LEONIDA: Danas je 12. veljače 2024. Razgovaramo sa suautoricom ovog istraživanja Amrom Pende. Amra, molim te, kao što smo radili, kao što si ti snimala razgovore do sada, molim te, predstavi se i pričaj nam o svom dolasku u Uljanik i svojim iskustvima iz Uljanika.
AMRA: Moje ime je Amra Pende, rođena sam u Puli 4. 7. 1962. godine i školovanje sam u Puli završila, osnovno i srednjoškolsko, a fakultet, pravni, završila sam u Zagrebu. Ja nikad nisam htjela studirati pravo, nego sam htjela studirati povijest umjetnosti i književnost i bila sam jako nesretna na mom fakultetu, sve negdje do treće godine, kad sam otkrila pomorsko pravo i kad sam, uvidjela da bih mogla raditi nešto slično. Znači, ja sam, čim sam odlučila da bih se željela baviti pomorskim pravom, onda sam mislila o Uljaniku i jednom prilikom sam bila s mamom na jednoj izložbi u Puli, kao studentica, i rekli su mi da u Uljaniku ne postoji nitko tko se bavi pomorskim pravom i ja sam se jako tome razveselila i nastojala sam doći do podataka kako bih mogla se tamo zaposliti. Onda sam odmah na fakultetu diplomirala na Ugovoru o gradnji broda kao temi i dolazila sam na praksu u Uljanik i uzela sam nekakve podatke i tako dalje. Uglavnom, kad sam završila fakultet, zaposlila sam se odmah u Uljaniku, nakon zapravo… Osam mjeseci sam čekala posao, onda je bilo puno ljudi i čekalo se da se raspiše taj natječaj. Kad se raspisao natječaj, ja sam se javila i primili su me. Bila sam… odmah.
LEONIDA: To je bilo…
AMRA: To je bilo 8. 9. 1986. godine i odmah su me primili u prodaju Brodogradilišta i zapravo sam cijeli svoj život ostala u prodaji Brodogradilišta. Počela sam kao pravni referent, pa samostalni pravni referent i onda sam na kraju bila pravni savjetnik. Upisala sam u Splitu postdiplomski studij iz pomorskog prava i položila sam sve ispite, ali na kraju nisam diplomirala jer je počeo rat i postalo je malo komplicirano ići u Split i tako dalje, ali dobro, nije važno. Moram reći da sam čim sam došla, bila sam vrlo mlada, imala sam dvadeset četiri godine i obzirom da je naša tema Žene koje su gradile brodove, moram reći da je to bilo vrlo neobično i čudno da na takvoj poziciji bude jedna mlada žena. Tako da svaki, svaki sastanak i to puno godina je bilo da su se svi uvijek čudili da sam žena i uvijek su svi komentirali i moj izgled i moju mladost i tako dalje, što me u ono vrijeme poprilično smetalo, ali poslije sam shvatila da mi je to zapravo nevažno. Imala sam, kad sam došla, jednu radnu sredinu koja je bila vrlo, nekako, i tradicionalna i zatvorena… i prvo vrijeme mi je bilo dosta teško unatoč tome što sam imala, recimo, dosta dobre kolege, ali sam trebala nekako pronaći svoje mjesto jer i samo, pravo kao posao i… u tako velikim pregovorima, u tako velikim vrijednostima, onda je bilo kao – samo nešto komplicirate, samo ovo, samo ono, tako da je nekako, recimo, mišljenje o pravnicima uvijek, nekako, diskutabilno u biznisu, a pogotovo kad si tako… tek počinješ stvarati potrebu za takvim jednim poslom. Uglavnom, odmah, nakon jedno godinu dana, nekako su me prepoznali i moram reći da je to bio gospodin Brajković i gospodin Radolović i počeli su mi davati ozbiljnije poslove. Tako da sam ja već, vrlo mlada, sa dvadesetpet, dvadesetšest godina imala iznimno odgovorne poslove i sad kad gledam unazad, mislim da sam bila jako hrabra, sad vjerojatno [kroz smijeh] ne bi više bila tako hrabra. I… odmah su me počeli slati na službena putovanja, tako da sam prvo ova službena putovanja imala…ja sam išla u državnoj delegaciji kad smo mi kao hrvatska brodogradnja cijela, znači, i Rijeka, i Split, i Trogir, pregovarali sa Rusima za puno brodova. Tako da sam dva puta bila u državnoj delegaciji i u Rusiji, to je tako počelo. I onda nakon toga sam radila sve kompliciranije poslove, radila sam ugovor o gradnji broda, radila sam financiranja brodova, radila sam, odnose sa bankama, radila sam odnose sa registrima, sa zastavama, onda je svijet bio vrlo drugačiji, bio je puno nekako sporiji, drugačije se sve radilo, međutim, uvijek su to bili jako komplicirani dokumenti. To su bili dokumenti koji su se, recimo, u isto vrijeme morali potpisivati u New Yorku, recimo u liberijskom registru, u norveškoj banci, u Jugoslaviji, i to se sve trebalo izdogovarati da to bude bez ikakve greške, da budu savršeni ti dokumenti kako bi se brod mogao ispisati iz jednog registra, upisati u drugi registar, kako bi banke mogle platiti, a to je u ono vrijeme, recimo, bilo faksovima. Kad sam ja počela raditi, ljudi bi išli na službeni put u Trst da bi se mogao poslati faks. Onda možete misliti kako je to davno bilo. Tehnologija i to je pomoglo, recimo, u razmjeni brzih dokumenata, ali suština je uvijek bila, vrlo ozbiljni pregovori i vrlo ozbiljni jedan rad, na nekim ugovorima o gradnji broda pregovaralo se po nekoliko godina da bi u finišu onda se taj ugovor potpisao. Uvijek su… to bio je timski rad jer se to radilo zapravo i od tehnika, financije, komercijala i pravo. Ugovori su se obično pisali u skladu s engleskim pravom, jer je ono bilo dominantno, koje… još uvijek je, tako da sam ja zapravo puno više u svom poslu primjenjivala strano pravo, pogotovo englesko pravo ili pravo zastave pod kojom se brod gradio, to je bila liberijska, bahamska, panamska, Saint Vincent i Grenadini, malteška, ciparska, to su tako zvane zastave jeftine, odnosno zastave pogodnosti koje, brodovlasnici se odlučuju na njih, jer su, recimo, porezi manji. Tako da… da sam morala proučavati uvijek te sve propise i uvijek sam morala imati, takvu dokumentaciju koja je bila prepoznata i prihvaćena od autoriteta, odnosno od nadležnih institucija za pojedinu zastavu broda. Evo, to je bilo i vrlo, vrlo zanimljivo, ja sam jako voljela svoj posao, uvijek, strasno sam voljela taj posao, bilo mi je jako, jako, to zanimljivo i uvijek sam nekako, moram reći, stavljala, interes, svoj, iza interesa Uljanika, i kad mi je bilo teško i kad sam bila strašno umorna, jer sam jako puno putovala, ja sam, to radila sa velikom radošću, ja sam, recimo, napravila jednu ludost u svom životu kad sam trudna otišla na posao, na službeni put, izgubila sam dijete i to je, evo recimo, kako da vam kažem, u mom odnosu prema svom poslu, to se, to je bila velika moja strast i velika moja ljubav. Mislim da sam se jako kao osoba zapravo razvila kroz taj posao, postala sam i strpljivija i postala sam, onako, na način da sam mogla, razgovarati, prihvaćati tuđa mišljenja, argumentirano ih odbijati ili prihvaćati i to, proputovala sam cijeli svijet, bila sam u vrlo neobičnim zemljama, od Turkmenistana, Kazahstana, Azerbejdžana, bila sam stotinjak puta sigurno u Londonu i sama sam putovala, vrlo često, a vrlo često i sa mojim kolegama, ali, recimo, uvijek je to bila velika, velika odgovornost, ogromne vrijednosti. Na prvi službeni put sam išla, kad su me poslali u Norvešku, to je bilo eskontiranje mjenica, kad su se mjenice prodavale, da bi se dobio keš, da bi se moglo platiti neki dijelovi broda i plaća, i onda sam izašla prvi put, u Norveškoj na snijeg i pala sam, i poderale su mi se čarape, a više nisam imala mogućnosti se vratiti u hotel, jer sam kasnila [kroz smijeh], pa sam onda usput učila da kad ideš na put, da moraš sve imati sa sobom i tako. Bilo je jako puno zanimljivih anegdota, upoznala sam vrlo, vrlo zanimljive, pametne, kulturne ljude, i što sam zaključila, da svi ljudi koji su bili tako, recimo, i obrazovani i kulturni, da su svi jako puno čitali, da je ljude zanimala jako kultura, iako su bili u biznisu, ali svi ti ljudi su pratili i književnost i likovnu umjetnost, tako da mi je moja ljubav prema umjetnosti jako puno pomogla i u konverzaciji, i u zapravo argumentaciji, u tome da budem, recimo, prihvaćena i da moje mišljenje bude uzimano u obzir kao mišljenje neke relevantne osobe koja ima nekakvu potpunu sliku svijeta, jer to su tako veliki i vrijedni poslovi, da je vrlo važno steći povjerenje osobe koja je na suprotnoj strani. Moram reći da sam radila pretežno sa muškarcima, i negdje možda, do pred kraj mojeg radnog… moje karijere, tek su se onda počele žene pojavljivati u tom poslu, i da… Moram reći, jednu stvar, i to sam baš nedavno osvijestila, da zapravo su muškarci na neki način puno bolji nego što mi žene o njima mislimo, i da puno, zapravo više vole i svoje žene i svoje partnerice i te prijateljice nego što mi to uspijevamo vidjeti, i to sam im čak jednom rekla, ali nisu niti shvatili to kao neki kompliment uopće, jer nemaju to osviješteno [kroz smijeh]. Ali, evo, uglavnom, bila sam u različitim situacijama, u različita doba dana i noći, i nikad nisam doživljavala nikakve neugodnosti, i ne mogu ništa reći, mislim da su to bili vrlo jedni… i kulturni, i pametni muškarci koji su, shvaćali da je posao posao, a svi drugi odnosi su drugi odnosi. Vezano za moje napredovanje i karijeru, ja nikad nisam imala nekakvu formalnu, recimo, niti moć, niti tako po nekakvoj formaciji, ali mislim, nakon početaka mojih, kad sam još bila mlada, dosta se uvažavalo moje mišljenje, i dosta su me pitali, iako, kao pravo, kao recimo, nekakva vještina ili znanost, ili kako god, nije najsimpatičnije, kao što sam rekla, svi smatraju da se nešto komplicira, odugovlači, da sedam pravnika ima sedam mišljenja, ali neovisno o tome, mislim da se to dosta uvažavalo, i nisam imala u tom smislu nikakvih neugodnosti. Što se tiče položaja žena u Uljaniku, jer to sam uvijek postavljala pitanje, mislim, da je puno bilo lakše muškarcima formalno napredovati, bilo je iznimno puno pametnih, sposobnih, vještih žena, koje su nevjerojatno dobro znale svoje poslove, i njihovo se znanje koristilo, ali vrlo često nije bilo formalno nagrađeno, a kad kažem formalno nagrađeno, onda mislim sa direktorskim mjestima, jer cijeli moj radni vijek nijedna žena, a ja sam u Uljaniku de facto od 1986. godine s onim prekidom kad je bio stečaj, nijedna žena nije bila direktor, nikad niti jedna žena nije bila u poslovnom savjetu, i mislim da je to velika šteta. Ali mislim da je to nekako, da je to… uopće nije bilo… moguće kao, mislim da uopće nisu razmišljali o tome, da je to toliko bilo nekako nevjerojatno, da bi se moglo desiti, da se zato nije i desilo.
LEONIDA: A nijedna žena nikad nije postavila pitanje zašto je to tako?
AMRA: Pa znaš šta, mislim da nijedna žena nije postavila to pitanje nekome evo zašto, ali, čak se nije puno žena ni bunilo. Ja sam u puno navrata to tako nešto rekla, to sam rekla na nekakav recimo, kozerski, duhovit način, i oni bi se onako malo trgnuli, ali nikad to nije bilo, ne znam da li bi se sad, da nije došlo do ovog nesretnog kraja nešto desilo, ali nisam sasvim sigurna. Mislim da je to, onako, pitanje mentalitetno, da uopće to… nije bilo to. Ja sam rekla, moj direktor uvijek je meni govorio vi ste tako fantastični, uvijek mi je davao komplimente, direktor brodogradilišta je rekao, ali ja ne volim žene u brodogradnji, ali kao, kako ste vi fantastični, a tako je bilo je puno inženjerki kojima je to rekao, i bilo je puno, recimo, nekih drugih kolegica kojima je tako nešto rekao, da dobro znaju svoj posao, i da su jako vrijedne, ali kao, ja ne volim žene u brodogradnji.
LEONIDA: Jesi ga kada pitala ti ili koja od kolegica, zašto ne voli žene u brodogradnji? 
AMRA: Ne, zato je mi bilo toliko smiješan i toliko mi je to bilo glupavo da nisam, ali nije mi palo na pamet zapravo, i to je isto, vidiš, to što ti kažeš, nije mi nikad palo na pamet da bi ga pitala zašto.
LEONIDA: Koji je razlog zašto?
AMRA: Koji je razlog, da.
LEONIDA: Dobiješ najveće priznanje…
AMRA: Da, da…
LEONIDA: …pohvalu za svoj posao…
AMRA: Da, da.
LEONIDA: …ali ne volim žene u brodogradnji.
AMRA: Da, zašto?
LEONIDA: A, a, što si ti onda?
AMRA: Ne znam. Evo, to sam ti htjela reći, ja sam bila isto dugo godina predsjednica Nadzornog odbora Uljanik Plovidbe, sada Alfa Adriatic, dvadeset sedam godina, i to je isto bilo iznimno neobično, pogotovo u pomorskoj, još brodogradnji… ali pomorskoj jednoj kompaniji.
LEONIDA: Možeš nam objasniti malo što je Uljanik Plovidba?
AMRA: Uljanik Plovidba je bilo društvo, još uvijek je društvo, koje je osnovano 1986. godine, kako bi se preuzeli brodovi koje smo mi sagradili, a naši brodovlasnici ih nisu mogli preuzeti, ja sam tek tada počela raditi, pa u tome nisam sudjelovala, ali je osnovana ta firma kako bi ti brodovi ipak donijeli nekakvu korist, s obzirom da su brodovlasnici bankrotirali, i onda su se brodovi koristili na način kako se brodovi koriste, prodaja brodskog prostora, prijevoz, prijevoz tereta, i iz tih tereta se… iz tih vozarina se namirio novac da bi se otplatio taj brod. I to je bilo prvo, firma… društvo u sastavu Uljanik Brodogradnje, brodogradilišta, onda je bio SOUR, a onda nakon toga je privatizirano društvo i to je društvo, za pomorski transport, društvo koje se bavi iznajmljivanjem brodskog prostora i prijevozom tereta worldwide. Tako da sam ja bila dvadeset sedam godina u Nadzornom odboru tog društva što je bilo… i onda su… pitali tog direktora pa kako je mogao mene zaposliti za to, jer da su žene tako emotivne da to nije za njih takav posao. Mislim, to ti je tako. Kažem, sada sam nedavno bila, na HAZU, bila je… jedan znanstveni skup o, iz pomorskog osiguranja i ja sam bila tako sretna. Jer kad sam ja počela, bilo je možda jedno tri ili četiri žene uopće u Hrvatskoj u tom poslu, ali moram ti reći kako sam puno putovala, ma, evo, možda… nikad nije bilo žena.
LEONIDA: Ni strankinja?
AMRA: Nikad. Ne, ne, ne. Ja sam uvijek i s jedne i druge strane uvijek bila jedina žena. I to skoro trideset godina, možda i više. A kažem, sad kad sam bila na tom… iz pomorskog osiguranja, bilo je čak možda više od pola žena. To su sve mlade, pametne, ambiciozne, lijepe žene, naobražene i to je meni… Baš sam rekla ovoj jednoj kolegici, rekla sam, pogledaj, Vesna, šta ostavljamo iza sebe, kako je to krasno, koliko je sada, se sad to promijenilo.
Tako da se mijenja.
LEONIDA: Ja imam s tim u vezi dva pitanja.
AMRA: Reci.
LEONIDA: Jedno pitanje je, misliš li ili ne, da je to što je bilo jako malo žena u pomorskom pravu, jer pravo je ipak nešto gdje se donose zakon i propisi, u vezi sa odnosima moći, dakle, žene nisu imale baš puno pristupa tome. A drugo pitanje je vezano za sve te godine koje si radila u Uljaniku, u tom tvom odjelu u kojem si radila. Jesi li imala sama… jesi li radila sama ili vas je bilo više?
AMRA: Ovako, u mom poslu, ja sam radila u prodaji brodogradilišta. U prodaji brodogradilišta, su mahom bili inženjeri i bilo ti je, jedan još ured u kojem je bilo nekoliko kolegica koje su bile referentice. One su bile ekonomistice ili su bile… Dobro, ekonomistice su bile, poslije se nešto malo to promijenilo. Ali, više od tri četvrtine, možda četiri petine su bili muški kolege u prodaji. A pa gledaj, ta prodaja to je samo po sebi jako je to odgovorno, jako je teško i dosta je prestižno, znaš, dosta je prestižno. To je jako bilo zanimljivo. Bilo je vezano sa inozemstvom, sa ugovorima, sa putovanjima, sa… ali je bilo jako, jako teško i jako, ono, hard work. To je bilo.
LEONIDA: A otkud ljubav za brodove? Jednom si mi pričala, da…
AMRA: E pa gledaj, ljubav za brodove, to je recimo nešto najintimnije moje, a to je veza sa mojim ocem. Moj tata je bio sa otoka Raba, doktor Ante Pende, i ja sam provodila moje djetinjstvo na otoku. A za otok, brod znači život. I mi smo dočekivali brodove, takozvanu brzu prugu iz Rijeke, svaku večer, od kad bi bila tamo daleko na Kvarneru mala točkica, dok ne bi bio prekrasan. To su bili Ilirija, Liburnija, Balkanija, prekrasni bijeli veliki brodovi, koji su išli od Rijeke preko Raba, Splita, Dubrovnika, Krfa i nazad. To je bila ta brza pruga, koja je povezivala Dalmaciju, koja je, nažalost, više ne postoji taj tip brodova, već puno godina… I to mi je nekakva ljubav prema tim brodovima, ljubav prema moru, ljubav prema Mediteranu, ali to mi je nekako ostala kao baština nekakva, recimo, rapsko–mediteranska ljubav prema brodovima, ljubav prema moru, ljubav prema toj nekoj plovidbi, prema otkrivanju novih svjetova, prema toj… predivnoj, toj estetici tog mora, estetika tog Mediterana, tog bijelog kamena, mora, neba. To mi je nešto prelijepo, evo. Tako da su mi brodovi isto uvijek bili kao neke elegantne… neka elegantna bića. Zapravo sam uvijek brodove doživljavala kao bića.
LEONIDA: I nakon više od trideset godina rada u zapravo proizvodnji brodova…
AMRA: Da.
LEONIDA: …u gradnji brodova, je li to tvoje mišljenje o brodovima isto, ili je…
AMRA: Je.
LEONIDA: …nekako korigirano?
AMRA: Ne, niti malo nije korigirano. Ja sam svaki taj brod znala od prvog, prvog slova. Znači, ja sam pisala te ugovore o gradnji broda. Uvijek sam se neizmjerno divila mojim kolegama, inženjerima i inženjerkama koji su te brodovi osmišljavali, koji bi svaku ideju mogli provesti u realnost – ako je bio brod za prijevoz stoke, brod za prijevoz… banana, tankeri, brodovi za prijevoz… automobila… Uljanik sam je držao 13% svjetske proizvodnje, takozvanih car carrier brodova za prijevoz kamiona, kamiona i automobila, onda, jaružala, specifični brodovi koji su lomili morsko dno, da bi, gradili mogućnosti. Recimo, jedan naš brod je sada radio na proboju ponovnom Panamskog kanala. Tako, to je recimo mene fasciniralo, da sve što se dešavalo u svijetu, ali važne stvari, ono, industrijske stvari, stvari brodskog transporta, da je Uljanik u tome sudjelovao sa svojim brodovima, što znači sa svojim znanjem, sa svojom pameću i to su sve tako bili jako…vrlo, vrlo često prototipovi. A prototipovi, to znači da su to bili brodovi koji su bili prvi put na svijetu za tu svrhu namijenjeni. I to je bilo fascinantno, fascinantno je bilo kako su to moji kolege i kolegice znali i moram reći nažalost, ili na…to je tako kako je. Da, i većinom su muškarci to radili, u tom projektu… je bilo nekoliko kolegica koje su isto jako puno doprinijele, ali… kako je brod i kako je ta brodogradnja nevjerojatno timski rad u kojem su stotine zanimanja, mi smo samo sada našli da je samo ženskih 397 zanimanja bilo, onda je muških sigurno bilo puno i više, možda čak i 500. Ali kažem, koliko su znanja, vještine, struke bile, nije postojala struka od kemije, fizike, arhitekture, da ne govorim sve inženjerske struke, strojarstvo, brodogradnja koje su u tome sudjelovale, pravo, ekonomija, tehnologija, sve. Sve, sve, sve. I ono, sva zanimanja, od najnižih zanimanja… do najvišeg zanimanja. Po struci, ne po važnosti, jer svako je zanimanje iznimno važno, evo. To je mene fasciniralo i zato je meni i moja osobna tragedija, a ne samo tragedija mojeg grada, a čak i države da se dozvolilo to što se desilo da se… da nestane brodogradnja. Brodogradnja je jedna djelatnost koja u sebi ima nevjerojatnu dodatnu vrijednost. Znači, svaki dolar brodogradnje su zapravo 3 ili 4 dolara, ovisi kako, zato jer se zapošljava sva moguća… struka, zato što se zapošljavaju domaći resursi, domaća industrija, mala industrija, velika industrija, zato što i ima jednu ogromnu socijalnu… socijalnu notu i socijalni značaj, zato jer, to mislim da, iako to naravno nije popularno u ovom liberalnom kapitalizmu, ali mislim da je to od neizmjerne društvene važnosti i važno za društvenu higijenu da su zastupljeni ljudi svih mogućnosti jer svatko je… svatko je… za nešto, svatko nešto zna, svatko može primijeniti svoj posao i svoje znanje, a to daje čovjeku dostojanstvo i to razvija jedno društvo, to razvija škole, to razvija, to razvija…fakultete i to razvija gradove. I mislim da je to jedna od najvećih vrlina Uljanika što je bio jedan narodni, zapravo narodna firma, društvo, poduzeće. Ali nažalost moram reći da vrlo često mnogi ljudi to nisu shvaćali, da su to uzimali kako kažem ready for granted, da je to garantirano, da je to tako, a nije tako, i mislim da je trebalo biti čak od mnogih pojedinaca malo više poštovanja prema onom što je taj Uljanik davao, ali tako je bilo kroz komunizam, ljudi su na to naučili, nisu znali šta mogu izgubiti, kad su izgubili postali su svjesni toga. Meni je bilo najteže kad smo dobijali otkaze, kad je propadao Uljanik pa kad bih vidjela neke ljude koji su bili invalidi rada…
LEONIDA: Govorimo o 2019. godini?
AMRA: Devetnaestoj, devetnaestoj, devetnaestoj, kad je to propadalo, kad smo dobivali otkaze, pa kad bih vidjela neke ljude invalide rada, pa kad bih vidjela neke ljude koji su bili gluhonijemi, pa bih vidjela neke starije žene od šezdeset i koju godinu koje nemaju neku spremu, šta će biti s tim ljudima na takozvanom tržištu rada… Mislim, odvratno, odvratno i… i… koliko je sudbina propalo zbog toga. Uljanik je o tome uvijek vodio računa i mislim da je to jedna velika vrlina i da će to tek biti prepoznato kada još do kraja upoznamo i… pravu sliku takve vrste kapitalizma koja se u Hrvatskoj provodi, evo.
LEONIDA: Možeš li se sjetiti koliko si točno brodova gradila?
AMRA: A… Znam, znam, znam. Imam ti… počela sam raditi sa gradnjom 369, a to je bilo Sarajevo Ekspres i završila sam sa brojem gradnje koje sam 535, 535 znači te sve brodove koje su prošli, toliko sam napravila ugovora o gradnji broda…
LEONIDA: Dvjesto i nešto…
AMRA: Da, dvjesto i nešto. I toliko sam primopredaja i pregovora i porinuća, dobro, nije baš dvjesto, recimo, od prilike toliko. Tako da sam… puno sam radila, znaš, jedno vrijeme sam ti bila jedina pravnica i za brodogradilište u Puli i za brodogradilište u Rijeci, to naše, tako da sam, jako sam puno radila, evo. Tako. Ali nikad mi nije bilo žao ni za jedno… ni za jedan trenutak, ja bi nekad do 4, 5 u noći kad su bili neki pregovori mučni pa bi ostajali u Uljaniku, pa bi radili… Pa nekad bih došla u 4 sata iz Singapura, ali morala sam hitno biti u 7 sati ujutro jer sam morala nešto napisati, tako da je, bilo je jako dinamično i sad kad gledam i sa svojih 62 godine unazad ne znam da li bih više mogla to fizički izdržati što sam onda…ali nikad mi nije bilo žao, uvijek mi je bilo drago. Prvih 10 godina praktički nisam niti bila na godišnjem odmoru i nikad u cijelom životu nisam bila više od 2 tjedna na godišnjem odmoru i to je tako bilo, ali nije mi bilo teško, bilo mi je lijepo, voljela sam, bila sam sretna kad sam tu radila, imala sam ono… neki u sebi pogon jer sam htjela da uvijek to bude dobro, da to bude… Ali imala sam i dobre kolege, imala sam krasnu…radnu okolinu… i to su sve bili pametni, prosvijećeni ljudi koji su puno radili… Poslije sam imala… imala sam i… tu sreću da sam stekla nekoliko prijatelja, odnosno prijateljica i prijatelja koji su mi za cijeli život ostali. Mislim da je to jedna velika vrijednost i ne bih ništa, ne bih mijenjala u toj svojoj karijeri ništa i stvarno, Uljanik mi je ljubav… Meni se rugaju u obitelji da mi nitko ništa ne smije reći protiv Raba i Uljanika, ali to je tako, evo, to je tako.
LEONIDA: Možeš li možda se sjetiti nečega što bi ti možda bio najsretniji trenutak u Uljaniku i najtužniji trenutak?
AMRA: Joj, najtužniji trenutak mi je bio naravno… naravno kada je… onaj dan kad smo dobili otkaze svi, kad je proglašen taj stečaj i kad sam tu ridala… mislila sam da će mi puknut srce…i to mi je bio recimo najtužniji događaj. Naravno, ne mogu sad sve idealizirati na mojim početcima još dok nisam bila sigurna u sebe i tako dalje, nisam uvijek sretala naj… najkrasnije ljude, bilo je… mislim, bilo je svačega, ipak to je par tisuća ljudi, ali, na kraju kad si iskristalizirao, kad je prošlo neko vrijeme, onda sam radila zbilja sa dobrim ljudima. Imala sam… sreću, ja sam… ja uvijek jako… Ja sam uvijek cijenila nekako, znanje i pamet, i u mojoj nomenklaturi to su izuzetno važne vrline. Imala sam sreću da sam radila sa ljudima koji su bili svjetskog kalibra u onom što su radili. Ili u financijama, ili… to u ekonomiji ili u… ili u… tehnici. S nekim ljudima koji su bili na rubu genijalnosti sam radila to je… Ja sam… mislila sam… vrlo sam počašćena time bila. A sretni moment koji bi mi bio… Pa znaš šta, sretni moment je bio uvijek kad je bilo porinuće i primopredaja jer je to… odahneš, ali recimo bio mi je strašno sretan moment kada su dva broda uspjela doći u Turkmenistan, koji su bili kao brodovi u gradnji i koji su prošli… oko 3200 kilometara kroz ustave, od gore, Sankt Petersburga, gdje su ušli, pa dole do Astrahana i ušli su u Kaspijsko more, a to je, recimo, bilo tako…brodovi ne smiju ući u to more koji nisu… nemaju zastave litoralnih obala, okolo su Iran, Kazahstan, Turkmenistan i tako, Rusija… Onda smo morali naći, a nije bilo niti uporišta u zakonu da brod kao brod u gradnji plovi po unutarnjim tim vodama i po…i po…Kaspijskom moru. Onda sam, ja sam više od dvije godine svakodnevno komunicirala sa ruskim nadležnim institucijama jer je sedam ministarstva ruskih moralo potpisati dozvolu da taj naš brod uđe i na kraju Medvedev kao premijer je to trebao potpisati. Tako da sam na tome užasno puno radila i mislila sam da je to skoro nemoguće izgledalo na početku, ali su nam bili važni ti ugovori, jer kao što tržište sve diktira, tako smo mi morali prihvatiti da jedan Turkmenistan koji je… je takva zemlja kakva je, želi da im brod dođe tamo da bi oni imali primopredaju na Kaspijskom moru kako bi mogao doći njihov predsjednik i kako bi to mogla biti velika svečanost jer su to de facto bili prvi brodovi koje su oni gradili za svoju flotu. Tako da je to bilo recimo jako uzbudljivo, a na suspens se još dodalo to što je u to vrijeme bila najveća moguća suša i nikad tako nije bila niska Volga, tako da smo mi morali zamoliti da se pusti voda iz jezera koje opskrbljuje strujom Moskvu, pa smo to preko diplomatskih kanala i naših, i bili su vrlo, u to vrijeme vrlo susretljivi i puno su nam pomogli ljudi iz moskovske ambasade i turkmenistanska strana je isto preko svojih kanala prema ruskoj diplomaciji djelovala. Tako da su nam to omogućili. Međutim, onda je došlo do daljnje panike jer je počela strašna zima i počelo se sve smrzavati i kad brod ne bi dospio u jednu ustavu, to je bilo 17.11. u 10 sati 15 minuta, više ne bi mogao proći, nego bi morao čekati do 1. maja dok se otvore plovni putovi. Sad možete zamisliti kako je to bilo uzbuđenje, ali smo to uspjeli, evo. I to je bio Uljanik – uvijek se sve uspjelo i nemoguće stvari jer su to ljudi koji su sve mogli.
LEONIDA: Jesi li bila na toj primopredaji?
AMRA: Naravno, bila sam na primopredaji…
LEONIDA: I kako je to bilo?
AMRA: To je bilo nevjerojatno. To čak imam slike i snimke i to ću nabaviti. Ovako, najprije su žene na koljenima klečale… žene su na koljenima klečale i sa četkicama čistile pristaništa, jer tamo je okolo pustinja i tamo ima pijeska i to leti, leti, leti… Te su žene to čistile. Onda su na to stavili ćilime njihove sve. I onda su odmah ujutro doveli 50 tisuća ljudi koji su negdje od 6 sati do 12 sati čekali da dođe predsjednik. Onda su i nas pokupili na horuk iz hotela i mi smo morali doći i tamo stajati na toj zimi, čekati predsjednika. I kad se predsjednik pojavio, onda su vikali tečkurem Aškadar, tečkurem Aškadar to znači hvala ti spasitelju. I onda je on došao, pogledao, posnimali su se i tako dalje. Poslije smo išli na večeru, to je bilo jako veliko… Bio je premijer Milanović u ono vrijeme, a nakon toga na sljedećoj primopredaji je bila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, tako da smo i s njima bili. To moram reći da je uvijek ta brodogradnja bila jako važna za državu… Uvijek je to tako i tako je uvijek na svijetu… da ne govorimo sada što se desilo u Hrvatskoj, ali neko vrijeme to je još uvijek tako bilo, tako da na jako puno naših primopredaja su dolazili i predsjednici država i premijeri i visoke osobe iz diplomacije jer je to bilo dobro za gospodarstvo, jer je to bilo dobro za otvaranje poslovnih prilika, i za Hrvatsku, odnosno prije i za Jugoslaviju i za te zemlje sa kojima smo mi radili. Recimo, što se ja sjećam, bili su mi predsjednici Dagestana, predsjednik Azerbejdžana u Uljaniku, da ne govorim svi naši… Tako da je to jako, recimo, fancy… industrija.
LEONIDA: Svjetska, svjetska trgovina se ipak odvija morima.
AMRA: Brodovima, jasno.
LEONIDA: Brodovima i morima.
AMRA: Tako je, da, da.
LEONIDA: A što misliš, ima li Uljanik šanse sada preživjeti s obzirom na činjenicu da Europska Unija više ne inzistira na gašenju brodogradnje u Europi?
AMRA: To ti je pitanje svih pitanja, jako teško pitanje, ali treba angažman države. Kako je naša država, kako se ponijela prema Uljaniku… to vidimo od… Uljanik je jedino brodogradilište u koje država nije investirala novac za restrukturiranje.
LEONIDA: Uljanik je, koliko se sjećam, do pred…
AMRA: Kraj…
LEONIDA: …kraj, imao po 8000 zaposlenih. To je jedan mali grad.
AMRA: Da, imao je kada sam ja počela raditi skoro 10.000, onda se to smanjivalo, pred kraj je imalo 2.500 samo, da. Mislim, nije to samo, ali to…
LEONIDA: Ali u onim najboljim vremenima imao je…
AMRA: Imao je 8 do 10.000 ljudi, da.
LEONIDA: 8 do 10.000, to je jedan grad.
AMRA: Pa kad ti misliš, što je sve Uljanik napravio, sve ove kuće, sve ove privatne kuće, stadione, bolnice… Ja znam da je bilo jako često, kad god bi bila neka kuma, onda je bilo kao običaj da nekakva donacija ide. Uvijek je išlo, i recimo, ja se sjećam tu sam bila i u ovom Domu za djecu sa cerebalnom paralizom, pa za pedijatriju, pa za sport, pa za kulturu, tako da su jako puno, jako su puno ljudi donirali baš zbog toga. Jer znaš šta, i mijenja se svijet, kad je bio…kad su bile te kuće brodovlasničke je bio jedan self made man ili netko tko je to naslijedio pa je to razvijao, onda je bio jedan osobniji odnos, poslije kad je postao korporativni kapitalizam, onda se to malo promijenilo, ali dok su ti bili brodovlasnici starog kova, to su uvijek bili pokloni za dobrotvorne svrhe, povodom porinuća ili primopredaje broda.
LEONIDA: Da, jer zapravo brod je život prema tome…
AMRA: Brod je… jasno.
LEONIDA: …logično je da je i poklon…
AMRA: Tako je.
LEONIDA: Bila si i kuma brodovima?
AMRA: Pa znaš šta, nisam bila nikad kuma, ja sam uvijek bila radna kuma, to znači dva puta da sam presjekla vrpcu nekim brodovima, ali sam bila na svim porinućima, gotovo svim, u svim u tim godinama kao gošća, tako da sam i tada imala priliku puno razgovarati sa ljudima i puno naučiti, ali mislim da sam imala priliku puno i pokazati neko lijepo i dobro lice Hrvatske kroz svoj posao i kroz posao mojih kolega koji smo takve proizvode i takve brodove mogli raditi i da smo parirali u svakom znanju i u pravnom, i u ekonomskom i u financijskom, ne kažem, tehničkom bilo kome na svijetu. Stvarno, to su bili nevjerojatni poslovi, to su bile milijarde i milijarde eura i dolara koje su se slijevali u Uljanik i u grad za te brodove koje smo mi gradili. I to su, kažem ti, bili svi mogući prototipovi. Samo ovo zadnje vrijeme imali smo brodove, jaružala, samohodna jaružala, brodove za prijevoz kamiona, brodove za prijevoz vlakova, vagona, tankere svih vrsta, brodove za rasuti teret to je bilo nevjerojatno koje su to bile vještine i znanja i kako su ti ljudi, ti inženjeri to mogli osmisliti, ta rješenja.
LEONIDA: Dok si vodila čitav taj radni proces jesi li imala pripravnice i pripravnike, nekog koga si obučavala?
AMRA: Ne, to sam tek pred kraj, zadnjih par godina. Imala sam jednu kolegicu koja je došla i bila je tu do stečaja tako da sam se nadala da ću moći prenijeti to moje znanje i to moje znanje je vrlo, vrlo usko, specijalističko i nažalost to će sad propasti recimo, skoro nikom na svijetu nije važno kakva je hipoteka na Malti, za razliku od hipoteke u Liberiji, za razliku od hipoteke u Panami, to su stvari koje baš moraš naučiti kroz rad i to su vrlo, onako, znaš, recimo, nekakva detaljistička znanja i sad će to sa mnom nestati jer na nikog nisam uspjela prenijeti zato jer se ne nastavlja. Ako bi se nastavilo, meni je sad moj novi direktor rekao da, ako se nastavlja da li bi na nekog ja to prenijela, da li bi oformila službu… Vrlo rado, jako bih rado, jer u tako vrijednim poslovima, u tako vrijednim ugovorima, jedna riječ, ali doslovno jedna riječ, a pogotovo jedna rečenica, može promijeniti položaj bilo koga, i jedne strane i druge strane, a do te rečenice dođeš kroz težak rad i kroz veliko iskustvo da ti znaš gdje ćeš staviti nešto, što će ti značiti. Jer ti kad pišeš jedan ugovor, dok se ne počne rješavati, jer pravo postoji da se alternativna situacija regulira, dok se ta alternativna situacija ne desi ti ne znaš mehanizam kako će se razviti u stvarnom životu i što do čega može dovesti. I zato je to recimo nešto jako važno, kad ti kažeš u jednoj rečenici, samo… Recimo u rečenici o garantnim radovima ti moraš reći this is in lieu of, i sad nastaviš, i to in lieu te spasi od stotina tisuća eventualnih dolara zbog nekog propusta, ali to trebaš znati.
LEONIDA: Uljanik je nekad za vrijeme socijalističke Jugoslavije imao svoje obrazovne programe i mislim da bi bilo iznimno važno da u vrijeme kad si ti radila, a to je vrijeme zadnjih 30 godina i više da se upravo nekakav obrazovni program provodio u brodogradilištu tokom kojeg ga bi ti ta iznimno važna znanja koja prate svaki korak izgradnje broda trebala prenositi na nekog drugog?
AMRA: Nije uopće to bilo, uopće nije nikom to padalo na pamet…
LEONIDA: To ne možeš naučiti ni na fakultetu, ni na tečaju, ni seminaru, ni ovome, ni onome.
AMRA: Ne, ništa. Znaš kako je ti je bilo – ja sam ti jednom išla na službeni put i dobila sam tešku upalu pluća i jako sam se baš razbolila jer sam u ono vrijeme, ne znam, užasno sam puno radila, to je baš bio nekakav burnout, i onda sam ležala doma i to mi je bilo jedini put, jedno četiri tjedna s upalom pluća, i onda je nastala panika, a ja koja sam od kuće čim je bilo malo bolje radila. I onda su rekli – a šta će biti Amra ako vi umrete? To je bila kao zafrkancija, ali onda su osvijestili o čemu se radi i onda sam tu kolegicu dobila.
LEONIDA: Da, dobila si kolegicu, ali bilo bi logično tokom svih tih desetljeća da si uvijek imala mlađe kolegice i kolege koje bi uvodila u posao i podučavala.
AMRA: Ja sam nekako sve stizala, to sam radila i što je… Moram priznati da u toj prodaji brodogradilišta su bili ti kao referenti koji su vodili te sve gradnje odnosno brodove – jer mi smo brodove zvali gradnje dok su se gradili – i onda su oni puno stvari tih radili, tako da sam se mogla na njih osloniti i oni na mene, ali oni su tako te neke stvari radili koje su onda meni olakšavale.
LEONIDA: Sad kad spominješ da ste brodove zvali gradnje, za mene osobno, koja je enormna razlika između plemenitosti gradnje broda i ovih gradnji koje svaki dan bujaju i koje su zapravo u urbanističke katastrofe.
AMRA: Joj, to se ne može usporediti. I kad ti vidiš kako svaki taj brod, prelijep kao objekt kako je prelijep i kako je u njemu to znanje koje ga je dovelo da bude lijepo i da bude korisno, da bude fit for purpose, jer to je osnovna svrha jednog broda da bude fit for purpose…
LEONIDA: Da, ne smije potonuti.
AMRA: Da, ne smije. To su ti tri odlike: da brod bude po tehničkoj specifikaciji, da bude na vrijeme i da bude za namjenu za koju je napravljen, to su ti tri stvari koje su ti postulati kad pišeš neki ugovor o gradnji broda i koji moraju na primopredaji biti takvi. Bilo je tih bizarnih situacija kad recimo brod bude centimetar ili dva manji nego što piše u ugovoru, a ti onda znaš da u ugovoru trebaš napisati about, a ne toliko i toliko, i onda ti mogu odbiti brod, i tako. 
LEONIDA: Dva tri centimetara na dvjesto metara dužine. 
AMRA: I obično, znaš, ti brodovi bi bili unutra lijepo uređeni. Nekada smo mi gradili i namještaj, i tako. Ali kako se, znaš, mijenjalo društveno uređenje, i kako se to sve skupa mijenjalo, malo su se mijenjale i neke stvari koje smo mi radili, pa onda smo prestali raditi nešto. Recimo bilo je zanimljivo da smo mi radili makete. Imali smo svoju maketarnicu – makete od svih brodova u određenom omjeru – i to je bilo lijepo. Jedan za brod, jedan za nas.
LEONIDA: Jesu li sačuvane negdje?
AMRA: A ima ih puno po Uljaniku, ali sad to više nije naše. To je sad u muzeju, Povijesnom. Ali smo se dogovorili da ostanu dok smo mi, da ostanu tu.
LEONIDA: Ali dobro, barem da je Povijesni muzej pokazao interes. 
AMRA: Hvala Bogu da je u muzeju, da nije tako nešto nestalo. A od teških trenutaka, znaš šta, bilo je jako teških i mučnih situacija jer to su prevelike vrijednosti, preveliki interesi i bilo je uvijek svjetskih kriza i svakakvih događaja koji bi doveli do vrlo mučnih situacija, do vrlo nepravednih situacija kad si morao svakakve nepravde pretrpiti zbog toga, od tih brodovlasnika, od njihovih banaka, i bilo je vrlo i grubo, i velikih grubosti, i ružnih riječi i tako, ali to je biznis.
LEONIDA: Jesi li osobno doživjela nekad neku neugodnost i neprimjeren način ophođenja?
AMRA: Ne, od brodovlasnika nisam doživjela, uvijek su bili svi pristojni. Zapravo jesam. Na početku sam doživjela iz Jugolinije, na početku mog… jer sam neku dobru hipoteku napravila za Uljanik i onda su mi rekli da – kad bih ja imao tako dobre noge, onda bih i ja uspio takvu hipoteku upisati. To je bila vrlo velika uvreda meni, ali onda su moji kolege odmah skočili i to su se jako, ponijeli su se viteški, što bi se reklo, ali to je baš ružno.
LEONIDA: To je baš školski primjer seksističkog nasilja.
AMRA: Da, to je baš glupo.
LEONIDA: To je baš seksistično nasilje, školski primjer.
AMRA: Da, to je bilo na početku, recimo 90-ih, prije 90-ih možda još. Ali znaš, poslije sam ja isto, ja sam uvijek, rekla sam, nisam imala nikakvih, osim toga nisam ništa imala, zbilja. Ali ti ne možeš kontrolirati, imaš svakakvih nekulturnih ljudi, prostaka, ali, evo, ja nisam imala. Ja sam imala teških mučnih situacija u pregovoru, da dokažeš da je ovo i ono, ali to se ne može s time povezati.
LEONIDA: Jesi imala osobno teških situacija poslovno, bez obzira na seksizam, spominjala si nekada da su znali biti teški pregovori, prilikom predaje brodova, pregovori sa vlasnicima…
AMRA: Strašnih situacija…
LEONIDA: Jesi li tada imala neugodnosti? 
AMRA: Nisam imala neugodnosti, ali znaš, kako sam ja to doživljavala vrlo emotivno, onda sam teško doživjela kad je bila neka nepravda, kad je bilo nešto, kad ne možeš provesti, znaš da si u pravu, ali ne možeš, on ima novac, on ima moć, taj brodovlasnik, i sad neće prihvatiti neko pametno tehničko rješenje ili neće prihvatiti neko pravno rješenje koje bi bilo dobro i za jedne i za druge i ti to ne možeš probiti, i tako. Bilo je jako, pa kažem ti, nekad su pregovori trajali do 3, 4 u noći. To bi počeli ujutro pregovarati, pogotovo kad bismo išli na službeni put koliko puta bi došli u 2, 3 ujutro i pazi, ne bi se cijeli dan jelo, ni ništa, nije to bilo uvijek sve tako jednostavno i to su bile jako, jako teške stvari. Veliki napor se trebao imati i izdržljivost, ali i nekako mentalnu tu snagu da to možeš podnijeti.
LEONIDA: Sa svim iskustvom koje imaš, dakle znaš kako se brod radi od prvog do zadnjeg koraka i radila si sa bezbroj ljudi i stručnjaka u svakom segmentu tog posla, kad bi mogla imaginirati i zamisliti svoj brod, kakav brod bi za sebe gradila i s kojim bi ljudima od svojih kolegica i kolega radila?
AMRA: Pa znaš šta, tu uopće ne bi bio problem izabrati s kojim bi ljudima radila, kome bih povjerila da mi naprave brod, ali, gledaj – Uljanik je napravio jedan prekrasan brod koji se zova Ana Neri i to je bio jedan retro brod 50-ih godina prvi putnički brod i ono je meni pojam elegancije, a znaš, ja sam slaba na eleganciju, taj mi je prekrasan brod. Ali ako bih morala neki brod koji ne bi bio putnički brod, onda bih neki brod za rasuti teret. Ti su mi lijepi brodovi. Ali svi su mi lijepi. Ovi zadnji brodovi koje smo radili prije propasti to su više bila kao nekakva postrojenja, to su bili brodovi jaružala, pa samohodna jaružala, to su bili onako nekakvi brodovi koji su radili teške građevinske poslove na moru, oni su radili one gradove u Dubaiju, znaš ono što izgleda kao palma, ti su brodovi to radili, pa proboj Panamskog kanala, pa kopanje dna. Pazi taj jedan brod – sad bolje da to neka inženjerka kaže – samo taj jedan brod je na sebi imao električne energije koja je za grad od 50.000 stanovnika, onda možeš ti zamisliti šta je to.
LEONIDA: Za cijelu Pulu bi taj brod osvijetlio, ogrijao…
AMRA: Toliko je imao snage da bi mogao pogoniti te svoje pumpe, te svoje za bušenje nekakve naprave, i to sve.
LEONIDA: Imao i generator svoj.
AMRA: Da sve, sve je imao.
LEONIDA: I sve te naprave su se nekad proizvodile u Uljaniku?
AMRA: Neke su se gradile u Uljaniku, recimo zupci, a neke smo dobili, ali smo ih morali uklopiti. Mi smo radili i noge za taj brod koji je bio samopodizni. Ovako se dizala, kao taj trup broda, a on je hodao po dnu, taj brod je mogao hodati po dnu. Onda zadnje smo gradili tu neku vrlo, vrlo lijepu jahtu za polarna istraživanja. To je bio brod za australskog naručitelja za Sjeverni pol da ide u te ekspedicije, to je nešto jako luksuzno bilo, i tako. A kad si, prije si me pitala za kume i sad sam se sjetila, recimo, Diana Ross je bila u Puli da, Black Sapphire se zvao, Star, pardon, Star Sapphire se zvao jedan brod, onda je ona bila tu inkognito, to je bilo prije svih tih društvenih mreža, nitko nije ni znao, mi smo ih držali u tajnosti. Onda je Helen Mirren bila kuma da, Helen Mirren je bila kuma, ali nažalost, ona je trebala doći u Pulu kao kuma brodu, ali onda je propalo brodogradilište, pa je u New Yorku bila. Tako ti hoću reći da je bilo vrlo zanimljivih ljudi, znamenitih ljudi iz raznih područja, recimo Ruža Pospiš-Baldani je bila od tih kuma koje su bile ovdje. Obično su kume, moram reći, bile žene koje su zbog položaja svojih mužava bile kume.
LEONIDA: Dobro, ali Diana Ross i Helen Mirren, one nisu.
AMRA: One nisu, ne ne ne, a kažem, obično su bile i samo nekolicina je bila žena koje su svojim radom i tako, važnošću… Ma da, to je kako sam rekla.
LEONIDA: A od kad potječe taj običaj da je kuma broda uvijek žena? Kuma brodogradilišta je carica Sisi, kume brodova su žene, postoji li neka priča?
AMRA: Pa recimo kad smo gradili brodovi za Iran, onda nisu bile žene kume, tako je, tako je to je kulturološki nekako, kao što su i ove pulene bile a mislim da je to tako nekako malo. Ja mislim da tu ima nekako romantike i da je na neki način, to na neki način ima važnost žene, kao žene, ako daje dijete, može dati brod, ako daje tako neku dobru želju, dobru, znaš ono.
LEONIDA: Uvijek su brodovi ženskog roda, skoro u svim jezicima.
AMRA: Da, u hrvatskom nije, ali u engleskom recimo, je, a u njemačkom, ja mislim da je muški, malo ćemo provjeriti. 
LEONIDA: Ali kad se daju imena brodovima, jako puno brodova ima baš žensko ime.
AMRA: Ima ženska imena, da, to je lijepo, to je u redu. Jedan je brod dobio po meni ime, zove se Coral Leader, jer smo bili na pregovorima, ja sam imala nekakvu koraljnu ogrlicu i onda je taj brodovlasnik rekao – ooo, kako lijepo, to će biti po tebi Coral Leader.
LEONIDA: Divno, i gdje je to bio?
AMRA: To je bilo ovdje u Puli, to je brod bio za jednog izraelskog naručitelja i jedan od njegovih tih brodova, sad nedavno je uzapčen tamo u Jemenu, ako si… To je jedan od tih brodova bio. Tada sve ti, sve ti… uvijek gdje god se nešto dešavalo, uvijek je bilo nešto oko Uljanika, vezano uz more, uz biznis, uz ratove.
LEONIDA: Da, brodovi su u cijeli svijet.
AMRA: Da, da, brodovi su cijeli svijet.
LEONIDA: Cijeli svijet, čim je povezan morem, dakle Uljanik je tu bio nešto što je zaista povezivalo, stvorilo grad i povezivalo ga sa cijelim svijetom.
AMRA: Prije si me pitala oko tih neugodnih situacija. Jednom smo pregovarali sa ruskim naručiteljima. To su bili ribarski brodovi. Onda to nije baš tipičan kao brodovlasnik, to su ljudi koji su zapravo i ribari. I tako smo pregovarali, pregovarali, pregovarali satima nešto banalno, nikako, nikako, nikako probiti i ništa, znaš, pazi, ja više nisam znala što, ja sam lupila šakom po stolu, znaš [kroz smijeh] i ono se sve zatreslo i onda, znaš, od bijesa su mi suze navrle na oči, to nije bilo profesionalno, ali je bilo… i onda smo ipak završili da. I onda je rekao taj brodovlasnik, vidite kako je ženščina harošaja, tako da smo se tome smijali da sam počela lupati.
LEONIDA: Ne mogu tebe zamisliti kako lupaš šakom.
AMRA: Pa nitko, ali onda znaš dokud sam došla.
LEONIDA: Ali dobro, oni imaju tradiciju snažnih žena, barem ako je po literaturi suditi.
AMRA: Da, junakinje iz knjiga.
LEONIDA: Da, junakinje od Dostojevskog…
AMRA:…i Tolstoja isto. A Čehova isto, neka tiha snaga, ali snaga, da. Evo tako, tako da moj život u brodogradnji još uvijek traje u smanjenom obimu i jako sam nesretna što se to desilo. Nesretna sam zato što je… Moram to reći – to sad, to znanje će nestati, isparit će i neće imati ljudi od koga učiti, a malo i mentalitetno nažalost, jer više se ne promovira rad, težak rad…
LEONIDA: …ni solidarnost, ni solidarnost.
AMRA: Ni solidarnost i onda ljudi… Pa puno je lakše iznajmiti nekakvu sobu nego tući ruzinu na brodu, i tako, i mislim da će to strašno biti za nas i za našu državu, za naše društvo pogotovo, za potomke i tako dalje. Tebe je pitao, mislim, na ovom Doručku s autorom, da su Uljanikova djeca i brodograditeljska djeca završavala fakultete, a šta će biti sa ovom djecom…
LEONIDA: Šta će rentijerska djeca…
AMRA: Šta će rentijerska djeca, i ti si vrlo to lijepo rekla diplomatski, ali neće to biti dobro, jer koje vrijednosti usvojiš u kući, u školi, u društvu, te vrijednosti te vode. Znaš što je meni bilo prekrasno? Ja sam radila u toj prodaji brodogradilišta i tamo je bilo jako puno inženjera, bilo je recimo 30–40 inženjera u tom odjelu, i to su vrlo često bili mladi dečki koji su završili tehničku školu ili gimnaziju, išli su u Zagreb ili Rijeku na studij. To su sve bili dečki, ono znaš, ili pankeri ili rokeri, znaš onako, dečki, urbani dečki. Onda bi oni došli, počeli bi raditi, razvili bi se neki u fantastične inženjere, neki bi radili normalno… Uglavnom, mi smo svaki tjedan, svaki mjesec ili slavili, ili vjenčanja ili rođenje nove djece, znaš, život, to je život, to su ono, datosti života, to je bilo prekrasno i sad tog nema. I sad ti dečki, gdje su? Neki su vani, neki su u nekim jadnim firmama, neki su, ono, dobro su te svoje firme osnovali, tako da rade. Ne rade više za ovaj grad u smislu da će ovdje živjeti, da će se tu djeca rađati to, znaš, to je prekid. Tako, evo. Nisam ti prije odgovorila da li mislim da će opstati tu brodogradnja. Brodogradnja može opstati samo onda ako se, i kad se država u uključi.
LEONIDA: Da, politika.
AMRA: Europa je, kao što je uništila hrvatsku brodogradnju, ona, sa tim svojim prohtjevima, sa tom glupošću DG 52:53, competition i tim stvarima, da nema subvencije, ali istovremeno je subvencionirala određene brodove, tipove brodova u Njemačkoj, ah gle, kontejnere, tamo su se gradili kontejneri u Italiji, ovu bijelu flotu, odnosno kruzere u Fincantieriju. To su državna brodogradilišta. Oni su na Dalekom Istoku, osim što su kopirali naša znanja, osim što smo mi tako objeručke njima prepustili za malo novaca naše znanje i zbog naše gramzivosti – mislim na evropske proizvođače opreme i tako dalje – oni su imali i banke koje su subvencionirane, znači dvostruko su subvencionirani. Sada se preko Sea Europe, preko svih tih europskih važnih tijela se promovira gradnja brodova u evropskim brodogradilištima, za evropske brodovlasnike, sa europskim novcima European Investment Bank.
LEONIDA: Misliš da bi brodogradnja trebala biti nacionalizirana? 
AMRA: Da.
LEONIDA: Ja isto. 
AMRA: Apsolutno. To je strateška djelatnost. Imaš unutra znanje, pamet, ljude, sve. I kad imaš brodove, oni će ti nešto donijeti kad ti treba. Apsolutno, pa tako je uvijek bilo.
Eto, tako da ne znam da li će opstati, ako moram reći, nemam povjerenja u našu vlast.
LEONIDA: Nemam ni ja, ali možda se…
AMRA: Možda se nešto desi. Možda se desi neko čudo.
LEONIDA: Može se čudo desiti.
AMRA: Mislim, znaš šta? Koliko je važna brodogradnja, ona je i teška kao grana, znaš, jer je zahtjevna. Ti moraš imati strukturiranu državu da bi je mogao imati. Recimo sve te, mislim, imamo HBOR, HBOR je radio, znaš, ali dobro. Nekad je bila ta nekakva banka, zvala se JUBMES to je bila jugoslavenska eksportna banka. Imaš ti po svim tim evropskim državama te banke, te takve nekakve institucije koje to štite.
LEONIDA: Možda nas spasi klimatska katastrofa. 
AMRA: U kom smislu?
LEONIDA: U tom smislu da postaje prevruće tu na Jadranu, na Mediteranu, da bi sve te horde turista – radi te monokulture turizma je uništeno, sve je deindustrijalizirano – e možda se sad smanji dotok interesenata za ove viletine s bazenima usred sezone i oni krenu negdje u planine, pa možda se shvati da ponovo se treba… 
AMRA: Al gledaj, tijekom rata…
LEONIDA: Možda bi nas jedino klimatska katastrofa mogla spasiti.
AMRA: Možda. Al gledaj, tijekom rata je brodogradnja radila, mi smo stalno radili, šta nije to bilo dosta. I tijekom korone čak, ono malo šta je bilo je radilo. Šta to nije bilo dosta da netko shvati? Ali nema te strategije. Ja mislim, evo ako hoćemo sada biti patetični, da je brodogradnja jedna jako domoljubna grana, djelatnost.
LEONIDA: I domoljubna i ekoljubna. Koliko je god je to teška industrija, ali zagađenje koju takva industrija proizvede je ništa prema svim ostalim drugim.
AMRA: U odnosu…Puno više gradovi, recimo…
LEONIDA: U odnosu na turizam, recimo. To zagađenje koje nam donosi turizam…
AMRA: Da, ja sam čitala o tome i bila sam dosta zaprepaštena koliko je zapravo, nije tako ekološki loša ta brodogradnja.
LEONIDA: Brodogradnja je ekološki minimalno loša. Da, ono što može dati. I može spašavati ekologiju.
AMRA: Apsolutno. Spašava prvo ljude. Jer to je zaista timski rad. Ti se moraš osloniti na svakog prije tebe i poslije tebe i moraš poštivati tu tehnologiju da bi mogao…
LEONIDA: Brodogradnja je nešto što se u svojoj suštini opire tom neoliberalnom individualizmu. 
AMRA: Pa da, zato kapitalizam ne voli brodogradnju.
LEONIDA: Zato su je poslali u Aziju, u neke…
AMRA: …siromašnije zemlje.
LEONIDA: …gotovo robovlasničke uvjete.
AMRA: U Vijetnam, sad je u Vijetnamu. Ali vidiš, kako se razvija neko društvo, tako se razvija i brodogradnja. Mislim, brodogradnja razvija neko društvo. Razvija banke, razvija svašta, sve okolne industrije razvija. To ti je, ti treba baš sve. Nema što ti ne treba.
LEONIDA: Nema što ti ne treba i nema koja ti škola ne treba.
AMRA: Ne, ne, ne. 
LEONIDA: Specijalizacija koja ti ne treba i koji fakultet. Sve.