AMRA: Danas je 26. siječanj 2024. S nama je kolegica Vilma Bezelj, koja će nam sada malo ispričati svoju priču. Vilma, ovo se snima kao što vidiš. I da li si suglasna da se objavi u knjizi ili u drugom…?
VILMA: Da.
AMRA: Da, dobro, evo. Sad, molim te, reci gdje si se rodila, šta si radila, nešto o svom poslu, o svom odnosu prema Uljaniku, da li je tvoja obitelj bila povezana poslovno s Uljanikom i tako, to malo ispričaj.
VILMA: Rodila sam se u Puli, 3. 10. 1960. Osnovnu školu sam završila u Puli. To je bila osnovna škola… Kako se zvala naša škola?
AMRA: Ivo Lola Ribar.
VILMA: Ivo Lola Ribar, sadašnji Kaštanjer. Srednju školu sam završila isto u Puli, ekonomsku školu, upravni smjer. Zaposlila sam se u Uljaniku 1982. godine, 13. 7.
AMRA: 1982.?
VILMA: Da, 13. 7. Došla sam u zamjenu, u nabavu, kolegice koja je bila na porođajnom. Tako da sam u Uljaniku jedno tri godine radila na određeno. Prvu godinu sam bila u nabavi, drugu godinu sam bila u tajništvu organa upravljanja, onda smo imali OOUR-e, SOUR-e, samoupravljanje. Tamo sam bila jedno godinu dana, isto sam mijenjala kolegicu na porođajnom. Uglavnom, možda čak i više od tri godine sam bila u Uljaniku na određeno pa sam dobila stalni posao u nabavi, u poslovnici uvoza. Bilo nam je jako lijepo. Bila je velika poslovnica, ženska.
AMRA: Da, same žene?
VILMA: Same žene, bilo nas je deset. Uglavnom smo bile mlađe, sve žene, i baš nam je bilo lijepo.
AMRA: Šefica vam je bila?
VILMA: Šefica nam je bila super žena, isto mlada. Radile smo puno, onda se sve kucalo puno materijala, u 100 kopija.
AMRA: Svaki šaraf je prošao kroz vašu…
VILMA: Svaki šaraf doslovno. Radilo se jako puno. I mogu reći da smo bili sredina jako dobra. Uvijek smo bile podrška jedna drugoj. Uvijek smo si pomagale. Kako smo bile ženska kancelarija, mlade, sve žene… Mi smo radile osam sati, ali osam sati non-stop. I kad bi neka trebala izaći van, jer su i tu mala djeca, uvijek je nešto trebalo – kolegice bi stale na njenu stranu. I ako je trebalo, i pod marendom bi se radilo, da bi žena u 15h mogla izaći i otići po dijete u vrtić. Tako da smo stvarno bile jedna zdrava sredina. I lijepo smo… I slagale smo se. I privatno smo ostale kolegice toliko godina. I lijepo smo se družile. Poslije smo, kad smo došli 2013. ponovo u zgradu direkcije. Kako smo prešli u Europsku uniju, bilo je manje posla.
AMRA: Da, nije bilo carine i tako.
VILMA: Onda sam ja prešla u opće poslove. Isto nam je bilo lijepo. Radili smo fakture i sve opće poslove što je trebalo za nabavu.
AMRA: To ti je bilo zanimljivo uvijek?
VILMA: Uvijek je bilo dinamično. Svaki dan nešto novo. I baš nam je bilo lijepo.
AMRA: Netko iz tvoje obitelji je radio u Uljaniku?
VILMA: Da. Moj tata je doživio mirovinu u Uljaniku. Radio je na otoku kao dizaličar.
AMRA: A, kao dizaličar…
VILMA: Da, da, tako da je on svoj radni vijek isto tu odradio. Evo, sad još malo i ja…
AMRA: Da.
VILMA: Još mjesec, mjesec i po sam ja došla do mirovine u Uljaniku.
AMRA: A reci, jesi imala kakve primjedbe na odnose,na radnička prava, na bilo šta?
VILMA: Ne. Ja stvarno, u ovom razdoblju, nisam imala nikakve primjedbe. Ni na radnička prava. I čak sam neko vrijeme bila dosta aktivna u sindikatu. I nisam osjetila neku diskriminaciju ili neku nepravdu. Stvarno nisam, na svojoj koži.
AMRA: Znači, zadovoljna si sa svojim radnim vijekom?
VILMA: Jesam, da. Baš sam lijepo prošla radni vijek. U zdravoj sredini. Evo, mogu biti sretna da sam radila s kvalitetnim ljudima i stvarno nemam ništa, nikakvih negativnih osjećaja ni doživljaja nisam imala u Uljaniku. Uvijek je bilo sve na ruku i za radnika. Uvijek se moglo računati i na rukovodioce. Stvarno nismo nikada osjetili ništa negativno.
AMRA: Bili su si svi zbilja podrška. Nije bilo ono “čovjek je čovjeku vuk”. Nego baš…
VILMA: Ne, ne. Prijatelji, podrška. I uvijek si nekako stao uz kolegicu koja je taj dan morala nešto ići obaviti kod doktora. I obavio si dio njenog posla da bi ona u 15h mogla otići ća da ne bi morala ostati još sat ili dva. A to je puno.
AMRA: Je, to je jako puno. To je solidarnost.
VILMA: Tako je.
AMRA: A toga je sve manje ima. Da je čovjek čovjeku podrška. Imaš li nešto još za reći? Šta bi htjela? Neku anegdotu, neki događaj koji ti se posebno usjekao u pamćenje?
VILMA: Pa sad… baš ništa mi ne pada… ali stvarno, najviše je bilo lijepih trenutaka. Ništa ne bih baš izdvojila. Možda da sam se malo bolje pripremila i razmislila, sigurno je bilo lijepih i smiješnih trenutaka. Jer znam da smo se smijale danima i satima, jedna sa drugom, i u kancelariji. I uvijek je nešto bilo zabavno. I ako nije bilo zabavno, mi smo napravile da je zabavno.
AMRA: I kakve ste fine kolače vi radile uvijek za marende?
VILMA: Uvijek smo imali zajedničke marende. Uvijek je marenda bila za jednim stolom. Svi smo si dijelili ono što smo imali, i ono što smo spremale i kuhale uvijek bi donijele u kancelariju da se to ocijeni – da kolegice daju ocjenu. I stvarno i ono što smo imale u vrtu, izmjenjivale smo si i sjeme, i povrće, i doživljaje. I baš nam je bilo lijepo. Posebna sredina.
AMRA: Je, je. Baš je…
VILMA: Onako, ljudska. I bile smo si podrška. I kad smo imale malu djecu, starije kolegice bi nas uputile ono što nam nisu ni mame ni bake rekle, to bi saznale od kolegice.
AMRA: Da, to je stvarno lijepo.
VILMA: Da, da.
AMRA: Imali ste i šeficu?
VILMA: Šefica nam je bila stvarno mlada. I ona je uvijek, evo sjećam se sad kad si mi to spomenula – kako nas je bilo deset žena u kancelariji, jedna je imala dijete od godinu dana, jedna od šest. I kad bi ostavile dijete u vrtiću, znam da bi se požalile šefici, gospođi Floreano – kao, “Ostavila sam dijete, sumnjivo mi je ne znam šta da radim, možda ima temperaturu, da idem kod doktora ili da ne idem…” Ona bi uvijek rekla: “Bolje da ideš za ništa, nego za nešto.” Uvijek nam je bila s te strane podrška. I stvarno, imali smo stvarno zdravu sredinu. Da, da. I uvijek je rekla: “Ma idi, provjeri, zašto ne. Bolje da ideš sto puta za ništa”, rekla je, “nego jedanput za neki problem.”
AMRA: Hvala ti, Vilma.