LEONIDA: Danas je 19. rujna 2024. godine. Razgovaramo s gospođom Marijom Koštomaj koja je dugogodišnja radnica Uljanika. Gospođa Marija, ja bih vas molila da nam kažete kada ste rođeni, gdje ste rođeni i koja je vaša veza s Uljanikom, kako ste došli.
MARIJA: Evo ja sam Marija rođena Buić udata Koštomaj. Rođena sam 30. 11. 1953. i veliki dio svog života provela sam u mojoj Marčani, gdje sam završila osnovnu školu, nakon toga redovno gimnaziju u Puli i višu ekonomsku. Višu ekonomsku sam završila 1972. godine i 1973. sam se zaposlila u Tehnomontu gdje sam radila skoro dvije godine. Kada je bio raspisan natječaj za Uljanik 1975. godine, negdje u 9. ili 10. mjesecu zaposlila sam se u Uljaniku kao analitičar raspodjele osobnih dohodaka. Tako se to zvalo tada. To vam je bilo na procijeni složenosti poslova sa višom stručnom spremom. Tu sam radila veliki broj godina da bi u međuvremenu i udala se i paralelno sa svojim radom i djecom studirala, tako da sam 1991. godine napokon uspjela završiti fakultet uz sve moguće peripetije koje su se u životu događale. Ta služba raspodjele, tako smo je mi zvali, bila je u okviru kadrovskih poslova. Da bi s vremenom, pošto su bili platni uredi gdje se obračunavale plaće i ovdje je bila služba raspodjele gdje se utvrđivala složenost posla, gdje su bili usko povezani poslovi, pa smo mi te dvije službe objedinili i ja sam postala šef službe raspodjele i plaća. Dakle, imala sam zapravo dva odjela u svom resoru, da bi sa vremenom, te dvije službe bile su u okviru zajedničkih poslova, jer je u Uljanik tada bio tako organiziran, da su imali proizvodni dio i službe, stručne službe koje su bile formirane u dvije zasebne, nekad organizacione jedinice, pa OOUR-i, pa na kraju smo dobili dva poduzeća. Jedan je bilo koji je vodio financije, a drugi je bio ovdje gdje su bile stručne službe, vatrogasci i stražari. Znači, mi smo bili stručne službe gdje se vršio obračun plaća i ta složenost posla. Da bi s vremenom ja došla do razine te da sam vodila poslove i financija i plana i analize zajedničkih poslova i plaća. A u međuvremenu se taj sistem raspodjele osobnih dohodaka, to se zvala u ono doba ili poslije samo grupa složenosti, zapravo sveo na jednu rutinu gdje nije više bilo onih analitičkih istraživanja, opisa poslova, utvrđivanja složenosti pojedinih mjesta, nego se to jednostavno svelo na neku rutinu i to zapravo ta služba je bila i ukinuta.
LEONIDA: Možete li nam opisati malo, ovo je vrlo, vrlo zanimljiv podatak i o postojanju takve službe, a isto tako i o momentu ukidanja takve službe? Od čega se sastojao vaš posao, utvrđivanja procjene složenosti posla? Jeste li to radili sami ili ste imali tim?
MARIJA: Bio je tim, ovako prvo. Znači, mi smo 1970. i ja sad…prije nego sam ja došla ovdje u Uljanik, je Uljanik sklopio sa jednim stručnjakom iz Ljubljane, Nik Ogorevc zvao se, koji se baš bavio stručnom analizom složenosti radnih mjesta. I bili su utvrđeni kriteriji na osnovu čega se je utvrđivala složenost. To je počeo od stručne spreme do potrebnog iskustva, uvjeta rada pod kojima se radi radno mjesto i opisa radnog mjesta.
LEONIDA: I odgovornosti.
MARIJA: I odgovornosti, normalno. I opisa radnog mjesta. Znači mi smo morali kao prvo krenuti, zapravo prvo je bio opis radnog mjesta, mi smo sa neposrednim rukovodiocima, sa ljudima opisivali radna mjesta. Što se na određenom radnom mjestu mora raditi. Na osnovu toga se utvrđivala stručnost, koliko vremena treba i sad ja više ni detalje ne znam, da li je za to potrebno, posebni uvjet rada, da li je, recimo, ako je brodomonter ili zavarivač, znalo se da su to, i po zakonu radana mjesta koja imaju posebne uvjete rada, koja imaju beneficirani staž. Na to se dodavalo određeni broj bodova. Prije toga smo imali još od gospodina Gorevca utvrđeno da se radna mjesta definiraju u okviru prvog do 30. grupe složenosti.
LEONIDA: 30 grupa složenosti?
MARIJA: 30 grupa složenosti je bilo. Da je u prvoj norma bila čistačica, a da je u 30. bio generalni direktor, takozvani. Međutim, sam raspon grupa nije značio i takvu plaću. Znalo se nama, ne znalo se, to se je o ho ho događalo, da je grupa složenosti 30. i direktor je imao manju plaću recimo od jednog zavarivača i jednog VKV radnika. Jer su njegovi uvjeti još nadodavani imali.
LEONIDA: Aha. Ono što utječe na zdravlje, što je štetno…
MARIJA: I prekovremeni. Sve živo što je. I znalo se, i isto tako tom metodologijom, znalo se da je raspon, ajmo reći, za KV radnika bio od 8. do 12. da je VKV bio od 10. do 15. grupe složenosti jer je opet i bila razlika u VKV radniku između zavarivača i brodomontera. I brodomonter je bio u ono doba… čini mi se trogodišnja plus još dvije godine, a zavarivač je mogao biti osnovna škola i tečaj za zavarivača. I onda se tu ipak vrednovalo više brodomontera od zavarivača u startu. Da je srednja stručna sprema tu bila negdje isto između 13. i 14. Viša je bila negdje do 16. Recimo samostalni referenti u nabavi oni su znali imati 16. Ovi u knjigovodstvu su bili poslovi više repetitivni, su imali negdje 14.-tu, 15.-tu.
LEONIDA: Sjećam se još prije 1990. da je postojao zakonski propis da u jednom poduzeću raspon plaća od najniže plaće do najviše, recimo, generalnog direktora nije smio biti veći od pet puta.
MARIJA: Da, mi smo imali…
LEONIDA: Da, što je danas mislim nezamislivo…
MARIJA: Tako je.
LEONIDA … I ovo je danas užasno.
MARIJA: Užasno, da. Meni se čini, ne bih htjela krivo reći, ali čini mi se da smo imali tri i po.
LEONIDA: Jer znam, na primjer, Pliva da je imala od najniže plaćenog, ne znam, to je bila čistačica do generalnog direktora, da nije smio biti omjer veći od pet puta. Rekli ste da, budući da nas u ovom istraživanju, specijalno zanimaju uvjeti rada žena, kada ste radili procjenu složenosti poslova i tu evaluaciju plaća, jesu li možda žene koje su bile u tim teškim fizičkim zanimanjima, tipa zavarivačice, ne znam, u današnjim terminima to bi bio koeficijent. Jesu li možda s obzirom na rod imale možda veći koeficijenti ili jednaki?
MARIJA: Ne. Jednaki su imali. U startu su imali jednako. Stvarno nije bilo tu nikakve razlike da li radi muško ili žensko. Jest da je bilo malo žena, ali nije bilo. I brodomontera možda je bilo dva.
LEONIDA: Ne, isti su uvjeti rada… nije nikakva pravljena razlika po rodu?
MARIJA: Ne, ne, ne.
LEONIDA: Dobro. Vrlo zanimljiv podatak.
MARIJA: Ne. Da, i mi smo u to doba 1970-ih i 1980-ih godina stvarno bili dobro informatizirani, mislim, tako da mi smo crpili, kod obračuna plaće, mi smo crpili podatke vezano za radno mjesto. Znači, nismo gledali spol, nego smo uvjete radnog mjesta, tako da, neovisno o tome ko je, to je bila, recimo… Podaci kako se obračunavala plaća znači da se crpilo iz tog radnog mjesta, a s druge strane su se crpili podaci iz poentaže, takozvana poentaža, znači koliko je ko imao poentiranih sati.
LEONIDA: Produktivnost.
MARIJA: Tako je, tako rada, znači da li je, tako da tu stvarno nije bilo. Druga je priča možda vezano za napredovanja.
LEONIDA: A što se događalo u vezi napredovanja?
MARIJA: A recimo, nije kod ovih najnormalnijih, običnih poslova to nije. Možda kod nekih složenijih poslova, kod nekih rukovodećih poslova. A možda se tu gleda, možda se gledalo, ne mogu 100% reći, ali možda se ipak gledao rod. Jer je brodogradnja muški, muško zanimanje. To je ono doba, ali mislim da je i danas. Ne znam kako bih… Kako bi se danas gledalo.
LEONIDA: Da. Zato nas upravo i zanima preispitati te poslove tipično muških i ženskih poslova jer po mom mišljenju nema muških i ženskih nego što se dogovorimo.
MARIJA: Definitivno. Ja dan danas kao žena mogu se prihvatiti bilo kojeg posla i nije me strah. Ali evo sad pitanje je bez obzira što ja… Koliko god ja mislim da smo jednaki. I što možemo mi raditi iste poslove koji oni, ali nekad nas, ono, majčinstvo…
LEONIDA: Da, druge obaveze koje nisu valorizirane negdje drugdje.
MARIJA: Tako je.
LEONIDA: Tek zadnjih godina je pokušaj da žene koje nisu bile zaposlene, a nisu bile zaposlene iz različitih razloga, najčešće su muževi smatrali da trebaju sjediti doma i odgajati djecu. Tek sada… je pokušaj da one dobiju nekakvu minimalnu mirovinu, za taj cijeli neplaćeni kućanski rad.
MARIJA: Ali, točno, mislim, gledajte, meni se dogodilo, sad ću, možda ne znam da li, pa ćemo izbrisati ako bude trebalo. Meni je muž bio u JNA, znači raspadom, ostaje bez posla. Ti se moraš negdje sad pobrinuti. Mislim, ja sam u tom razdoblju njegovog odlaska na brod dosta mirovala što se tiče i faksa i svega živog, jer na nas se život urušio. I on je ipak 1991. odmah otišao na brod. Ja sam ostala sama sa dvoje djece. Dvoje male djece. Mislim, ja se nekad sama sebe pitam… Ok, mama i tata smo bili u Marčani. Mi smo svaki vikend bili tamo. Kad god, ako su bili oni bolesni, mama bi ih uzela. Ali trebalo je održati, opet da su završili fakultete, trebalo je sve to skupa održati. Njega nije bilo doma. I još doći do nivoa da si rukovodilac da ih vodiš, i ljude. Ne jedanput sam ja, kad sam radila preko vremena, nešto uzimala sa sobom u Uljanikove kancelarije da bi ja mogla… ili nosila doma. Doma sam vječno nosila.
LEONIDA: Sad ste, spomenuli ste malo prije napredovanja. Jesu li postojali neki kriteriji utvrđeni prema kojima se napredovalo ili je to bilo jednostavno slobodna procjena nekoga na višoj poziciji?
MARIJA: Slobodna procjena nekog. Nije bilo testova tada, nije bilo. Kasnije su se neki testovi počeli uvađati pa se je gledala sklonost. Ali to je bilo slobodna procjena, nekad uspjela, nekad ne uspjela.
LEONIDA: Vi ste bili na rukovodećem položaju. Možete li nam opisati? Koji je točno vaš položaj bio i koju odgovornost ste imali?
MARIJA: Znači, zadnje što sam, zadnjih godina, bila sam bila rukovodilac, ma više ni ne znam, sistem plaća i planiranja, tako se zvalo. Znači, u okviru radne zajednice zajedničkih poslova. S time da su plaće bile obuhvaćene za sve zaposlene Uljanika, znači za sva društva Uljanikova, koliko ih je bilo, a planiranje i financije su obuhvaćale samo zajedničke poslove. Znači imala sam dva odjela i bila sam direktno pod rukovodiocem zajedničkih poslova. Taj platni ured obračuna plaća imao je nekad davno i 70 zaposlenih. Posle se to reduciralo, automatiziralo da smo došli na zadnje negdje 15-ak.
LEONIDA: Uljanik je nekad imao i deset tisuća radnika.
MARIJA: I radnika, je, nekad se radilo ručno, ali nakon toga sve se je to više manje…informatiziralo, tako da smo došli na 15 zaposlenih u platnom, a tri osobe sam imala zaposlene u planu i analizi i u financijskom dijelu.
LEONIDA: Spomenuli ste da ste se još za vrijeme rada u Uljaniku dodatno školovali i završili fakultet. Jeste li imali kakvu možda podršku u Uljaniku? Da li su vam možda stipendirali na neki način? Jeste li dobili olakšice s obzirom na posao da ste bili oslobođeni nekih poslova jer ste morali studirati? Zanima me, da li je Uljanik dao neku konkretnu potporu ljudima za školovanje?
MARIJA: Da, ali ja nisam konkretno. Mislim, inače je davao. Davali su se stipendije, meni je ovaj mlađi sin bio stipendista Uljanika. Davali su se slobodni dani za ispite, ko ih je mogo iskoristiti. Ja nisam imala te beneficije. Stipendiju, jer je već kao odrasla osoba i dugo zaposlenik. To je bila moja volja da ja završim fakultet. Ali imala sam pravo na slobodne dane, koje, nažalost, nisam iskorištavala jer nisam uspjela. Ali ja uvijek kažem, moj pokojni direktor, je on mene znao svako toliko, pa ne samo mene, nego mnoge one koje su se školovali za vrijeme rada znao pozvati i malo i reći, ej, ti misliš završiti ili ne misliš završiti?
LEONIDA: A, dakle, ipak je vodio brigu da je u vrijeme svoje…
MARIJA: I te kako, i te kako li. Mislim, jer ja sam zastala i on je meni jedanput ovako rekao, ej, Marija, koliko si, jer ja sam pretežno uz njih dvoje, ja bih bila se digla od dva u noći i učila dok ne bi išla u Uljanik… kaže, koliko noći nisi prespavala? I za koga? I zašto? Sad ćeš pustiti. Molim te. Molim te.
LEONIDA: Zaista vrhunska ljudska reakcija.
MARIJA: Ne, ne… On je bio, što se toga tiče prema nama zaposlenicima, vrhunski.
LEONIDA: I do koje godine ste radili u Uljaniku?
MARIJA: Do 2010.
LEONIDA: To je, oprostite na pitanju, ali važno nam je…
MARIJA: 37 godina sam imala.
LEONIDA: Puna, puna mirovina.
MARIJA: Nije, nažalost. Nažalost išla sam u prijevremenu, a isto zbog nekih drugih razloga.
LEONIDA: Da, dobro. 2010. godina, to je već kad je Uljanik, da tako blago rečeno, bio u velikim problemima, kad su počela i otpuštanja…
MARIJA: Ma otpuštanja su bila puno, puno… i devedesetih. Tamo su počela već od 94. I vjerujte mi, onda je u tom razmaku i dalje, dalje, uvijek je bila racionalizacija. Pošto sam ja bila usko vezana za otpremnine i za obračun tih plaća i svega živog. Vjerujte mi da se nikad nismo našli nikoga ko nam se žalio. Na sve ovo, znači otpremnine koje su dobivali ljudi, uvijek bili su utvrđeni kriteriji. Ljudi su znali što će dobivati, što će dobiti. I mi nismo imali nikad pritužbe, nismo imali nikakvu sudski zahtjev da nije dobro obračunato, da nije dobilo ono što očekuju.
LEONIDA: A kako su ljudi reagirali kada su morali napuštati? Iz iskustva da su…
MARIJA: Gledajte, svakakvih slučajeva je bilo. Ali ono što ja imam iskustva, ko prvo, gledalo se uvjeti koji imaju bilo kakav uvjet, da mu pružiš priliku, da stekne mirovinu, da bude 3-4 mjeseca na Zavodu, pa da poslije ide ono, ode u mirovinu. Nije se baš išlo s tim, kao tehnološki višak, to nam više ne treba. I onda si gledao ljude prerasporediti jako baš neke mu nije bilo. Zato kažem, mislim da nije bilo nekih velikih nezadovoljstva u svemu tomu.
LEONIDA: A kad se radila ta takozvana racionalizacija, riječ racionalizacija, onako jedan lijep izraz za neke vrlo brutalne stvari, da li je postojala razlika između redukcije ženskih zanimanja kao tehnoloških viškova žena koje su radile?
MARIJA: Ne, ne, ne. Podjednako. Definitivno. Iako recimo transport, skladište, to su bila pretežno muška zanimanja, muška radna snaga. Mislim žene su više bile u administraciji, računovodstvo, financije… Ne. Ja osobno nisam osjetila da je bilo nekih… Možda kad bismo išli papirnato gledati, možda bi neko rekao, evo, stvarno je više žena otišlo. Ali ne svjesno da je neko rekao, evo… A znate kako žene, sada ću srediti, već si malo stariji, pa možda imaš unuke, pa sad ću ja ostati doma jer ću čuvati unuke. Zato kažem, mi, ja kao osoba koja je bila dosta uključena u taj dio, nisam nikad osjetila neku veliku, nešto da se je negativno dogodilo.
LEONIDA: Da. Niste imali nekakvih loših iskustava…
MARIJA: Iskustava, ne.
LEONIDA: … diskriminacije po rodnoj osnovi, po nekakvom seksualnom ugnjetavanju?
MARIJA: Ne. Čak su neke možda žene dolazile same, daj, šalji mene. Jer imam upravo to, imam doma unuče, ono ostat ću doma, dobit ću neku otpremninu.
LEONIDA: Zanimljivo mi je ono što ste mi malo prije u neformalnom razgovoru, prije nego što smo uključili ovo snimanje, spomenuli s vremenom, da je postojao… svojevrsni dress code, spomenuli ste da u neko doba žene nisu u hlačama, da ih se nije lijepo gledalo, ako su dolazile u hlačama. Možete li nam te priče opisati? O kojim se to godinama radilo i kako su se stvari mijenjale, ako se možete sjetiti.
MARIJA: Gledajte, ko prvo, ajmo… ipak je to proizvodnja. Ti ne možeš ući, ti dođeš na posao, ti ne znaš da li ćeš sutra ići negdje kroz Uljanik pa ćeš proći pored broda. Pa ćeš, ipak je nekad davno za vrijeme Austro-Ugarske su postavili upravo pravila ponašanja i to su nekad svojevremeno nam donosili te brošurice kako se ponašati i kako dolaziti obučen. Tako da ja sam čak i…
LEONIDA: Te brošurice su postojale još u vrijeme dok ste vi radili…
MARIJA: Jesu.
LEONIDA: … ili su to pronađene Austro-ugarske?
MARIJA: Austro-ugarske su, ali to hoćeš i znači, tad se već definiralo kako se moraš. Da su poslije jedno, nakon toga, ja sam još radila, bila propisano da ne smiješ dolaziti u natikačama. Na kraju ti…
LEONIDA: … skliznete, padnete.
MARIJA: … ti tražiš povredu na poslu, a da nisi došao adekvatno obuven na poslu. Neke stvari su se nakon toga bile propisale. Ali sve kad ti dođeš u minici ili u šorcu, čekaj dobro hlače, ajde, i sad prolaziš povrh broda i prolaziš one silne. Jer nekad je bila menza, su menze bile masovno u Uljaniku, skroz dole na kroz upravnu obalu. Znači ti iz direkcije si morao stvarno proći do cijelog broda, malo neprimjereno u ono doba. S vremenom su se te stvari počele mijenjati, godine vam ne bi znala točno reći. Kako se mijenjala vanjska, van Uljanika, tako se počelo i u Uljaniku. Mijenjala se svijest svih. Ali ne, jedanput si prošao, pa su ti zviždali s broda. Još jače ako si bio neprimjereno obučen i tako. Zbog toga se nastojalo. Ipak je bilo pretežno muška radna snaga. Hoćemo mi, nećemo…
LEONIDA: U dosadašnjim razgovorima sa zaposlenicama Uljanika često smo čuli zapravo priču da, gotovo od ni jedne s kojom smo do sada razgovarali nismo čuli ništa što bi ukazivalo na loš tretman radnica u Uljaniku. Naprotiv, sve su nekako istaknule brigu kolektiva za pojedince. Međutim, jedino gdje je taj… iskristaliziralo se nekako pitanje nejednakosti, čuli smo redovito da su žene mogle sve, ali nijedna nije mogla biti članica uprave ili direktorica. To je.
MARIJA: Znači, vrhunac, mi smo imali šeficu računovodstva, ne jednom, poslije smo imali šefa, ali je ona bila čak u normalno doba predsjednik Radničkog savjeta, žena koja je, mislim, pokojna, nažalost, da, davno već. Imali smo, gospođu isto koja je bila vezana za devize financija, a ona je jako dobro znana. Zora, Jelača. Ja sam dospjela do meni maksimalnog, pa imam, mislim, u kontrolingu žene. I to je to.
LEONIDA: Da. Dakle, nije bilo one pozicije na kojoj su se donosile odluke…
MARIJA: Ne.
LEONIDA: … koje bi utjecale na sudbinu brodogradilišta?
MARIJA: Možda jesmo donosili, možda jesmo predlagali neke.
LEONIDA: Predlagali, ali konačna odluka?
MARIJA: E, možda jesmo predlagali, jesmo nešto pridonijeli tome, ali da smo bili u ono, jer ja ne znam koliko vi znate, znači svi direktori Uljanikovih društava kojih je bilo, ne znam da li to znate, da li imate tu informaciju, znači bilo je brodogradilište pa strojogradnja pa je bila proizvodnja opreme, ona je bila u Vodnjanu, pa su bile tvornice električnih strojeva i uređaja, pa su bili neki strojevi za zavarivanje. To su sad na zadnje, pa je bila taj…Informatika, IRI, koji se bavio i investicijama i informacijski sustav, pa smo mi bile zajednički poslove i bile su financije. Prije toga je bila još komercijala. Ja sam više ne sjećam svih tih društava. Znači, svako poduzeće je imao svog direktora. Prema vani, onaj koji je figurirao prema vani je bio predsjednik.
LEONIDA: Uprave?
MARIJA: Uprave i njegov pomoćnik. Svi ovi drugi direktorići dan danas rečen da oni su samo predstavljali figuru.
LEONIDA: A ni jedna žena nije bila u figurama u navodnim znakovima?
MARIJA: Ne, ne. I oni su se ponedjeljkom, svaki ponedjeljak, imali su tzv. poslovni savjet. I tu su se donosile odluke koje su dalje…
LEONIDA: Dakle, ni jedna žena formalno nije sudjelovala u donošenju.
MARIJA: Ne, ne. Mi jesmo znali, najviše to mi iz stručnih službi, kad je trebalo prezentirati neke stvari. Mi smo dolazili na taj poslovni savjet i prezentirali.
LEONIDA: Ali je bilo pitanje, hoće li nekog respekta imati prema tome što ste vi prezentirali?
MARIJA: Da, ma, ali dobro, u principu mi smo uvijek došli s nekom idejom koja je… je… Mislim, da bi došli s rješenjem nečije ideje, evo tako.
LEONIDA: Ali ako je to rješenje i prihvaćeno i provedeno i dalje, niste vi bili ti koji ste, ajmo reći, u navodnim znakovima pobrali slavu za to rješenje, nego neko drugi?
MARIJA: Ma čak ni ne, ma čak ni ne. Znalo se da je stručna služba to, to. Ne, u hijerarhiji je nešto drugo, ali ako je neko nešto napravio, znalo se je to. Znalo se je to. I ono što ste prije rekli, bez obzira, vodila se briga o ženi. I nije nikada ako ti je trebalo za dijete otići doma ili bilo što napraviti, nitko te nije sputavao. Barem u onom našem segmentu gdje sam ja bila. Ne. Jedino to što je, ali ponavljam, nikad to nitko nije ni očekivao. Do možda sad zadnjih 15-20 godina da taj naš status se…
LEONIDA: Bilo je normalno.
MARIJA: Bilo je normalno.
LEONIDA: Bilo je normalizirano zapravo da ste uvijek stepenicu…
MARIJA: Da, da. Ali što se tiče plaće, ne. Nikad, nikad nismo bile zakinute što se tiče plaće. I dapače u zadnje vrijeme, kada je taj sistem naših plaća od 1. do 30. grupe složenosti, ali ne znam, to je 1990. i nekih godina propalo, to smo sve promijenili. I onda je uvedeno… te posebni ugovori. I šta se nama, mislim, to se svugdje događalo, znači da su upravo zbog tih stisnutih odnosa, 1990-ih godina je nama stručni kadar masovno počeo odlaziti. Pa Italija nam je tu. I to naročito ona… stručni inženjeri i onaj koji je usko vezan za brod. I onda je uprava donijela odluku da nešto tu moramo promijeniti. Jer to je onda bilo ratno doba i mi želje, pa nismo imali ni ugovore i tako, kako bi zadržali taj visokostručni kadar i je donesena odluka da se za taj visokostručni kadar naprave posebni ugovori. Evo.
LEONIDA: To je valorizacija tog znanja.
MARIJA: Tako je. I to neovisno od toga da li je muško, da li je žensko.
LEONIDA: Uljanik je razvio silne vlastite proizvodne tehnologije i to je silno, silno znanje u građenju.
MARIJA: Tako je. I tu smo stvarno uspjeli zadržati… Makar kasnije je to izgubilo svoju svrhu. Ono, 2007/8. to su počeli masivno dobivati te ugovore. Nije više bila svrha onih 1994/95. kad su ugovori uvedeni.
LEONIDA: Da ih se zadrži ovdje, da ne odu negdje gdje su bolje plaćeni.
MARIJA: Tako je.
LEONIDA: Tako zvani vjerovatno menadžerski ugovori.
MARIJA: Tako je, menadžerski ugovori, koja je…
LEONIDA: … druga priča.
MARIJA: Upravo tako, da ti nisam ja to naglasila… jer to nema veze sa menadžerskim ugovorima. I tad se je čak i razbilo ono da radnik dobiva veću plaću predsjednika uprave. Nama se to godinama, ma desetljećima događalo. I tada je i predsjednik uprave i direktori su dobili isto. E, oni su dobili neke svoje, ajmo reći polu menadžerske ugovore, jer nisu imali menadžerske ugovore. I nisu to bile neke plaće, ali opet se stvorila razlika i zna se odgovornost.
LEONIDA: A možda sjećate li se možda da je i koja radnica Uljanika dobila menadžerski ugovor ili su samo muški imali?
MARIJA: Ne, ovisno o radnom mjestu gdje je se počelo, od mene, počelo od ostalih svih žena koji su bile na rukovodećim i čak i one koje nisu bili na rukovodećim. Tako zvani menadžerski. To su ugovori bili sa… Mislim, ajmo reći da je 80% VSS-ovaca na taj način bilo stimulirano. I neovisno da li je bio rukovodeći ili da li je bio izvršni.
LEONIDA: Aha, to je bilo zapravo stimulacija za visoku stručnu spremu?
MARIJA: Čak je bilo, ne samo za visoku recimo, čak i za višu, ako je bilo…
LEONIDA: Odgovornost?
MARIJA: Odgovornost, da. I bilo je puno izvršioca. Nisu samo rukovodioci bili uključeni unutra.
LEONIDA: Puno vam hvala. Imate li možda nešto što vas ja nisam pitala što biste željeli reći da ostane zabilježeno u našem spomenaru?
MARIJA: Ne, ne. Mislim da ne. Mislim da nemam… Mogli bimo pričati do nedogled, ali mislim da ukratko da sam svoju priču o Uljaniku ispričala.
LEONIDA: Puno vam hvala.
MARIJA: I bilo mi je ono, moram priznati, bilo mi je lijepo. Raditi Uljaniku. Sve ovo, što se dogodilo, što ste i vi rekla, je tuga. Neke stvari ne mogu shvatiti, što su se morale tako dogoditi. Ali nažalost, evo, tu je šta je.
LEONIDA: Nadajmo se da će opstat Uljanik. Pa da će jednog dana i Uljanik i grad opet biti nešto.
MARIJA: Mmm… jako sumnjam. Jer su okolnosti sasvim drugačije.
LEONIDA: Jesu, ali možda se čudo neko dogodi.
MARIJA: Pa, samo čudo.
LEONIDA: Ajmo vjerovati u čudo.
MARIJA: Ajmo vjerovati u čudo.
LEONIDA: Puno vam hvala.
MARIJA: Nema na čemu.