo lijepo raditi s tim ljudima i tako. I kraj mene je bio neki lokal koji je već godinama zatvoren, ugostiteljski lokal. Pitam ja sina, koji, onda je imao 25 godina, ja govorim, šta misliš da ja i ti ovako uzmemo neki kafić? Mali, normalno, odmah oduševljen. Muž ne, onda smo ja i sin nagovarali supruga. U međuvremenu, moj suprug je građevinski limar, ali je morao ići na neku operaciju i više nije bio siguran da će to moći nastaviti. I tako smo otišli u ugostiteljske vode. Otvorili smo u vrijeme korone, znači najgore, ali kažu, u poslovnom svijetu, k’o preživi krizu…
AMRA: Da, taj je živ forever.
SILVIA: Živ forever. I sad mi dvije godine smo se mučili, ovo je sad četvrta, putujemo, radimo, ginemo, ali uživamo.
AMRA: Lijepo, zadovoljni sa životom.
SILVIA: Da.
AMRA: Da li, recimo, to tvoje iskustvo iz Uljanika, to ti je drago da je bilo? Da li ti je drago da si radila?
SILVIA: Bilo mi je lijepo, bilo, ali stvarno zadnjih pet godina jednostavno sam izbrisala. Jednostavno sam izbrisala, nisu mi bile lijepe. I sad s ove strane kao u gostitelj, čak mi je žao da nisam otišla puno prije. Jer ovdje uživam, volim taj posao. Nisam znala… da sam barmen. Da. Evo ja radim koktele, 40 koktela imam u kafiću.
AMRA: Wow, moramo doći, samo me zovi! A reci mi, jesi ti imala neku obiteljsku poveznicu sa Uljanikom ili si ti prva u svojoj obitelji?
SILVIA: Ne, ne, ne, bio je moj tata. Bio je moj tata. Cijeli život. Je otišao u penziju iz Uljanika. I baš on je bio radio u skladištu, tamo sam se i ja, prvo zaposlenje mi je bilo u skladištu. Pa svi mi u ovoj južnoj Istri smo povezani na neki način s Uljanikom.
AMRA: Tako, evo. Imaš mi nešto još za reći što bi ti bilo zanimljivo i što bi htjela da se…
SILVIA: Evo, žao mi je da se to izdešavalo, što se izdešavalo. Mislim da je velika krivica u pohlepi, nadobudnosti i neznanju.
AMRA: Da.
SILVIA: Ispaštali su mali ljudi. Znam ljude stvarno koji se i dan danas teško nose s tim. Ja sam to prihvatila kao da je bila jedna epizoda, malo duga, 35 godina, malo poduža.
AMRA: 35 godina si radila?
SILVIA: Punih, punih. Čak mi je i jubilarna u onim dugovanjima.
AMRA: U onim dugovanjima, da meni isto.
SILVIA: Eto, tako da stvarno… Ali stavila sam da je to bila epizoda, krenula sam naprijed, ja stvarno nisam nijednog momenta pokleknula.
AMRA: Bravo. Znači, dobro, onda uspješan rad tamo i uspješan rad ovdje.
SILVIA: Hvala, hvala.
AMRA: I još su nacrtane one slike iz vaše kancelarije tamo, znaš?
SILVIA: A da?
AMRA: Da, da, oni, oni, tapete, znaš? Što ste zalijepile cvijeće ono, nekakvo na zid, se sjećaš?
SILVIA: Ma ne, znaš da se više ne sjećam.
AMRA: E, ja se sjećam jer to vidim, da.
SILVIA: Znaš šta mi se izdešava? Znači, radila sam puno godina s ljudima i onda blackout kad ga vidim.
AMRA: Da.
SILVIA: Pričamo općenito, pozdravimo se, pričamo općenito.
AMRA: Ne znaš gdje bi ga smjestila.
SILVIA: Znam čak recimo gdje bi ga smjestila, nema šanse da mu znam ime.
AMRA: A, dobro.
SILVIA: I onda kad ode, znam.
AMRA: Eh, dobro, nije važno, nije važno. Evo, Silvia, hvala ti puno.