AMRA: Danas je 22. siječanj 2024. godine i s nama je kolegica Jasna Pašuld, pa ću ja zamoliti da se predstavi, kaže, kad je rođena i gdje, i njenu dozvolu da snimamo razgovor, i da se to objavi u nekoj knjizi ili nekom znanstvenom radu ili već na bilo koji način.
Jasna, izvolite.
JASNA: Hvala. Jasna Pašuld, prezime moje djevojačko je Kovačić, rođena sam 18. 7. 1965. godine u Pakracu, u Pakracu samo iz razloga što je u Pakracu rodilište, a inače sam odrasla, dok se nisam preselila u Pulu, sam u stvari živjela u Daruvaru, i tamo su i moji roditelji i svi ostali, još rodbine. Tamo sam u Daruvaru završila osnovnu i srednju školu, išla sam u, s obzirom na to da mi je mama pripadnik češke manjine, onda sam u Daruvaru išla u češku osnovnu školu, češki vrtić i češku osnovnu školu. I u vrijeme Šuvarove srednje škole, prva dva razreda, s obzirom da je tek treći i četvrti bilo usmjereno obrazovanje, išla sam i ta prva dva razreda u to češko odjeljenje, a treći i četvrti razred sam išla u Metalsku školu, znači Metalski smjer za tehničkog crtača. To je već bilo neko usmjerenje prema mom sadašnjem zanimanju, znači Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, smjer strojarstva. Diplomirala sam na tom fakultetu 1989. godine, da, na kraju 1989., i budući sam tokom studija uvijek bila zainteresirana za stipendije, a od djetinjstva – moram reći da od djetinjstva imam želju živjeti na moru, to sam ja još kao dijete govorila prvi puta valjda kad sam otišla na more, onda mi je to tako ostala nekakva moja vizija da želim živjeti na moru, tako da kad sam došla studirati, u biti sam se dosta družila baš s tim studentima koji su bili iz tih krajeva uz more, i tako sam od kolega dobila i informator gdje je Uljanik, Uljanikov informator gdje je Uljanik imao natječaj za studente, stipendiju. Tako sam se javila i onda sam na trećoj godini postala stipendista, tako da sam dvije i pol godine imala stipendiju, to se sjećam. I nakon toga, znači kad sam dobila stipendiju, dolazila sam dva ljeta ovdje u Pulu na praksu, bili smo, mi cure smo bile smještene u Hotelu Pula, a dečki su bili u domu smješteni.
AMRA: To nisam znala, znači organizirana je bila za stipendiste praksa ljeti, za djevojke, studente i studentice.
JASNA: Da, da, da. Mjesec dana. Tako da sam tu provela praksu i usput ljetovala.[smijeh] Ali moram priznati da je praksa bila dosta ozbiljna, u smislu da smo stvarno morali doći u petnaest do sedam, ili kako je to već tad bilo.
AMRA: Da, petnaest do sedam, da.
JASNA: Bili smo tu do tri sata, i to se dobro sjećam, pogotovo prve godine, bili smo isključivo samo na otoku, svi, i morali smo proći školu zavarivanja, to mi je jedno [smijeh] od najtežih iskustava.
AMRA: I to ste radili?
JASNA: Da. Moram priznati, u to ljetno vrijeme, ta škola zavarivanja, to mi je bilo dosta naporno. Ali dobro, nismo mi na kraju polagali neki test, ali to je bilo nešto što moramo proći. A druge godine, drugo ljeto je bilo malo jednostavnije, s obzirom da sam ja baš usmjerenje strojarsko, onda sam druge godine bila u strojogradnji, znači, u, baš u…
AMRA: TDM-u.
JASNA: U tadašnjem TDM-u.
AMRA: Tvornica dizel motora.
JASNA: Da, da tamo sam bila. Jer to je malo bliže, u biti, našoj baš čisto strojarskoj struci. Kad sam diplomirala, ja sam imala želju doći raditi, znam da sam krajem 1989. godine diplomirala, i 1990. sam se 6. 2. zaposlila. Službeno, 6. 2. 1990., to mi je prvi radni dan.
AMRA: A gdje ste radili?
JASNA: U brodogradilištu, tako je, u brodogradilištu, i prvih par mjeseci smo imali onaj obilazak, ne znam, tjedan, dva, mjesec, po Uljaniku, ali ja nisam cijeli taj obilazak prošla, jer je jedan dio trebalo biti u pogonu. Ja sam u pogonu bila jako, jako kratko, budući da sam bila u drugom stanju, pa se baš nisam najbolje osjećala. Mislim da mi je mentor bio inženjer Kalođera, on me je vodio, mislim da mi je on bio baš i mentor službeno, i onda je preporučio da ja ostanem, u biti da se vratim gore, tako da sam onda radila u konstrukciji, gore kod njega.
AMRA: Vi ste u konstrukciji pretežno bili?
JASNA: Da, ja sam pretežno bila u konstrukciji, znači i taj pripravnički staž, i poslije sam ostala u konstrukciji. Tako da sam ja, u biti, u konstrukciji cijelo vrijeme. Da.
AMRA: A recite, kad ste došli ovdje, da li ste imali, recimo, nekakvih problema, zato što niste odavde, da li ste bili dobro prihvaćeni, da li ste imali, tako, nekog zazora?
JASNA: Pa moram priznati da stvarno nisam nikad primijetila bilo kakvu razliku u odnosu nekoga prema meni ili prema nekom drugom pripravniku. Stvarno nisam nikad primijetila. Dobro smo bili prihvaćeni. Znam da me inženjer Kalođera odmah upoznao s inženjerkom koja je bila, recimo, meni bliske struke, Olgicom Kalac, jer ona je tada radila kao [smijeh] žena, malo prije mene se zaposlila. I tako je on mene odmah kad sam došla upoznao, iako se mi kroz posao nismo baš susretali, s obzirom da inače preko privatnih nekih veza nisam nikog poznavala, s jako puno ljudi. To znači 1990. godine, tada je konstrukcija imala, 200-300 ljudi.
AMRA: U kasarni…
JASNA: U kasarni, da. Meni je to bilo jako puno ljudi, imena. Tako da je on mene baš s njom upoznao. I njoj je rekao ja hoću da se vi družite, tako da njoj (meni) bude lakše.
AMRA: A da li još netko iz vaše obitelji još radi u Uljaniku? Ili je radio?
JASNA: Ne. Znači ovako, ja sam se zaposlila, i onda smo se moj suprug i ja vjenčali nakon što sam se ja tu zaposlila, i onda sam ja njemu tražila posao u Uljaniku.
AMRA: Ali nije on iz Pule? Nije?
JASNA: Da, on nije iz Pule, on je isto iz Daruvara, i on je onda radio jedno vrijeme, pet, šest godina u strojogradnji.
AMRA: A ipak je, u Uljaniku radio…
JASNA: Da, u strojogradnji. I tako tih par godina, i poslije opet onih devedeset i ne znam koje, kad je bila ona dvostruka reorganizacija, i kriza, onda je on, u biti, napustio Uljanik.
AMRA: Zapravo možemo reći da ste vi oboje baš zbog Uljanika došli, da ste postali stanovnici Pule, zahvaljujući Uljaniku.
JASNA: Da, nije toliko njegova bila želja doći, nego ja sam željela doći, tako da se on priklonio toj mojoj želji, jer on je u Daruvaru već radio. I to je radio baš u tvornici pumpi, MPD, s kojom smo mi, inače…
AMRA: S kojom ste radili, da…
JASNA: …surađivali, da.
AMRA: Evo kako brodogradnja ima daleki doseg.
JASNA: Da.
AMRA: Prema svim tvornicama i svim vrstama dobara. Da, da, da. A vi ste konkretno radili nacrte ili u konstrukciji?
JASNA: U početku sam radila projektne sheme, zajedno, znači, uz voditelja broda u konstrukciji. To je, još govorimo o onoj organizaciji, kad je, u biti, projekt, prodaja bio onaj mali odsjek, samo baš strogo prodaja, a projekt je, u biti, bio unutar, projektanti su bili unutar Konstrukcije. E, tad sam ja s njima, znači, kao početnik, radila na tim shemama, a kasnije sam, kad smo mi počeli razvijati ovaj informatički sustav, odnosno, još u IBM-u, odnosno, onaj naš kompjuterski KPM, KPF, to su bili ti kompjuterski popisi materijala. Onda je inženjer Kalođera htio da ja na tome više radim. Dobro, tad je bilo i to vrijeme kad je bilo i manje posla, i tako sam ja morala puno, recimo, da bismo mi to mogli raditi, jer je trebalo tu bazu podataka napraviti. I onda sam ja puno i sa Standardizacijom komunicirala, i općenito, morala sam dosta te procese, ajmo reći, upoznati, i to me nekako kasnije vodilo tome da sam nastavila poslije raditi kao specifikator. Pa sam kao specifikator armature i cijevne opreme radila jedno vrijeme. I poslije je, Renis kad je došao za šefa, onda je Renis napravio taj jedan Ured za specifikacije tog standardnog i namjenskog materijala, ali namjenskog u smislu armatura i cijevi, i onda sam ja bila voditelj tog ureda, do kraja u biti, kako bi rekla, do…
AMRA: Do stečaja.
JASNA: Do stečaja. Da. Kasnije su mi u taj moj ured dodali i riječke djelatnike koji su radili te poslove.
AMRA: Iz 3. Maja.
JASNA: Da. Jer oni su isto bili malo drugačije organizirani, ali onda su meni pridružili i nekoliko ljudi koji su radili te poslove u Rijeci, pa smo se malo…
AMRA: I vi ste, konstantno zapravo napredovali u poslu i došli ste zapravo do dosta visoke pozicije unutar toga.
JASNA: Pa mislim, kako bi rekla, to nije bilo nekakvo rukovodeće mjesto u smislu da bih ja imala puno ljudi ispod sebe, nego više specifično jedan odjel, pa smo onda imali, recimo, nekakva zaduženja, što drugi nisu imali, jer recimo, ako bi se uvodili nekakvi materijali, pogotovo na dredger ili nekakvi novi sustavi, onda smo uvijek mi tu isto, ili ja, recimo, kao voditelj sa projektantom, gledala te kataloge i razmišljala, hoćemo li to kao standardni materijal, hoćemo li to namjenski, i tako u tom smislu smo dosta tih stvari…
AMRA: Jeste li onda dosta komunicirali sa stranim firmama koje su to proizvodile ili…?
JASNA: Najviše je tu projektant kontaktirao, jer on je morao u biti to poslije i s vlasnikom iskomunicirati. Ja sam, recimo, konkretno puno komunicirala s nabavom, sa skladištem, sa pripremom, jer onda sama ta organizacija tog posla i to kako će se s tim materijalom raditi, komunicirala sam s projektantima u toj početnoj fazi, kako ćemo to naručivati, tko će to naručivati, hoće li neko od njih to preuzeti, hoćemo li mi i tako, tako da…
AMRA: A recite, da li ste smatrali, da je vam je zato što ste žena onemogućeno napredovanje, da li mislite da je bio muškarcima bilo lakše?
JASNA: Pa, moram priznati, da sam voljela više taj posao koji sam ja imala nego samo crtanje i projektiranje. Zato je meni i odgovaralo, recimo i kasnije kad smo prelazili na Mars, ja sam bila kao taj ključni korisnik iz konstrukcije. Kao ključni korisnik bila sam u Danskoj i kasnije sam kao ključni korisnik bila prema IRI-u ako su bile kakve izmjene, ako je trebalo kakve izmjene raditi, i recimo, i kad je trebalo obučavati ljude.
AMRA: U biti nova tehnologija je išla preko vas…
JASNA: Da, da, tako je, taj dio. Sama ta grafika i to crtanje preko… ja sam završila taj CAD, taj prvi stupanj baš za te sheme, međutim nisam nikako ozbiljno nešto s tim radila…i moram priznati da me ovo puno više nekako zanimalo pa nisam imala ni želju recimo, baš se baviti poslom kao klasični projektant. Evo moram priznati da ne. A mislim da ne mogu baš reći da bih primijetila da je bilo nekakvih razlika u odnosu muško-žensko. E sad, kad čovjek generalno gleda, na nekim rukovodećim mjestima nije baš bilo žena. Da li je eventualno tu možda nekad se nekakva razlika radila, ne znam, ali ja sam osobno dobro komunicirala s tim muškim kolegama. Stvarno ne mogu reći, niti da sam imala osjećaj da bi sad ja dobivala neke lošije poslove, ili ne znam. To je jednostavno ono, takvo je bilo radno mjesto i…
AMRA: Dakle zadovoljni ste sa…
JASNA: Da, da… jesam. Evo taj posao mi je i dan danas, to ja jako volim. Kažem, možda, možda, možda onako kao nekakav imidž, pa neko ime ljepše zvuči kad kaže da si neki projektant, da si ovo, da ono, ali osobno meni ovo bolje leži.
AMRA: Tako da je zadovoljavalo vaše intelektualne potrebe i slično?
JASNA: Tako da sad meni nije nešto specijalno falilo, da ja putujem ili tako nešto, mislim, nisam nešto posebno putovala. To što smo bili u Danskoj dva tjedna, bilo je sve što se tiče inozemstva. Tu sam putovala najviše u Rijeku ili možda u Split ili Trogir kad smo išli vezano uz standardizaciju.
AMRA: A nije vam nikad bilo žao da ste napustili Daruvar?
JASNA: Ne, ne, to ne, stvarno. Ne, tu mi je, meni je Pula… evo recimo moram spomenuti, moja djeca, kad odemo kod bake, poslije kad se vraćamo od tamo kažem – je li vama drago da, što se vraćamo u Pulu ili bi radije tamo živjeli – [smijeh] ne, ne, ne. Tako da… Ali vam kažem, ja sam nekako to željela od djetinjstva, i znam i kad se nađem s tim prijateljicama u Daruvaru, one uvijek kažu, pa ti si još od osnovne škole vikala kak ćeš ti živjeti na moru, i to je to.
AMRA: Evo onda ispunjeno, ispunjene želje.
JASNA: Da, ispunjeno, da. Ne, ne, ja sam…baš mi je ono, Istra mi je i Pula mi je baš ono.
AMRA: A recite da li imate neku uspomenu, što vam je žalosno ili tužno, ili vam nešto nije bilo dobro ovdje?
JASNA: Pa ne znam da li bih baš mogla reći nešto.
AMRA: Sam kraj…
JASNA: Mislite i kao neku nepravdu ili nešto?
AMRA: Pa ne, općenito nešto, recimo da li mislite…
JASNA: Pa je, kraj je definitivno tužan to bez daljnjega i nekako, kako bih rekla, ta agonija na kraju i sve to skupa, to je baš tužno. Ja moram priznat da recimo, znači, kad sam ostala bez posla tu u Uljaniku…
AMRA: Radili ste u školi, sjećate se…
JASNA: Ja sam se, da, zaposlila u školi, trudila sam se da se priviknem na školu i da prihvatim tu školu i da škola postane, ono, da stvarno imam taj neki adrenalin i volju što sam imala u Uljaniku, ali, evo, to nisam uspjela u školi nikada doživjeti. Tako da recimo ovdje sam ja, moram priznati, kad je bilo puno posla i to, uvijek sam imala jako tu neku želju da nešto napravimo novo, da još nešto, ne znam, popravimo, da nešto pojednostavimo, da nešto poboljšamo, u tom smislu, znači, i što se tiče materijala i tog cijelog procesa i tako. Evo, baš to, baš mi je to bilo tako, taj neki adrenalin i osjećala sam se, moram priznati, nekako onako važnom kad znate da ste kotačić nekog velikog stroja i da sad, kako bi rekla, i međusobno svi ovisimo jedan o drugom i da je taj vaš kotačić u biti jako bitan, da to sve mora funkcionirati. Evo, da, to baš je lijep osjećaj.
AMRA: Je, je.
JASNA: Da, da koliko god nas je bilo puno, ali svi smo bili bitni. Isto tako, nije bilo sad pet ljudi koji rade vaš posao, svaki smo imali svoje i nije baš da smo bili zamjenjivi, mislim. Jel’ tako? Nije baš to…
AMRA: Točno.
JASNA: Da, lijepo je to bilo.
AMRA: Je, bilo je lijepo.
JASNA: Da, tako da ne, ne, nikad ne bih požalila. I moram priznati, još mi je isto tako imponiralo uvijek kad bi rekla gdje radim, gdje živim, pa ono, a, vau, blago tebi. Ne, ne, stvarno, da..
AMRA: [smijeh] Stvarno, istina je to bila.
JASNA: Da, blago tebi, pa ovo ono, pa evo, kad smo se preselili, recimo, meni je strašno bila želja uvijek da baš radim na otoku. Evo, recimo, to baš da sam u žiži, ono, nekako, i onda da vidim to more i to, te brodove. I onda kad smo radili tu na otoku, onda, taj prelazak preko mosta, ja bi, evo, i dan danas kad prelazim, ja gledam to more s jedne strane i druge strane, mislim si, pa čovječe, 99% stanovnika zemaljske kugle bi se mijenjalo s tobom. To je nekako, kako bih rekla, onako, taj most i to, ideš raditi, tamo lijepo vrijeme, onako baš, mislim, nema rata, mir je, imamo sve što hoćemo, klima nam je super, mislim, ono, baš sam si mislila, Bože, ti se sad tu nešto zbog nekih nerviraš, kakva glupost, pa šta nije tako?
AMRA: Pa istina.
JASNA: Pa da, mislim, stvarno, čovjek zapne za neku sitnicu tamo nebitnu, koja ga ljuti, a ne vidi koliko je to sve…
AMRA: Širinu..
JASNA: Da, mislim, stvarno, kad gledaju ovako, toliki turisti koji dolaze, koji vole sve ovo tu i tako.
AMRA: Da, lijepo je, prekrasno je.
JASNA: Pa da, pa je.
AMRA: I danas je, divan dan, divan pogled na more…
JASNA: Pa da, da, da, da, je, je, je, i danas, da..
AMRA: Tako je…
JASNA: Zato i volim prošetati, tu na otoku mi je baš i jako interesantno u biti, kad gledate s otoka pogled na Pulu, koji je rijedak, znači, vi taj pogled imate jedino ako brodom dolazite u luku, a inače vi ne možete…
AMRA: …ne možete percipirati grad.
JASNA: Tako da to s tog otoka je baš ono, baš mi je ta Pula, ovaj, moram priznati, baš mi je, ono, prirasla srcu.
AMRA: Onda znamo zašto su Argonauti došli, kad su vidjeli taj pogled bili su privučeni.
JASNA: Jel tako? Je, je, je, je, je, istina, da. Tako kažem, baš Pula ima tu svoju privlačnost. Pa nije ni čudo da je Arena tu sagrađena i to su već onda [smijeh].
AMRA: …znali
JASNA: Osjetili, da, da je to tu nešto.
AMRA: Evo, hvala vam puno Jasna, ako se nešto još sjetite, onda ćete mi reći, sad ću vas slikati, može?
JASNA: Ajde može.