AMRA: Danas je 31. siječnja 2024. godine i s nama je kolegica Gorica Škopac, koja će nam se predstaviti.
GORICA: Ja sam Gorica Škopac, rođena sam 29. 8. 1963. Završila sam srednju ekonomsku i nakon toga sam se zaposlila u Uljaniku 17. 11. 1983.
AMRA: 41 godinu?
GORICA: Da, ali sam u međuvremenu, tijekom posla i rada, završila informatiku, tri godine više škole, i to poduzeće me školovalo. Znači, platili su mi i školarinu i sve.
AMRA: A gdje je bila škola?
GORICA: Viša ekonomska. Tek su otvorili bili, prvi puta je otvorena Poslovna informatika, taj smjer, i dolazili su nam predavači iz Rijeke, Zagreba. To je bio vanredni studij. Ja čak ni ne znam, možda trenutno i postoji neki redovni, ali to je bila prva godina kada je uopće počelo s tim studijem. I nas nekolicina, ne znam, Pavlina Klasta, ja, bilo nas je nekih 5-6 kojima je poduzeće čak platilo školarinu. Kod mene je bio slučaj da sam radila na radnom mjestu sa VSS-om, imala sam srednju stručnu spremu, i onda ponudili su mi…
AMRA: Je bilo teško to, i školovati se i…?
GORICA: Mogu ti reći da da. Znači, ja sam krenula na prvu godinu, moje pokojno dijete je krenulo u prvi razred, radili smo kuću i tako, mislim, baš bilo je grozno. Ali znaš, uvijek sam si razmišljala, to kao prvo nije malo novaca, između ostalog, a pružili su mi i priliku i mislim, i meni je u cilju i interesu da nešto završim i da imam nekakvu školu… Tako da, uspjela sam. Sve na vrijeme.
AMRA: Čestitam, da… to je zbilja teško. Pogotovo tvoj posao kakav je bio.
GORICA: I radila sam normalno. Znači, ja sam stvarno, baš ono, radila sam… Zaposlila sam se, prvi put kad sam se zaposlila, prošla sam ja više službi. Počela sam raditi u knjigovodstvu, sad se točno i ne sjećam, bio nam je šef, pokojni, ne pokojni, još uvijek živ, šef Kušić, Zdravko, ne znam da li si… Znači, dolje su bile cure i ja sam tamo radila nekih dva-tri mjeseca, nakon toga sam išla kao poenteri, to su ove cure koje su inače u prijašnjim godinama radile baš po radionama, to je bilo ono, vođenje knjiga, radnih listova.
AMRA: To je svaka radiona imala?
GORICA: To je svaka radiona imala svoju poenterku, ne znam da li se sjećaš poenterka kao zanimanje, ja ni ne znam da li sad to uopće… više ni ne postoji to zanimanje, to je bio neki administrator i nešto. I onda sam prošla od TESU-a, čak sam bila jedno vrijeme u alatnici Strojogradnje, znači, pa sam bila nešto malo i na otoku. I nakon nekog vremena, s obzirom da sam ja imala srednju ekonomsku, a kao poenteri su obično radile žene koje su imale srednju, ali nije bilo bitno da li je to ekonomska, da li je to neki upravni smjer, da li je to. I onda sam došla u knjigovodstvo plaća, u platni ured. Radila sam prvo kao knjigovođa, nakon toga kao samostalni referent i temeljem toga sam naknadno, ponudili su mi da ako završim tu školu mogu dalje i raditi. Ono, baš imam i stručnu spremu koju traži radno mjesto. Uglavnom od svog početka, od 1983. od kad radim, ja sam cijelo vrijeme u Uljaniku. Imam prije toga tri mjeseca radnog staža i u Arenaturistu, ali dobro. Uglavnom, i na kraju, na kraju cijele priče, na kraju sam bila i rukovoditelj službe sustava plaća, znači knjigovodstva plaća.
AMRA: Pa to je jako bilo zahtjevno i odgovorno?
GORICA: Mogu ti reći da je i nije lako. Srećom, u ono vrijeme, počela sam raditi u vrijeme kada je bilo puno ručnog rada. Ne možemo ovo danas uspoređivati s onim prije 30 godina. I sama znaš… Ali tada su bile i starije kolegice. Kolegice koje su tada radile sa mnom, jedne jedine nema, sve su u mirovini. Znači, ako sam ja već u mirovini… Ali su me puno toga naučile. Kako bih ti rekla, to je bilo dosta ručnog rada, kako ovo, kako ono, sve. Poslije je bilo sve lakše, normalnije. Jer je informatika, imali smo sve. Ali oni počeci, mogu ti reći da su bili jako čudni.
AMRA: To je bilo jako puno računanja.
GORICA: Ako možeš zamisliti danas, znači, obračunavaš plaću normalno. I onda se obračunavala informatički, ne možeš ti za 3000 ljudi pješke izračunati plaću od prvog do zadnjeg segmenta. Ali danas, recimo, kartoni plaća, kojekakvi obrasci… To se sve kumulira pomoću kompjutera. Nije da ja moram nešto ukucavati. U ono vrijeme sve je bilo doslovce ručno. Od onih velikih plahti, ja se sjećam kako to izgleda. Ne zato što sam ja to radila. Već kad sam ja radila nisu postojale, ali kada bismo išli u arhivu i tražili neke stare dokumente, to je bilo papira… Znači obračun za čovjeka, ne znam, metar dugačak papir. Mislim, nešto nevjerojatno, ozbiljno.
AMRA: A šta se sve uzimalo u obzir kao boravak na poslu? Sati?
GORICA: Sve, sve živo. Znači u ono vrijeme, a i dandanas, jako je bitno – različite vrste rada, počevši od režije do ljudi koji rade na proizvodnim nalozima. Znači, s obzirom da je to brodogradnja, da su to zanimanja baš status jedan, radnici koji direktno rade u proizvodnji. Znači jako je bitno. Oni su se na drukčiji način evidentirali. Njihove evidencije su bile sasvim drugačije. Znači postojali su proizvodni nalozi koji su se točno teretili za određeni broj sati, određeni radni list, koji je to posao vezano za određene gradnje…
AMRA: Broda?
GORICA: Broda, tako je. Jer temeljem toga se, između ostalog, taj dio je utjecao i na izračun cijene koštanja. Jer normalno da u cijeni koštanja moraš i cijenu rada, između ostalog. Znači to je taj dio. Znači vezan direktno za proizvodnje, odnosno režije. To su službenici, ne znam… Režija su i radnici koji rade dolje u pogonu, ali i radnici koji nisu direktno vezani za radni list, nego ne znam, dizaličari, vozači kolica, viljuškara. Oni nisu bili konkretno status jedan, ali iza njih su postojali nekakvi, recimo, radni listovi. Točno se znalo koliko je sati odrađeno, ne znam – što na dizalici, što ovi, viljuškar, što ovo… Mislim, točno je sve podijeljeno po segmentima. Mislim, danas je to pjesma što se tiče… u smislu informatike. I znaš da smo mi imali informatiku, cijelo poduzeće koje je i radilo za nas. Četrdesetak ljudi koliko ih je bilo. I program je bio baš nama podređen. Mi smo ga kreirali kako smo… Mislim, vjerojatno je u svačijem segmentu posla, sve se mijenjalo, ali se prilagođavalo onome što je nama potrebno, što mi moramo prema vani izdati, što moramo odraditi i učiniti.
AMRA: Sad sam čitala neki dan članak da je četrdeset godina od Olimpijskih igara u Sarajevu. A znaš li da je Uljanik radio cijelu informatiku za Olimpijske igre?
GORICA: Da, da, ja se sjećam tih ljudi iz informatike, ne znam koliko je tko imao s njima posla. Mi smo imali jako puno. Doduše, nismo imali sa svima jer svatko je imao neki svoj segment koji je pokrivao. Netko plaće, netko ovo… Ali ja se sjećam, recimo, Aldo Krulčić, Ferro Dario. Mislim da je Ferro Dario čak bio jedan od tih koji su bili u Sarajevu. Kad bih nekoga pitala, sjetili bi se ljudi. Ne znam da li je bio tada onaj Vuk. Ko je još bio…
AMRA: Vuk, Rafo…
GORICA: Tako je. Ja mislim da je jedno troje-četvero njih baš učestvovalo. Baš onako… I bili su, i oni su radili nekakve programe. Mislim, toliko ljudi je prošlo da…
AMRA: U četrdeset jednu godinu.
GORICA: U četrdeset… Znaš, niti ‘ko će se svih sjetiti.
AMRA: A tvoj je odjel bio pretežno ženski?
GORICA: Ja uglavnom… evo ja kad sam došla raditi u knjigovodstvo plaća, ajde zanemarit ću onaj prvi dio jer on, recimo, relativno manje traje u odnosu na ovih četrdeset godina. Šef mi je bio pokojni Rojnić, Ivan, ne znam da li se ti njega sjećaš. Nakon njega je bila Koštomaj, Marija. Ustvari, mi smo bili posebna služba, knjigovodstvo plaća, a nakon nekog vremena smo se spojili s planom i analizom. Ne sjećam se točno koju je službu vodila Marija Koštomaj. Tako da je ona postala šefica svima nama. Ne mogu se sjetiti točno kako se zvala njezina služba, iskreno. Ali uglavnom, šefica mi je bila žena. A šef dolje službe, knjigovodstva cijelog, mislim da je bio Širola. Širola, jel je?
AMRA: Ne sjećam se, ja nisam tada radila.
GORICA: Širola, mislim da je bio jedan od zadnjih šefova. A poslije je bila Pavletić, Tanja. Znači, taj dio posla koji je Pavletić, Tanja odrađivala, prije toga je bio Širola.
AMRA: I zapravo u tom dijelu, u vašem, je bila pretežno ženska radna snaga.
GORICA: Najviše je bilo ženske radne snage, osim šefa našeg, koji je jedno vrijeme bio prije Marije Koštomaj. Gledaj, ja se ni ne sjećam, prije toga rekli su da je bila jedna muška osoba koja je radila u knjigovodstvu plaća. U poenterima su čak bile dvije do tri osobe, ali poenteri, to je bilo specifično radno mjesto, znači to je mogla raditi osoba s bilo kojom srednjom stručnom spremom, pa bi onda znali ove invalide rada koji su imali nekakvu povredu, koji su zbog nemogućnosti da ostanu na radnom mjestu na kojem su inače radili, premještali su ih na neka lakša radna mjesta. I tada je bilo dvoje, troje, čak možda i četvero muških osoba koje su odrađivale taj posao poentera. Ivan se zvao jedan…
AMRA: Vodilo se računa o ljudima.
GORICA: Da, vodilo se računa o ljudima na način da… tako je, već kad ne može raditi posao koji je do sada radio, na proizvodnji, na brodu… tako je. Bilo je, bilo je par njih. Evo zadnji koji je bio, ja se sjećam prije samog stečaja i svega toga, ne znam ako se sjećaš ovaj mali Alan, ne mogu se sjetiti sad prezimena, koji je doživio nesreću bio baš na poslu, prilično velika nesreća, ne znam, ruka, noga i tako. On je bio jedno vrijeme čak radio kao poenter. Ali uglavnom sam, većinu svog radnog vijeka, uglavnom sa ženama, većina nas je bila…
AMRA: Nisi mislila, zato što si žena, da si spriječena u napredovanju ili tako, ti si puno ostvarila…?
GORICA: Znaš šta, ja, iskreno, da. Ja ne mogu reć’ da sam kontra toga, mada u principu većina svih radnih mjesta rukovodećih u 90% slučajeva su bili muškarci. Muškarci su bili, to je već klasika. Mislim, i bez obzira, ja jesam bila… doduše ja nisam, koliko sam imala, možda zadnjih 4-5 godina, nisam ja dugo, znaš, bila rukovoditelj službe, i prije toga je bio muškarac, bio je Boris Dvoršak. E sad… Za neko baš rukovodeće radno mjesto ili ne znam, baš si se, ono, trebao dokazati, pokazati. Trebao si… mislim, ja sam radila posao samostalnog referenta više od 10 godina, i više, da bih na kraju… i morala sam i završiti školu. Znači morala sam sve uvjete koji su bili ispuniti sasvim, da bih mogla uopće…
AMRA: A reci, da li je tvoja obitelj vezana bila za Uljanik, da li je netko iz tvoje obitelji radio?
GORICA: Je. Moj pokojni otac je radio u Uljaniku kao elektrozavarivač, doživio je penziju u Uljaniku. I bio je u penziji dobrih 20-ak godina. On je radio. Mislim, ima puno ljudi oko mene koji su općenito radili u Uljaniku, ne znam, susjedi, pa čak nešto i rodbine, ne znam, neki daljnji rođak… Uglavnom, Uljanik je toliko ljudi zapošljavao da svi mi, ne mislim samo ja, nego općenito, ili znamo nekog, ili smo imali nekog, ili kod mene konkretno baš moj otac. Stvarno je baš doživio penziju. Evo i ja.
AMRA: Eto, dvije generacije.
GORICA: Dvije generacije, kad gledaš, puna penzija, tako je. Na kraju krajeva, znaš kad razmišljaš unatrag i sve, lijepo je, lijepo je jer poznaješ te ljude, dugo si godina s njima. Mislim, drukčije je to kad ti radiš u jednoj firmi poprilično dugo vremena ili čak čitav svoj radni vijek, ja konkretno, nekako imam osjećaj da si više vezan, nego kad mijenjaš 5, 6, 8, 10 poslova, pa onda je to nekako malo drugačije.
AMRA: Kako si doživjela ovo što je bilo sa stečajem i to?
GORICA: Uf, to je bilo grozno, kao prvo. Prvi put smo se susretali s tim, a svi očekuju da sve znaš i u svakom trenutku. Mislim, bilo je pomalo ružno, ali šta, kad se nađeš u toj situaciji radiš najbolje što možeš.
AMRA: A ti si uvijek morala jako puno pratiti sve propise, zakone, vezano za poreze, za doprinose…
GORICA: Naša je služba specifična, jer ne samo vezano za naš uski dio posla, znači konkretno samo obračun plaće, već i ono sve što je prethodno, recimo kadrovi, odnosno, kad se netko zapošljava, bez obzira što je taj dio posla vezan konkretno za kadrovsku službu, ali mi smo jako usko vezani u našem poslu s kadrovskom službom, odakle kreće sam proces zapošljavanja, potpisivanja ugovora o radu. Vezani smo u smislu protoka podataka i dostave, jer da bismo mi uredno odradili naš posao, prvo kadrovska mora sve podatke koji su potrebni, počevši od OIB-ova, adresa, brojeva računa, da ne kažem svih mogućih podataka koji su neophodni da bi se uopće izvršio obračun plaće. Onda mi idemo na obračun plaće, čitava dokumentacija koja treba, počevši od izvještavanja Porezne uprave. Tijekom tog vremena mijenjao se i način izvještavanja, i obrasci, i sama znaš da zakoni se konstantno mijenjaju, i cijelo vrijeme moraš biti u skladu s tim. A nakon nas slijedi, ne znam, knjigovodstvo, knjiženje, tako da smo vezani i za taj dio. Znači, podatke koje smo mi imali o plaćama morali smo negdje vraćati u knjigovodstvo, da se to može proknjižiti, da se može odraditi i čitav onaj ostali dio posla. Onda vezani smo poprilično, ma za čitav… Kako da kažem, proces obračuna plaće je specifičan, ali imamo puno poveznica s kojekakvim službama.
AMRA: Da, naravno. Od svih dobivate…
GORICA: Od svih dobivamo, a svi mi dajemo podatke. Recimo, i dajemo dalje podatke. Tu nije samo podatak da sam ja dužna, ne znam, prema Poreznoj upravi, prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko, prema Hrvatskom zavodu za zdravstveno, nego i dužna sam dostavljati podatke, mislim, dužna sam… To je takav posao koji iziskuje i dostavu podataka o plaćama, o ne znam, izvješća o bolovanjima, o utrošenim satima, o gubicima, za poslovodstvo, za… Onako, poprilično je zanimljiv, ali je dosta obiman posao. Nije baš jednostavno.
AMRA: Po tvom mišljenju, reci malo, kad si gledala, kakva je bila kontribucija ženskog rada u Uljaniku?
GORICA: Realno, znači, ja sam konkretno nekih par dana, a u većini slučajeva i uglavnom cijelo to vrijeme, ja govorim sada o mojoj službi, moja služba je bila sastavljena manje-više od ženskih osoba. Šefovi su uglavnom bili muškarci. Kroz to čitavo vrijeme, ja govorim, mog radnog iskustva, znači, ne mogu se vraćati unatrag, ali niti… Znači, u većini slučajeva ta rukovodeća radna mjesta jesu bila muška. Jesu. Mislim, to je činjenica. Bez obzira šta netko mislio, to je tako. Ne mogu… Kažem ti, zadnjih možda… ja sam zadnjih par godina bila, prije toga, prije mene je bio Boris, prije njega je bila Koštomaj, Marija, ona je bila isto nekih… Ne znam, sad trebala bih stvarno, ali u većini slučajeva, većina rukovodećih je… Da, to je tako.
AMRA: Zato pišemo knjigu “Žene koje su gradile brodove” da bi vidjeli koliko su žene bile važne.
GORICA: Da, jesu. Jesu. Mislim, ne samo to. Kažem ti, ja se sjećam x stvari. Žene su bile u svim mogućim segmentima, u svim poslovima. Počevši od elektrozavarivača u radionama, od ne znam, čistača, od dizaličara… Ja mislim da čak, ne znam da li ima koje zanimanje baš posebno, a da kažeš nikad ni jedna žena to nije radila.
AMRA: Je, ima, predsjednik uprave.
GORICA: Kažem, rukovodeća radna mjesta i zanimanja… Ne, ali kažem, ova ostala. Ja stvarno ne mogu se sjetiti, a da postoji neko radno mjesto da kažeš, ma ne, nikada to žena nije radila. Gdje god se okreneš, u svim mogućim službama. E sad, rukovodeća mjesta su valjda rezervirana za muški spol.
AMRA: Uglavnom, zadovoljna si bila svojim radom i sredinom?
GORICA: Jesam. Znaš, kad je čovjek normalna osoba… Mislim, u principu, netko kaže, “moraš voljeti svoj posao”. Ma ne znam ja da li moraš voljeti. Moraš biti takav da ti je namjera da što bolje odradiš taj svoj posao, voljela ga ti – ne voljela.
AMRA: A kad ga voliš je lakše.
GORICA: Kad ga voliš sto puta je lakše, ali ja mislim da čak ni to nije kamen spoticanja, da to ne znači da ti ne možeš uredno i super odraditi svoj posao. Ja ću biti iskrena. Ja da sam mogla birati, ja ne bih izabrala ovaj posao. Ja sam igrom slučaja završila ekonomsku. Ja sam uvijek htjela, pazi mene… U ono vrijeme, recimo, radio je samo moj otac, mama nije radila, nas dvije smo bile. Znači, četveročlana obitelj, radi samo jedna osoba. Mislim, koliko god bilo loše ili dobro, svi su završavali škole normalno. Ja sam završila srednju školu, a prilikom upisa ja sam htjela ići studirati jezike. I onda moj tata, “ma kakvo je to zanimanje, pa za to moraš ići na fakultet, pa kad ćeš…” Ja sam bila više sklonija, ne znam, književnosti. Onoj strani, tamo. Nisam uopće neki matematički tip i to. Da ti budem iskrena.
AMRA: A cijeli život radiš matematiku savršeno. Svaka čast!
GORICA: A cijeli… Ne, to nije bio moj izbor, “ja hoću to i ja to želim”. Znaš, u to vrijeme, ne znam, ekonomska… Mislim, bila sam prilično dobra u školi, znači mogla sam birati smjer koji ću upisati. Onda moj tata, “ma to ti je nekako zanimanje za žene”. Evo već i onda, vidiš. S 18 godina, znaš, ne možeš baš zrelo razmišljati da ti sad važeš što je bolje i što je gore. Ja sam si rekla, “dobro, kako vi kažete, ajde upisat ću ja ekonomsku”. Ja sam uredno upisala i završila i sve. I stvarno sam se jako brzo zaposlila. Ja sam već s 20 godina počela raditi. Ustvari upisala sam ja bila i višu ekonomsku, ali sam jednostavno odustala. Nije mi bilo ono nešto, nije to mene vuklo dalje. Krenula sam raditi. U međuvremenu kako sam krenula raditi, shvatila sam da ja mogu još, i još, i još. Čak su mi ponudili to drugo radno mjesto, taj samostalni referent i to. Onda je bilo samo pitanje, želim li završiti školu, budući da me poduzeće školovalo. To je stvarno… i tu sam ja završila. Ali da je to moja neka životna priča, ja obožavam to, ne. Ja još i ne volim taj posao u smislu, prekrasno mi je to. Ali ja sam takva da kad nešto radim, ili ću to raditi kako treba ili je bolje da ne radim.
AMRA: I lakše je psihološki.
GORICA: Psihološki. Pa šta nije?
AMRA: Pa da, nego da se mučiš.
GORICA: Ma ne samo to. Ja očekujem uvijek od nekog s kim surađujem, da će odraditi ono što treba odraditi najbolje što može. Tako se i ja trudim. Tako da s vremenom zaboraviš šta ti je bio san.
AMRA: Ja sam bila jako nesretna što studiram pravo, nisam htjela pravo. Do treće godine sam stalno plakala.
GORICA: Vidiš. I onda jednostavno život…
AMRA: Ali smo bili takvi da napraviš šta trebaš napraviti.
GORICA: Da, roditelji kad ti kažu tako nekako, to bi bilo možda najbolje, nekako kreneš tim putem jednostavno, poslije niti nemaš toliko vremena da ćeš se…
AMRA: Da. Preispitivati.
GORICA: Preispitivati, mijenjati svoj neki životni poziv. Mislim, to nije baš tako jednostavno. Nije to da traje nekih pet-šest mjeseci pa ćeš ti lako to prilagoditi, krenuti. A evo, uvijek kad razgovaram o tom poslu, svi kažu, a kao “krasno, ti to voliš raditi”. Ma u principu, ja kad malo bolje razmislim, sada recimo da ti netko… Kad gledaš unatrag, da ti netko kaže šta ćeš sada raditi, ja mislim da to nikad ne bih radila, vjeruj mi. A jedino što mogu reći, zanimljivo je zato što se stvari stalno mijenjaju. Tu je uvijek živa materija. Nema tu, znaš, recimo… Ne znam s kojim bih ja to poslom opisala, recimo. Ali iskreno, ne znam, vjerojatno postoje neki drugi poslovi koji bi meni bili grozni, ne bih ih mogla tako dobro raditi, jer možda su više monotoni, nema tih nekih promjena, nema… A ovo tu je stvarno…
AMRA: Dinamično.
GORICA: Ovo je dinamično.
AMRA: Osim toga, mijenjali smo sustava dva, i socijalistički, pa kapitalistički…
GORICA: Pa kapitalistički. Ma ne samo to, Amra, nego i sve te novosti, svi ti zakoni, ti moraš biti baš u sprezi s informatikom, u smislu ti si taj korisnik koji daje sve informacije, upute, kako i šta…
AMRA: I formiraš, formiraš taj sustav.
GORICA: Taj sustav ti ustvari formiraš. Bez obzira što nisi ti informatičar, ali sudjeluješ u izgradnji nečega. Recimo svaka zakonska promjena donosi promjene u samom sustavu. Sad, evo, bili su zadnji ovi doprinosi, izmjene poreznih olakšica, izmjene… nema više prireza, samo porez. I nekako meni se čini, meni je to konkretno zanimljivo, u smislu nešto se događa, nešto novo, ima nekakvih promjena, nije sve konstantno isto. Evo, i to. I onda se naučiš na kraju. I sama znaš… Pa zar nije tako? Ali ne bih nikad bila izabrala taj posao. Ne znam, evo, ali… Ne znaš gdje nas sve život dovede.
AMRA: Nikad ne znaš. Kako kažu, čovjek snuje, a bog određuje.
GORICA: Da, točno tako. Možda imaš u nekom trenutku i nekakvu opciju, mogućnost izbora, ali znaš, ponekada, zbog nekih drugih situacija, ne možeš i onda… A gle, sve u svemu, ne mogu reći… Mislim, iskreno, stvarno, čitav taj moj radni vijek i sve to skupa, bilo je i ružnih dana, i lijepih, k’o i svi mi. Ništa nije idealno i prekrasno. Međutim, mogu reći, ostao mi je drag u srcu Uljanik. Još uvijek sam tu, ali znaš kako je to. Ne znam, nekog sam srela nedavno. Ne mogu se sjetiti koga. Mislim da je čak… Evo časna riječ, ne mogu. Doslovce se rasplakala osoba, kaže, “joj, nikad ne idem, ne dolazim, ali svako toliko, kad se sjetim, ipak me nešto stegne oko srca. Nije to tako malo vremena, kad gledaš.”
AMRA: Pa i ljudi su jako emotivni, zapravo.
GORICA: Je, istina. I pogotovo ove starije generacije nekako su bile više vezane ljudski. Uvijek govorim ljudski. Ne mislim uopće…
AMRA: Znaš šta, nepravedno je, loše je završilo i zbog toga ljude to boli. Da ti odeš u normalnu penziju, znaš da je ostalo…
GORICA: Da je sve okej, ali bilo je onih koji su bili godinu, dvije, koji se sada boje da li će doći do tih svih podataka. Ja, u principu, stvarno razumijem ljude. Nije to tako svejedno. Ti negdje radiš 30 godina i onda od danas do sutra u nekom veoma kratkom roku – jer ono, realno gledajući, je bilo nekih devet mjeseci – nema ničega više. To je ipak šok.