AMRA: Danas je 4. 6. 2025. godine i s nama je gospođa Bruna Jovanović, koja je vrlo zanimljiva gospođa sa zanimljivim poslovnim putem, u Uljaniku i izvan njega, i sad ću je ja zamoliti, ja sam ukratko rekla o našem projektu i sad bih Vas snimila, i nakon toga pitam da li taj razgovor naš može biti objavljen na webu i poslije eventualno u pisanom obliku, da li ste suglasni s tim?
BRUNA: Jesam, suglasna sam.
AMRA: Evo, molim Vas, gospođo Bruna predstavite se, recite koje ste škole završili, recite gdje ste se rodili i svoje djevojačko prezime.
BRUNA: Evo, ja sam iz Pule, znači rođena sam u Puli. Ja uvijek kažem, rođena sam iza Arene, tamo hoću da umrem. Volim Pulu neizmjerno. Rođena sam 23. 7. 1948. godine, znači prošlo stoljeće, itekako je prošlo. Nakon osnovne škole išla sam u ekonomsku školu, završila sam ekonomsku i nakon toga Višu ekonomsku, isto u Puli. I u ono vrijeme nije bilo fakulteta u Puli, tako da jednostavno sam upisala Ekonomski fakultet u Rijeci, ali zbog niza negativnih okolnosti vezano za studente van Rijeke, odustala sam nakon što sam položila osam ispita. Tako da je to bilo žalosno. Međutim, moj radni period je bio da sam počela odmah nakon srednje škole, znači s 19 godina, sam počela raditi kao tajnica Ekonomske škole u Puli, gdje mi je stvarno bilo puno posla, ali je bilo jako interesantno i zahvaljujući mom direktoru u ono vrijeme, koji me usmjeravao na koji način preuzeti posao i raditi, tako da sam mu zahvalna i danas, iako, nažalost, više ga nema. Obzirom na moj rad, u Ekonomskoj školi, nakon izvjesnog vremena je trebalo da netko predaje, ja bih rekla, tehničke predmete. To je bilo uredsko poslovanje, onda je bila ta daktilografija u ono vrijeme, ili strojopis, pa stenografija u ono vrijeme, nije bilo današnjih tehničkih mogućnosti. I onda sam čak i dvije godine predavala, znači srednjoškolcima, prvi i drugi razred Ekonomske škole, i čak nekim razredima u ono vrijeme u Ugostiteljskoj školi. U međuvremenu sam, naravno, završila višu, jer je bilo to moguće u Puli. I nakon izvjesnog vremena moga rada kao nastavnik, vidjela sam da je to jako teško, povezati obitelj, jer sam već imala dvoje djece i onda sam tražila novi posao. Ukazalo se po natječaju, bio je raspisan natječaj i primljena sam nakon testiranja u ono vrijeme je bio to Jugobrod, odnosno, pardon, Jugoatlantik, pomorska firma koja je imala ribarske brodove. Međutim, došlo je do reorganizacije, ti brodovi su prodani i nakon toga je u brodogradilištu Uljanik, su sagrađeni brodovi Učka i Istranka. Iako je bila započela njihova gradnja još i ranije, međutim u to vrijeme dok sam ja bila u toj plovidbi, koja se zvala Istarska plovidba nakon Jugoatlantika, su isporučeni. Tako da sam imala…
AMRA: A kojih je to godina bilo?
BRUNA: Osam… čekajte da se sjetim, osamdeset i neke, osamdeset druge mi se čini da sam počela raditi tamo, nekako… Uglavnom, imala sam tu čast i zadovoljstvo vidjeti kako Istranka isplovljava iz brodogradilišta. Sjećam se da smo bili na obali Uljanika, ali unutar Uljanika, i gledali kako brod odlazi. To me, još dandanas kad se sjetim toga, me dirne u srce. Jer brod je takav proizvod predivan, i veliki, i kvalitetan, i pun uređaja i svega, a napravljen u toj maloj našoj Puli. Tako da jednostavno, to mi je sjećanje prekrasno. U plovidbi sam imala mogućnost da upišem Pomorski fakultet, što mi se činilo jako dobro, jer raditi s pomorcima nije jednostavno, znači trebaš poznavati tehnologiju, i njihova razmišljanja, i sve što je vezano zapravo za brod. Tako da sam objeručke to prihvatila i završila u Rijeci Pomorski fakultet, naravno sve uz rad. Predavanja smo imali malo u Puli, malo smo imali u Rijeci, ali više u Puli, tako da nisam jedina. Iz plovidbe u ono vrijeme bilo ih je četiri, bilo je tu iz lučke kapetanije i drugih. Tako da, taj Pomorski fakultet mi je jako puno pomogao, jer sam naučila o brodu relativno sve, bi se reklo. Tako da, taj Pomorski, to je organizaciono-tehnički dio, može se raditi u brodogradnji, u špediciji, u osiguranju, u agencijama različitim… Tako da, stvarno je super. Naravno, uz to je tu i strani jezik, recimo engleski, tako da to isto je odlično. Znači, u plovidbi sam radila devet godina. Mislim da je bilo uspješno jer još i dandanas pomorci rado me pozdravljaju, sjećaju se aktivnosti. Jer kako je bila ta nova firma, nova tvrtka, onda smo jako bili mi kao uprava povezani s obiteljima pomoraca. Pomorci nisu bili samo iz Pule, nego iz Raklja, iz Diminića, iz Labina, svugdje. Tako da smo mi nekako vrlo rado i često imali kontakte s obiteljima, a u toj službi gdje sam ja radila, ja sam radila kao kadrovik. Bilo je još dvije, tri ženskice i nekako su nas voljeli jer smo bili dosta bliski s tim svim ljudima. Znači, uvijek na usluzi jer brodovi koji su bili u plovidbi, jednostavno putovali su po cijelom svijetu. Tako da je ta Učka, ta Istranka, pa onda i drugi brodovi su naravno bili po svjetskim morima. Moramo se prisjetiti 1982. kad je izbio rat između Irana i Iraka. Nažalost, brod Istranka nam je ostao u Perzijskom zaljevu.
AMRA: Da, to se sjećam.
BRUNA: E, tu smo imali jako velikih problema jer smo trebali napraviti vize za pomorce koji su trebali ići na brod i za one koji su trebali sići s broda. Tako da to je bilo isto problematično razdoblje. Vize su se izdavale u Beogradu, tako da je trebalo ići u Beograd, ratno stanje je bilo, a brod Istranka je bio skoro nov. Tako da trebalo je sačuvati ga. Međutim, izlaz iz Perzijskog zaljeva nije bio moguć radi toga što su neki brodovi bili potopljeni. Recimo od Jugolinije, tri broda su tamo ostala.
AMRA: Tri broda su ostala?
BRUNA: Da, ne sjećam se sad više imena. Tako da je bilo stvarno problematično, a pomorci, doduše, su bili malo bolje plaćeni jer je bilo ratno područje. Samo, život je u pitanju, tako da je pod upitnikom. Uglavnom, bili su to teški dani, ali dani zadovoljstva kad si mogao nešto riješiti. Više za financijsku situaciju u to vrijeme, ja kao kadrovik nisam imala toliko uvida. Jesmo imali direktora koji je u tome i financijski i tako dalje. Međutim, na koncu je ispalo da Plovidba je otišla u stečaj. Došao je stečajni upravitelj koji je – moram reći, neću reći kako se zove, ali tko je radio zna – koji je, nažalost, bio… zapošljavao je “po stričevima” i tako dalje. Uglavnom, da skratim, dobila sam otkaz kao tehnološki višak. To je bilo 1989. godine, tako, 1988., 1989. godine, ne znam više te datume. Na Zavodu za zapošljavanje su šokirani ostali jer tako nešto uopće… Bila sam, stvarno sam među prvima bila. I, uglavnom, tražila sam posao, naravno. Imala sam ja mogućnost, šest mjeseci prije su mi rekli za to, dobila sam rješenje, u ono vrijeme je to bio sud u Rijeci, da sam tehnološki višak. A interesantno, ja sam tehnološki višak, a na moje radno mjesto je došao pomorac s broda. Ali dobro, čovjek nije ni kriv ni dužan, on je htio biti na kopnu. I onda nakon ne znam koliko mjeseci je otišao jer to nije za pomorca. Nije to za pomorca. Mislim, to su administrativne stvari više i nekako odnos prema pomorcima. Ne samo za pomorce, ali opet. I, uglavnom, imala sam sreću da nakon četiri dana sam dobila posao u brodogradilištu Uljanik. Na određeno vrijeme, naravno. U službi osiguranja.
AMRA: Vi ste radili koje vrste osiguranja?
BRUNA: Ja sam u to vrijeme radila pretežno pomorski dio osiguranja. Međutim, tamo je bilo više osoba koje su radile ta osiguranja. Radila sam i obavezno ako je trebalo. Radila sam i osiguranje na uređajima, osiguranje na staklima. Sve što je trebalo. Znači, ja sam bila zadužena da prijavim štete prema osiguratelju. A osiguratelj je bio Croatia osiguranje. I da naplatim što više tih šteta. Između ostalog, mi smo radili u tom uredu i naknadu štete za povrede na radu. Tako i to. To je radio moj kolega, ali neki put kad on nije mogao, onda sam i ja to radila. Tako da, zapravo, radili smo sve. Atmosfera je bila super, suradnja je bila odlična. Moram reći da sam surađivala isto s članovima cijelog brodogradilišta. Tako da nije bilo to samo s nekima, pretežno s rukovoditeljima. Samo neki rukovoditelji su bili spremni prijaviti štetu, neki nisu. Jer su se bojali za svoju odgovornost. Sad, da li ćete to reći?
AMRA: Ne, to je u redu, neka se vidi kako ‘ko…
BRUNA: Uglavnom, bila sam jako zadovoljna s poslom, iako sam na to radno mjesto… bila na mjestu više spreme. Nisam bila kao visoka. Ali mene to u ono vrijeme nije interesiralo jer sam bila zadovoljna s mojim rezultatima. Naravno, ne samo ja, nego i moj šef i okolina…
AMRA: Jeste li jako često išli na brod, na navoz, na otok kad je brod bio gotov, u svim fazama gradnje?
BRUNA: Tako je, išla sam tamo. Išla sam u TDM u ono vrijeme, u tvornicu strojeva. Tako da, mislim, stvarno sam imala uvid u cijeli proces. A plus toga sam išla i u financije jer je trebalo vidjeti koliko šta košta i tako. Tako da, jednostavno sam bila upućena u sve te faze, da kažem, brodogradnje. Posao mi se sviđao. Međutim, bogovi šefovi su odlučili da valjda ne trebam ja biti tamo, nego da bih trebala biti…
AMRA: Oni su Vas htjeli unaprijediti, jer ste bili tako dobri. Ja se sjećam kad smo mi skupa radile i surađivale. Ja sam tek počela pa sam onda s Vama surađivala.
BRUNA: Oni su kao… ali ja sam im objasnila da ja nisam zainteresirana, jesam zainteresirana za veću plaću, ali nisam zainteresirana za to mjesto koje su mi nudili. Nudili su mi mjesto u razvoju i raspodjeli osnovnih dohodaka, tako se onda to zvalo. Znači, imaš neke bodove, imaš neka financijska sredstva koja moraš raspodijeliti. Možemo onako logično reći, danas imaš 100 eura i sada trebam raspodijeliti 100 eura na pet osoba. Ili ćeš svakome dati isto, ili ćeš nekome dati više, nekome manje, ali 100 eura je uvijek 100 eura. I to se meni nije sviđalo, prije svega zato što nikad nisam baš radila na takvim stvarima. I jednostavno sam rekla da to nije za mene.
AMRA: Ne, to nije za Vaš temperament.
BRUNA: Da. Ali mogu reći, koliko god sam bila nezadovoljna i rekla sam glavnom rukovodiocu da prvi put kad nađem nešto da ću otići, jer to nije po mom, jednostavno nije po mom sistemu rada i tako dalje. Sad ću isto reći jednu stvar koju, možda sam zaboravila, sad mi je došlo na pamet – mi je rekao taj rukovodilac, “da, ali možeš izaći jedanput mjesečno van iz Uljanika”. Ja sam rekla, “šta mene briga”? Ja kad dođem na posao, dođem na posao, što ću ja ići van? Uopće nisam bila takav tip. Ja sam radila u Ekonomskoj školi isto toliko godina. Nikad nisam izlazila van, jedino ako sam službeno morala. Inače, šta ću izlaziti van? Dođeš na posao i ideš doma, ne? I uglavnom, tako da mi je to bilo… I stvarno jedanput mjesečno sam morala ići u Finu današnju. Zato što sam imala evidenciju i osobnih dohodaka cijelog Uljanika, znači kao firme, ali ne samo njih, imali smo mi i kooperante. Zato u ono vrijeme kad sam radila, imali smo puno tih OUR-a. Niti ne znam više koliko, 14.
AMRA: Četrnaest, da.
BRUNA: I u ono vrijeme, s kooperantima je bilo preko 12.000 osoba.
AMRA: Dvanaest tisuća?!
BRUNA: Tako da, 11 i nešto, 12 i nešto. Uglavnom, bilo je problematično. Recimo, htjeli su povećati prihod mjesečni brodogradilištu, zato što su oni direktno uključeni u proizvodnju. Međutim, ako daš brodogradilištu, moraš nekom drugom skinuti. Ono što sam govorila prije za onih 100. Tako da, to mi se uopće nije sviđalo. Uglavnom, cijeli taj proces. Ali, našla sam jednu pozitivu u svemu tome. Naučila sam raditi na kompjuteru. Jer to su bili prvi kompjuteri, tamo onaj SuperCalc. Danas je to Excel ili ne znam kako se zove. Uglavnom, to mi je bilo plus. Onda, bila sam, ne znam… svaki dan sam išla na posao nezadovoljna.
AMRA: Kako je to žalosno, napravili su veliki propust prema Vama. Umjesto da su Vas pustili da radite ono što volite.
BRUNA: I što sam bila uspješna.
AMRA: Ma znam da ste bili uspješni, u tome je stvar. Oni su htjeli drugdje dobiti dobrog čovjeka. Zapravo su Vam pokvarili.
BRUNA: Da, i uglavnom, jednostavno sam govorila da neću biti tamo. To sam htjela reći nešto vezano za… Da, isto dobro – položila sam vozački. Jer Tesco Car u ono vrijeme je… Onda sam iskoristila, poslije posla bih ostala. Tako da mi je to isto pozitiva. I kako sam bila jako nezadovoljna na poslu, završila sam u Ekonomskoj školi, u Višoj, tečaj za turističke vodiče. Jer mi je bilo, osjećala sam se grozno. Znate, ići na posao, a ne voliš posao.
AMRA: Znam, znam.
BRUNA: Inače, ljudi su bili dobri. Ne mogu ja ništa reći. Šefica je bila dobra, i ove kolege su bili. Svi su bili okej.
AMRA: Da, ali nije bilo što ste Vi voljeli.
BRUNA: Meni je to bilo glupo, iz šupljeg u prazno. I uglavnom ukazala se prilika, bili su raspisali natječaj za rukovodioca ili šeficu. Neki šef mali u Croatiji, u tom pomorskom dijelu. I tamo sam se prijavila. Moj plus je bio što sam Pomorski završila, što sam znala engleski relativno i tako.
AMRA: I što ste znali brodogradilište i brod.
BRUNA: Da, i to, sve, sve. Tako da sam tamo primljena. I tamo sam radila zadnjih 18 godina, baš u pomorstvu. S Uljanikom posebno, kad su imali štete na brodogradnjama, jer je trebalo zapravo ustanoviti kolika je šteta, izvršiti izvid, pogledati.
AMRA: Likvidaciju štete.
BRUNA: Da, da, da. Čak sam jednom prilikom bila i u Trstu, baš pogledati jedan…
AMRA: U dok?
BRUNA: U dok, tamo, da. Jer je bio brod uvijek išao tamo u dok, jer je bio veći dok nego…
AMRA: Veći dok nego u Kraljevici.
BRUNA: Da, da, tako da sam… I mislim da sam to sa suradnicima u Uljaniku, koji su bili super. Posebno se sjećam gospodina Pierija, jer on je imao podatke o nabavnim cijenama i tako. I onda sam s njim surađivala, ali bili su i drugi. Sada ne morate spominjati ime, ali hoću reći, svi su mi bili jako, prije svega, pristupačni.
AMRA: Jer ste znali posao. Pa znam, mi smo isto puno radi. A sada moram nešto reći. Jučer… Sada osiguravamo neki brod i onda moja kolegica iz nabave kaže, “blažena Bruna, di nam je ona, to su bila vremena u Croatiji kad je Bruna radila”. Ja kažem, “da, da, kad netko zna svoj posao”. Tako da ste ostali u sjećanju što se tiče vašeg posla.
BRUNA: A dobro, hvala.
AMRA: Da, jučer baš mi je kolegica rekla.
BRUNA: Znate šta, mi smo, obzirom na Croatiju kao kuću, mi smo osiguravali na londonskom tržištu. I to je onda, imaš sigurnost. Ako se desi šteta, jedan dio ćemo mi platiti, jedan dio će London. Odnosno Lloyd’s. Da, tako da baš ono… Lijepo, evo.
AMRA: Ali dobro, ali Vi ste zapravo cijeli život s brodovima. Uz kratke prekide, malo u Uljaniku prekid, onda poslije ste cijelo vrijeme radili u pomorskom osiguranju.
BRUNA: Da, gledajte, radila sam recimo u marinama, svim marinama istarskim, jer smo tamo osiguravali marine kao mjesto držanja tih plovila. I osiguravali smo i servise koji održavaju plovila.
AMRA: Da, da.
BRUNA: A moji kolege su kargo, znači teret osiguravali, tako da je to bilo sve kompletno. Ja sam i kasko osiguravala, ne samo brodovi, nego i avioni i tako dalje.
AMRA: Ja još imam onu knjigu, Institutske klauzule za pomorsko osiguranje koju ste mi dali. To je jedna fantastična knjiga. Koliko godina radim, svaki put kada osiguravamo nešto, ja ju čitam ponovo. Zaboravila sam pitati gospođu Brunu o njenim vezama s Uljanikom, pa evo sad, hoćete reći, molim Vas?
BRUNA: Evo, znači ja sam radila u Uljaniku, normalno. Moj brat je radio u Uljaniku, on je bio tokar, još uvijek je, hvala bogu, po zanimanju. Moj tata je radio u brodogradilištu Uljanik, moj djed je radio u brodogradilištu Uljanik.
AMRA: Nevjerojatno.
BRUNA: Tako da je cijela, jedna, dvije, tri generacije su radile u Uljaniku. Čak mi je mlađi sin, nije bio zaposlen u Uljaniku, ali preko ljeta, kad je završio srednju školu, radio je, šta mislite, na čišćenju štiva.
AMRA: Ajme meni, najteži posao.
BRUNA: Najgori posao. Niti mu nisu dali radno odijelo, ništa. Ja sam se tako bojala, jedan dan je došao doma malo opečen, ne znam, jer s jedne strane su varili, s druge strane su čistili. Dobro, ali nije ništa strašno.
AMRA: Znači, četiri generacije. Vaš djed, Vaš tata, Vi i sin. Četiri generacije zaredom i brat još.
BRUNA: Da, da i brat.
AMRA: Velika veza.
BRUNA: Velika veza i ljubav.
AMRA: Hvala puno.
BRUNA: Ništa, ništa.