AMRA: Danas je 29. siječnja 2024. godine i s nama je kolegica Helena Počekaj. Pa, molim, Helena da se predstaviš, da kažeš kad si se rodila, gdje si se rodila, koje si škole završila i nešto o svom poslu, naravno.
HELENA: Znači, Helena Počekaj, rođena 29. 4. 1971. u Puli. Prvo sam završila srednju elektroničku, onda sam završila Tehnički fakultet u Rijeci i nakon toga 2007. smo išli na dodatna stručna osposobljavanja kad se otvorila Politehnika u Puli, gdje smo naučili neke soft skills, vještine menadžmenta, upravljanje procesima. Sve ono što nije bilo na Tehničkom fakultetu gdje je ono, čisto samo struka, a nisu te neke kompetencije, što je u biti jako puno pomoglo.
AMRA: Da, znači ti imaš zapravo i komercijalnu ekonomsku i tehničku struku, i ti si praktički cijeli život provela u pogonu i direktno u proizvodnji. Pa mi malo opiši koje si poslove radila, za šta si bila zadužena i kako je tekao taj tvoj, recimo, tijek napredovanja.
HELENA: Da, da… prvo sam došla u dio izrada metalne opreme, gdje se radila sva ta metalna oprema za brod, to je bio pogon. Nisam imala klasičan pripravnički staž jer u odjel di sam došla, rukovoditelj tadašnjeg tog odjela je nas odmah rasporedio po (…) kapaciteta.
AMRA: Tko je bio rukovoditelj?
HELENA: Renier. Renier mi je bio rukovoditelj, tako da sam odmah krenula raditi na programu crtanja u AutoCAD-u za… Bio je numeričko upravljani stroj u bravarskoj koji je rezao prirubnice, znači rezao je nešto za elemente za ventilacione kućice. Mi smo to crtali u AutoCAD-u i onda, program je dekodirao dolje za taj numerički stroj CNC što je bio u bravarskoj radioni. Tako da je to bio prvi posao koji sam radila. Onda nakon toga sam kroz to s tehnolozima, kad su oni išli na bojište, kad ih je trebalo mijenjati, tehnologija boje, pisala sam te radne listove, tehnološki postupak, normative i tako. Poslije toga, nakon nekog vremena sam onda išla na porođajni dopust. Nakon što sam se vratila, taj odjel se rasformirao, nije više postojao, i onda sam došla u odjel opremanja broda. Tu sam opet na neki način krenula iz početka jer je bio drugi rukovoditelj, nije više bilo ono od ranije. I kako su se tad neke promjene dešavale u samim radnim mjestima i u nekim rukovodnim strukturama, onda se pojavila potreba da netko zamijeni tadašnjeg člana koji je bio u sustavima upravljanja kvalitetom. Tako da sam čisto na kraju upala u sustave upravljanja. Znači, ja sam prvo bila, vezano za normu 9001, a onda kasnije, kako smo mi implantirali 14001 upravljanje okolišem, onda sam priuzela i to. Tako da sam se od samog čistog inženjera počela baviti sasvim nečim drugim. Znači upravljanje procesima…
AMRA: Ali to je vrlo važno, reci malo o tim procesima, sustavi kvalitete… to je, recimo, jako važan segment.
HELENA: U međuvremenu se otvorio studij Politehnike, gdje je Uljanik na taj način da šalje ljude da se proširi taj dio struke, jer inženjer koji je inženjer kad bi došao, ne znam kako je danas, ali nekad ranije kad bi došao s fakulteta, on je praktički bio nepismen sadržajno. Znači tehnički je bio obrazovan, ali u smislu neke komunikacije, organizacije, upravljanje resursima, upravljanje procesima, vodeći brigu ne samo o tome da je posao napravljen na vrijeme, nego i o troškovima… o svemu tome, tada struka nije na Tehničkom fakultetu na taj način obuhvaćala predmete koji bi to dali, neko određeno relevantno znanje.
Što je Politehnika stvarno imala, i tadašnji direktor brodogradilišta, što je bio gospodin Batelić, on je imao sluha prema svim tim… Vidio je da su te neke kompetencije, da u biti, da se pojavio jedan novi moment poslovanja gdje nije više bilo toliko važno samo znati napraviti, nego i znati napraviti i pošto napraviti. Znači, pojavila se tolika konkurencija na tržištu, znači nakon te dvije tisućite, pa čak se i norma 9000 u tom smjeru promijenila.
AMRA: Reci, šta je norma 9000?
HELENA: Znači norma 9001 je norma koja se bavi upravljanjem kvalitetom, gdje se provodi nadzor nad svim poslovima da su u skladu s tim očekivanim zahtjevima kvalitete koji su prema ugovoru dogovoreni između dviju strana. I tu norma po svim poglavljima diktira u kojim dijelovima trebaju biti nadzori, zapisi određenih troškova, načina upravljanja, kontrole, na kraju ispitivanja, mjerno-ispitne opreme. Znači svega onoga da bi taj proizvod u samoj konačnici bio ono, baš točno ono što je kupac tražio. I tako da… U jednom trenutku su, i sama norma je prepoznala da više nije bitno samo odrediti i pratiti određenu kvalitetu, nego da je jako bitno ostati konkurentan na tržištu. I tu su oni uključili u normu upravljanje procesima, gdje ti upravljaš na način da optimiziraš i da stvarno do samog detalja uspiješ postići što bolju i što veću efikasnost. A isto tako što je bolje upravljati svim mogućim, znači s korektivnim mjerama, ići ne samo s korektivnim, nego na preventivnim mjerama, da se što više uspije spriječiti neku moguću nesukladnost koja se može pojaviti i koja će ti izgenerirati puno nekih novih troškova.
AMRA: A reci mi, kako se to razvijalo, recimo svijest o zaštiti okoliša, o potrebi da industrija bude čišća i tako, kako se to primjenjivalo?
HELENA: Sve to o zaštiti okoliša, mi smo normu 14001 implementirali, ja mislim među prvim subjektima…
AMRA: To je sve preko Lloyda?
HELENA: Preko Lloyda, da, mislim među prvim subjektima u Hrvatskoj, mislim da je to bilo… sad se više ne sjećam točno, mislim da je to bilo 2014. Možda i ranije, ne znam više. Uglavnom, 2015. smo mi radili na okolišnoj dozvoli, znači objedinjenim uvjetima okolišne dozvole, isto među prvim subjektima u Hrvatskoj, koja je bila nužna za sve te veće subjekte, a bila je usklađena s IPP direktivom Europske unije. Mi smo imali tranzicijski period do 2018.
AMRA: Šta znači IPP?
HELENA: A sad se više ne sjećam točno, engleski prijevod. Uglavnom, to je direktiva, Europska direktiva o svim smjernicama očuvanja okoliša, vezano za… svim emisijama u tlo, u zrak i u vode. Na par tisuća stranica je, određuje puno toga u mnogim industrijama, znači ne samo brodogradnja, nego i automobilska i avioindustrija, kemijska industrija, znači sve obuhvaća na neki način, koje su granične vrijednosti u bilo kojim područjima i kako se obavlja nadzor, monitoring svega, znači sve što je vezano za zaštitu okoliša i u skladu s tom direktivom je i ta Okolišna dozvola, kako je mi skraćeno zovemo, u biti je Objedinjeni uvjeti okolišne dozvole, znači ona upućuje na sve. Mi pak smo dužni kao subjekt u registar onečišćenja okoliša za sav otpad koji imamo prilikom proizvodnog procesa – znači to su… kao brodogradilište, mi smo imali jako veliki broj tih ključnih brojeva, ključni broj se zove svaki taj drugačiji – vrsta otpada, neopasnog i opasnog, a opasnog smo imali dosta, jer smo imali i razne boje, boje razrjeđivače, razne smjese koje su se koristile za utemeljenje strojeva i uređaja, ljepila u nadgrađu… Sad se možda neću sjetiti svega, ali toga je bilo, otpadnih ulja, motornih, hidrauličnih, znači puno vrsta otpada, ali između toga imamo i emisije, znači ne samo hlapljive i organske spojeve koji su kod boja i razrjeđivača, nego imamo i NOX koji je kod kotlova što imamo, jer imamo kotlove, imamo plin. Tako da… Onda imali smo otpad u more na određenim ispustima, pa znači taj sediment, uzorkovanje sedimenta mora, jer smo isto bili obveznici, tako da smo imali stvarno jako puno toga i zbog svega toga, i jer smo isto tako imali preko 200 tona boje na godišnjoj razini koje smo aplicirali na naše gradnje, bili smo obveznici te okolišne dozvole i među prvima, ne znam da li među prvih deset možda, smo dobili to daleko prije svih ostalih. Jedno tri godine smo zajedno s našim ovlaštenicima, koji je bio Ekonerg Rijeka radili na dobivanju te Objedinjeni uvjeti okolišne dozvole, to je bio jedan dokument od tisuću i nešto stranica gdje je opisano sve na koji način mi vršimo sam monitoring svih tih…
AMRA: I kakvo je bilo stanje, objektivno, što se tiče zagađenja?
HELENA: Jako dobar nadzor je bio, jedini problem, najveći problem koji smo imali je bio u hali di se temeljni zaštitni premaz aplicirao, tzv. prajmer, jer je on izrazito hlapljiv, on je 80 i nešto posto hlapljivoga, jako malo krute tvari, a pogon je jako star, zastarjeli pogon, to je naša hala B i jednostavno je nemoguće dobiti na ispustima tu vrijednost kad se mjeri da budu čestice u tim granicama, graničnim vrijednostima. Pa smo čak radili studiju, cost-benefit analizu, u smislu ne financijskog cost-benefit analizu, nego cost-benefit analizu okoliša, gdje je u biti na kraju izračun pokazao jer je… tražili su da se spaljivač HOS-a ugradi u halu, međutim onda je sav taj izračun i sve te tehnike koje su koristili ovlaštenici, pokazao da, s obzirom na staru izvedbu hale, na nemogućnost ventilacije, na način da fokusira HOSevX na jedno mjesto pa da se to tu spaljuje, da bi na kraju to izgeneriralo veću potrošnju, veću proizvodnju NOX-a, nego što bi spalili HOS-a i da je to neprimjenjivo za taj stari pogon. I onda smo dobili od ministarstva dozvolu da pazimo kroz izračun bilance, a izračun bilance je na način kako to Uredba o graničnim vrijednostima emisije stacionarnih izvora propisuje, na taj način, i onda se na taj način tu di se nije moglo na neki način pratiti te zatvorene emisije, da ih se bez nekog monitoringa moralo kroz to i to je… Tako da smo onda primjenjivali taj program smanjenja emisija koje smo slali prema Europskoj uniji i na način da gledamo koristiti što više gustih boja koje imaju što manje tog hlapljivog organskog spoja pa da se kompenzira za to što se mora koristiti taj shop prajmer. Htjeli smo primijeniti neke nove tehnike gdje smo zajedno s nekim dobavljačima boje pokušavali raditi shop prajmer na bazi vode, a ne na bazi razrjeđivača. Međutim, nije se uspjelo to certificirati, znači niti jedan registar nije certificirao da je to primjenjivo u brodogradnji i za boju za brod. Tako da se onda to više nije ni pokušavalo, nego kroz tu drugu tehniku.
AMRA: Tebi je bio zanimljiv tvoj posao? Imala si mogućnost napredovanja?
HELENA: Pa jako mi je bio zanimljiv, zato što… upravo zato što, koliko god u početku su mi ti sustavi upravljanja bili neki bauk, kako htjeli-ne htjeli sam imala direktivu od nadređenih da to preuzmem, na kraju se ispostavilo jako zanimljivo zato što sam bila involvirana u svim područjima. Jer u samom opremanju, kasnije montaži broda gdje sam ja bila, mislim, i u svim drugim dijelovima u brodogradilištu je bio fokus na onaj mali dio posla koji radiš. Kod nas inženjeri su bili, netko je bio zadužen za strojarnicu, netko za teretni prostor, netko za nadgrađe. Svatko je bio u nekom uskom dijelu, netko kod montaže trupa, netko kasnije kod primopredaje. I tako, znači osim samog voditelja gradnje nitko nije bio upoznat sa svime. A ja, kako sam vodila sustave upravljanja kao član tima za montažu, onda sam morala biti upoznata sa svime. Možda ne toliko detaljno kao moj kolega koji je vodio taj dio posla, ali generalno sam bila upoznata sa svim procesima. Od početka rezanja limova pa do same primopredaje. Onda si stvarno baš gurao nos svuda. Ja po prirodi volim gurati nos svuda, tako da mi je to bilo super. A opet i mojim kolegama kojima se nije baš dalo sa svim tim zafrkavati – sadržajno pisati o svim tim procesima, i računati, mjeriti efikasnosti, obrazlagati zašto nešto nije i zbog čega su se desile nesukladnosti na nekim pojedinim gradnjama, i što ćemo napraviti ubuduće, i pisati analizu gradnje broda – njima je bilo super da to ja radim umjesto njih, tako da smo se tu… svi bili sretni.
AMRA: A reci mi, ti si zbilja u pogonu provela… što znamo da je jedna izrazito muška sredina. Da li si imala nekakvih problema u napredovanju, recepciji tvojeg znanja i iskustva zbog toga što si žena?
HELENA: Ne, nisam, zato što sam imala tu sreću da sam imala posla s takvim rukovoditeljima, da nisu postavljali neke limite ili nešto. Istina, moj zadnji rukovoditelj, bila mu je misija da me pošalje u nadgradnju, jer je stalno mislio da je meni problem ići po brodu. On je to više empatično, to je bio Mario, više empatično je na to gledao, kako ćeš ti po brodu. Nemoj se ti sekirati kako ću ja po brodu. Ali na kraju bi se svaki put ispostavilo, koliko god je on planirao – on je mislio da meni radi uslugu, da mene pošalje negdje u tehnologiju ili konstrukciju ili negdje – kad god je to pokušavao, onda bi uvijek zbog nekih stvari koje opet u pogonu nitko od tih mojih muških kolega nije htio odraditi, onda bih mu opet bila potrebna. Tako da na kraju, nikako me se nije… Dobro to je malo šala, nije da me se htio riješiti, nego je nekako smatrao da možda je meni to problem, ali meni to stvarno nije bio problem, zato što sam ja takve prirode da ja volim tu dinamiku, teško mi je sjediti u uredu i u biti nikad ne volim pričati o nečemu što ne vidim u operativi.
AMRA: Reci, jesi ti imala neku obiteljsku vezu, da li je netko tebi radio u Uljaniku ili si ti prva?
HELENA: Ne, zanimljivo je da stvarno nitko nije bio tu. Moj otac je bio u turizmu i bio je rukovoditelj, bio je ustvari direktor hotela, ali ne znam, meni nekako ti društveni predmeti nisu nikad toliko bili zanimljivi kao što mi je bila i matematika i to crtanje i sve to, te muške struke. Ne znam, uvijek sam se zezala da sam zarobljena u ženskom tijelu. Čak sam igrala klikere s dečkima u osnovnoj školi i tako. Nekako mi je uvijek bila ta mehanika jako zanimljiva i tako sam onda odabrala to strojarstvo i to. Da sam išla neki turizam ili nešto studirati možda bi u stvari sad na kraju ispalo i bolje.
AMRA: Reci, ti si svoj cijeli život u Uljaniku? Od kada si se zaposlila?
HELENA: Ne, znači kad sam završila, onda sam prvo bila otišla… jer tada je bila sanacija. Bio je program sanacije u brodogradilištu i onda su rekli da ne primaju. Bila sam stipendist u Uljaniku, ali su rekli da ne primaju jer da je program sanacije i da ne mogu primati novozaposlene kad saniraju ljude u mirovinu i tako, s obzirom na državu što daje te poticaje da se ljudi zbrinu. Ponuđeno mi je preko nekog poznanstva nešto u knjigovodstvu i ja sam otišla raditi u to knjigovodstvo i na kraju sam stvarno savladala to knjigovodstvo, kao da sam završila ekonomiju. Par godina sam radila i stvarno sam se zbilja snašla. I onda kad sam najmanje očekivala, prošlo je tri godine, možda četiri, i onda su me zvali iz brodogradilišta jer ja tada nisam tražila nikakav…
AMRA: Koje je to bilo godine?
HELENA: 1999. Znači ja tada nisam tražila nikakav dopis, nešto da su sve obaveze između nas riješene. I onda u biti kad sam najmanje htjela, oni su mene zvali da bi sad bilo vrijeme da ja dođem ispuniti tu svoju obavezu koju sam imala kao stipendist. Tako da mi je to bilo malo, nekako neki nagli prekid i baš tad me to nije veselilo kao onda kad sam došla s fakulteta pa nisam uspjela ući unutra. Doslovce sam se osjećala kao da idem u neki zatvor. Na kraju je tako ispalo poslije, i poslije je ispalo to sve dobro. Čak sam ja to knjigovodstvo nastavila par godina kasnije nakon toga i dalje raditi, međutim u jednom trenutku stvarno me to zasitilo kao preponavljajuće nešto. Znači ovdje u brodogradilištu, inženjer koji stvarno voli i zanima ga sve nešto novo što može vidjeti, ja mislim da ne postoji subjekt gdje mogu toliko toga vidjeti kao u ovom brodogradilištu. Od samih svih vrsta, i strojeva i obrade materijala, do toliko novih tehnika, s obzirom da smo mi, pogotovo zadnjih godina, ušli u stvarno te neke nove niše svih tih, ne brodova, to su bili u biti strojevi na moru, to je bilo sve samo ne brod. Toliko toga, mislim da bez obzira na sve to što se na kraju odigralo, i taj krah i sve što se dogodilo, da me netko pita da li bih sve to ponovila, sve bih to opet ponovila jer mislim da nigdje drugdje ne bih toliko toga uspjela vidjeti, naučiti jer, kažem, mi smo ljudi različiti. Netko voli da ga se stavi u neku točku i tamo da stoji, da ga se ne dira i da nauči to što ima i da tako repetira kroz čitav život. Ja ne volim, sve mi nekako brzo dosadi, volim stalno nešto novo naučiti. Ja sam baš stvarno lifelong learning tip osobe. To je to.
AMRA: Meni je zanimljivo, mi smo sad ovo neko zadnje vrijeme skupa bili na kolegiju, kad je krenuo novi Uljanik brodogradnja, ti si zapravo imala jako važan posao, i težak, da opet obnoviš i sve dozvole i da se zapravo napravi nekakva mogućnost za novi start.
HELENA: Pa da, ja sam u biti ušla u neka područja u kojima uopće nisam bila kad sam bila u starom društvu, kao u zaštitu od požara, na primjer. Ha, to je opet zato što sam i onda, guram nos posvuda, pa tako kad smo mi sjedili cijeli auditorij od nas 15-20 ljudi s koordiniranom inspekcijom sedam inspektora, moje je bila ta zaštita okoliša, ali sam ja slušala apsolutno sve. I ovog inspektora zaštite od požara, inspektora za posude pod tlakom, i sanitarnog i svih, bez obzira što to nije bilo moje područje. Tako da mi je dosta toga i ostalo u nekoj podsvijesti, šta je sve sad bilo, šta su sad tražili, šta sve moramo kao subjekt imati. I onda u ovom trenutku kad smo krenuli kao novo društvo, mi jednostavno nismo imali osobu za zaštitu od požara, niti je itko imao i kompetenciju i volju, da ide polagati stručni ispit. Vatrogasci nisu imali određenu stručnu spremu, jer za ovu drugu kategoriju treba biti VŠS najmanje ili VSS. A opet od ljudi koji su imali ovdje visoku, nitko se nije osjećao baš voljan da ide polagati stručni ispit zaštite od požara. Pa čak i ja kad sam poslije vidjela tehnički priručnik, vidjela sam da sam se malo ponudila ishitreno jer je stvarno ispalo dosta zahtjevno. Sva ta, pet područja u biti, jako je zahtjevan ispit u Zagrebu koji se polaže tri sata kod pet različitih ispitivača koji ispituju. Svako područje treba položiti ili ako ne, ideš ponovo, i teško je proći iz prve, ali dobro. Nekako se ja nisam… mene je uvijek sram doživjeti tako neki neuspjeh pa sam stvarno učila, mjesecima sam učila, i teoriju, i kemije je tu bilo, i puno zakonskih propisa, apsolutno svega. I tih preventivnih mjera koje imaju veze, ‘ajde imale su veze s mojom tehničkom strukom pa mi je bilo lakše što se tiče i statike, i izolacije materijala i svega toga, način izračuna, kako doći uopće do tog koeficijenta za gašenje i sve to skupa. I kasnije kad smo onda krenuli sve to skupa raditi onda sam, tek tada, upoznala koliko u biti brodogradilište ima jako puno tog sustava zaštite, što se tiče zaštite od požara. Znači do tada nisam bila svjesna koliko je toga i od svih tih vatrodojavnih centrala, sustava gašenja CO₂, hidrantske mreže, gromobranskih instalacija, znači apsolutno toga, mi smo preko sto ispitivanja u toj godini napravili i stvarno je bilo jako zanimljivo jer opet isto je sve to bilo novo. Trčali smo od jutra do kraja radnog vremena, od Sahare do otoka, mislim trčali, biciklama smo jurcali jer je to veliko područje i puno toga.
AMRA: Pa sjećaš se kad su u Uljaniku vatrogasci zagasili onaj požar na onom gorućem brodu, turskom, pa su dobili nagradu ti ljudi jer su spasili brod?
HELENA: Da, to smo s našim remorkerom, Tritonom.
AMRA: Uljanikova uloga zajednici, uvijek smo pomagali. A zapravo ti si kroz taj svoj posao vidjela koliko je Uljanik bio povezan sa svim mogućim institucijama i nadležnim službama u Hrvatskoj, u Republici, od policije do vatrogasaca?
HELENA: Koliko je bio moćan subjekt. Pa da, naši vatrogasci, imala sam ja poslije prilike u vatrogasnoj postrojbi vidjeti, su bili jedna od jačih postrojba, još tada kad je bila Jugoslavija, jedna od jačih postrojba je bila vatrogasna Uljanikova postrojba, koja je u biti mogla asistirati i pomagati u bilo kojoj situaciji koja bi se, ne daj bože, bila zadesila u gradu. Znači oni su bili spremni da uskoče našoj javnoj postrojbi grada Pule u svakom trenutku. Sa svom opremom koju su imali oni, bili su svojevremeno… ja mislim da je bilo čak i 40 vatrogasaca profesionalaca zaposleno u Uljaniku. Zadnje što smo mi imali, kategoriju prije stečaja, je bilo 22 profesionalca.
AMRA: Šta ti je, recimo, ostalo kao neki najteži tvoj posao ili šta ti je bilo najbolje, neki posao koji si radila, kao nekakav događaj ili nešto, imaš nešto spomenuti?
HELENA: Pa ne znam šta bi rekla da je najteže, možda je najteži bio onaj prvi trenutak etabliranja, snalaženja, ipak je to veliki sustav. Znači prvo kad sam tek došla, znači došla sam u taj odjel izrade brodske opreme i on se lokacijski nalazio skroz na kraju samog brodogradilišta u blizini, što mi zovemo Sahara, znači Sahara zovemo taj dio naše opremne obale devet. Znači to je skroz prema, skroz tamo Molo Carbone. I u biti od same porte gdje sam ušla kad su me prvi put odveli tamo, ja nisam bila sigurna da li ću drugo jutro uopće naći put do tamo koliko je to izgledalo daleko, nikad doći na to mjesto. I prvo vrijeme, ja sam doslovce stvarno samo tamo crtala na tom računalu za tu bravarsku i nigdje se nisam kretala, jednostavno nisam znala šta sve postoji po tom brodogradilištu. Znači sve je toliko bilo nepoznato, toliko strano, i tako se osjećaš nekako izolirano. A onda nakon nekog vremena, tu sam stvarno dosta zahvalna, znači direktor Batelić koji je stvarno imao sluha prema svim tim nekim novim znanjima, je bio tad doveo doktora Tominovića, koji je znači, prvi je u brodogradilištu napravio te timove. Ali između ostalog je isto tako htio i sav taj know-how mladih inženjera okupiti i onda nam je držao neka početna pripravnička predavanja gdje nas je okupljao u našoj kasarni. I tu sam ja prvi put ‘ajmo reći vidjela taj svijet Uljanika, zato sam mu neizmjerno zahvalna na tome. I nakon toga sam u biti, tek tad sam… Dobro, kasnije su bili ti pripravnici na drugačiji način, bilo im je puno lakše nego mi kad smo tek došli 1999. Onda su oni stvarno bili upoznavani sa svim tim dijelovima Uljanika i imali su taj program gdje su godinu dana to sve prolazili. Mi koji smo došli tada 1999. to nismo prolazili, znači došli smo odmah u jednu sredinu, tamo su nas zakopali, nisi znao šta se dešava i šta je s čime povezano. Tek onda smo saznali da postoji jedna priprema, da postoji jedna konstrukcija, da postoji neki otok gdje počinje gradnja trupa. Zato kažem, kad si ti u nekom poslu da radiš samo taj jedan mali segment, ja sam rekla, da moram raditi u jednoj konstrukciji, da crtam cijeli život samo kabelske staze, doslovce…
AMRA: Ne bi bilo dobro.
HELENA: A netko može.
AMRA: A vidiš, postoji jedan paradoks s našim direktorom Batelićem. On je meni stalno govorio, “Amra, ja ne volim žene u brodogradnji, ali Vi ste odlični”. Vidiš i tebi, isto i tebi, isto je pustio napredovanje, valjda tako, bilo je paradoksalno to što je on, nije kao volio žene u brodogradnji, a nije nas onemogućavao, pustio je da radimo. To vidiš… Neobično.
HELENA: Da, možda neobično, ali kažem, omogućio je tim mladim inženjerima, kroz baš doktora Tominovića da nas usmjeri. I tu je onda on predlagao tu Politehniku i tako, pa sam ja to i prihvatila, mislim kad sam danas, u današnjoj dobi, išla polagati zaštitu od požara i tako nešto, onda to pokazuje te neke moje, moju narav, moj karakter. I to je bilo stvarno jako dobro, u samom početku upoznavanja s tim procesima, to je tako čudno zvučalo sve na početku. I on je u principu… Dobro, poslije to na kraju kako su se neke stvari promijenile pa se nisu uspjele implementirati, bile su jako dobro osmišljene i taj procesni pristup i sam procesni pristup budžetiranju. Znači ne da se ide funkcijski jer mi smo uvijek imali to budžetiranje funkcijski po odjelima, ali u nekim sučeljima se ti odjeli ipak dodiruju. I onda tu je uvijek kad nešto je van budžeta ili ne ispadne točno kako je isplanirano, ‘ko je kriv? Znači uvijek je teško odrediti ‘ko je kriv. Pogotovo kad ti nekom predaješ posao neki, sad on kaže da si mu predao neki postotak gotovosti koji si trebao, ovaj koji je primio. Ovaj koji je dao kaže da je to napravio. I onda je teško to odrediti, a u procesnom pristupu je odgovoran vlasnik procesa za sve. Znači počevši, ako pričamo o nekim, na primjer, kabelskim stazama ili samom tom elektropodručju, znači počevši od samog tog projektiranja, budžetiranja, do same izrade tehničke dokumentacije, pa montaže na brod i predaje. Znači od početka do kraja je isti vlasnik procesa i onda ne može se tu reć’, “aha, to nije moj dio”. Znači ti si odgovoran od početka do kraja, pratiš sav budžet da dotraje, sa svim vezanim aktivnostima i poslovima. Jer kad netko ima odgovornost, onda se zna koga se može penalizirati ako nešto nije odrađeno. Onda je tu veća ta svijest, nego kad je sve svačije i ničije. I tu onda dolazi do puno veće potrošnje i ima ljudi koji su samoodgovorni i ponašaju se kao da je to njihov kućni budžet, ali većina ljudi nije. Većina ljudi ni kući se ne zna tako ponašati i onda tu dođe do jako puno rasipanja svih tih resursa koji se mogu uštedjeti. Neki ljudi se stvarno ponašaju k’o da imaju zmiju u džepu, šta kažu, k’o da radiš sa svojim novcem, ali ja mislim da tako i treba.
AMRA: Ti si cijeli period stečaja boravila ovdje?
HELENA: Nisam cijeli period stečajnih aktivnosti, znači, u jednom trenutku sam ostala, otišla sam s 1. 7. Stečajne aktivnosti su se i dalje nastavile, još neko arhiviranje, tu ja nisam sudjelovala. Ja sam sudjelovala u početnim stečajnim aktivnostima gdje je bio popis, inventura cijelog brodogradilišta, popis svega toga, gdje sam napravila te neke obavezne prema ministarstvima izvještaje, šta smo trebali napraviti, znači to sam sve pokrila. A onda na kraju u samom arhiviranju i tome, nisam tada ja više bila.
AMRA: Ti si bila na burzi ili si nešto drugo radila?
HELENA: Ja sam otvorila svoj obrt i onda sam se nakon sedam mjeseci vratila. Početkom 2021., i onda smo krenuli sa svim tim dozvolama što je trebalo obnoviti, sa svim tim ispitivanjima što je trebalo obnoviti i napravilo se stvarno jako puno toga.
AMRA: Uglavnom, može se konstatirati da si zadovoljna sa svojom karijerom? Da si sretna s tim poslovima, da ti se omogućilo školovanje…
HELENA: Da, da, da. Jer mi je stvarno… Da, i omogućeno mi je školovanje. To su sve u biti skupa usavršavanja i ovo što je bilo od strane Lloyda i postati auditor za norme 9001, 14001 i 45001 je sada, a prije je bio 18001, znači, to su sve usavršavanja koja koštaju i koja je brodogradilište platilo da bi ja dobila te certifikate. Danas s tim certifikatima mogu negdje drugdje ta znanja naplatiti, ali to je u biti sve zahvaljujući brodogradilištu.
AMRA: Reci, ti znaš da se to sprema nekakva knjiga ili objavljivanje ovog materijala, to ti nije problem, ovo što smo sada pričali…
HELENA: Ne, ne, uopće. To ništa nije tajna. To je sve…
AMRA: Ako bude naknadno trebalo za knjigu da nam nešto kažeš o očuvanju okoliša, tim stvarima, možemo ti se onda obratiti?
HELENA: Da, da. U svakom slučaju, nema uopće problema.
AMRA: Ne znam ako bi htjela još nešto reći ili… Mislim, teško je staviti 25 godina u jedan razgovor, ali…
HELENA: A teško se sjetiti… Da, da, teško je staviti 25 godina u desetminutni razgovor, vjerojatno će mi pasti na pamet kroz par sati još štošta što sam trebala reći, a nisam rekla. To tako uvijek bude, ali… teško se u ovom trenutku baš sjetiti svakog detalja, što je kako išlo i sve skupa.
AMRA: Uglavnom, ti si nekako isto specifična i tvoj posao jer tvoj posao je baš bio u pogonu, s muškarcima, i mogao bi se smatrati muškim poslom, a ti si to izvrsno napravila, razbila si svaku predrasudu i sve što je moglo biti.
HELENA: Da, da, jer sam tako… energična sam, nisam ovaj… Moja pokojna nona je uvijek govorila da je bog napravio grešku, da sam ja trebala bit’ muško, moj brat žensko, da je tu malo pogriješio, jer sam uvijek imala tu neku mušku energiju. Uvijek sam se mogla postaviti, imati svoj stav, izboriti se, vikat’ na svih, a ustvari čak je bilo i lakše. Jer kad ti u pogonu kao žena vičeš i svađaš se, onda ti muškarci lakše popuste nego kada se međusobno oni. Oni međusobno, u nekom trenutku dođe i do toga da bi se potukli. Ali kad ti kao žensko se oko posla posvađaš, onda u konačnici ti uvijek na kraju popusti. Kaže, “dobro, ‘ajde, ona je…”. Često je to bilo i olakotno. Ako si snažniji karakter. Ako si prava neka mekša ženska osoba, onda te slome, doslovce, oni te mogu dovesti do plača. Pogon je surov, ali ako si ti… ono što kažu, da su muškarci hrast, ali žena da je vrba, ti nju saviješ i ona kada se vrati nazad bude čitava. To je to, k’o Feniks iz pepela, uvijek. Imala sam ja isto trenutaka kada stvarno te izlude, i dođeš kući i, nekako, svemu je kraj, i teško ti je i to, i onda ujutro se probudiš i baš kao Feniks – ideš dalje i kažeš, “okej, neće mene to…”
AMRA: … obeshrabriti.
HELENA: Da.
AMRA: Hvala ti puno, Helena. Ako se nešto sjetiš još…
HELENA: Da, da, nema problema.