AMRA: Danas je 8. 2. 2025. godine, nalazimo se u Rovinju i sa nama je gospođa Biserka Lukšić s kojom smo se našli i kojoj želimo postaviti neka naša uobičajena pitanja. Ja vas molim, gospođo Biserka, da se predstavite, da kažete koliko imate godina, gdje ste rođeni, koje ste škole imali i onda ćemo poslije početi o vašem radu u Uljaniku.
BISERKA: Ja sam Lukšić Biserka, imam 55 godina, imam srednju školu, treći stupanj srednje škole. U Puli sam završila, živjela sam od rođenja u Rovinju i radila sam u Uljaniku.
AMRA: A recite jeste se odmah nakon škole zaposlili u Uljaniku?
BISERKA: U biti jesam. Nakon završene škole sam išla preko Omladinske zadruge u Uljanik raditi. Jedno 8–9 mjeseci sam radila preko Omladinske kao čistačica u Uljaniku.
AMRA: I onda koje ste prostore čistili i što ste radili?
BISERKA: Onda smo čistile prostore radione, recimo cjevarsku, bravarsku, mehaničarsku radionu. Više manje to. Neke pute, pošto smo i ja i moja kuma smo se bile tada zaposlile, možda što smo bile mlađe, nisu nas baš na brod slali. Ali uglavnom bilo je ok, bilo je lijepo.
AMRA: A recite je li to bio teški fizički posao, to je bilo opasne kemikalije ili kako?
BISERKA: Bilo je teško, moraju se pokupiti, bilo je tu špene, bilo je tu nekih teških materijala, ali uvijek su bili dečki neki koji su pomogli, koji su uskakali. Ako nisi nešto mogao dignuti.
AMRA: Bili su kolegijalni odnosi?
BISERKA: Da, jako, jako.
AMRA: Niste imali osjećaj dakle što ste žene da vas ono…?
BISERKA: Ne, nikada.
AMRA: A recite onda, nakon tih osam mjeseci što ste radili?
BISERKA: Onda sam otišla bila u sezonu, a vratila sam se nakon sezone 1989. opet, baš kao čistačica, u Uljaniku. Da, sam dala molbu i primili su me odmah raditi, takoreć, za stalno, mjesec dana kako je bio probni rok.
AMRA: Znači, vi ste to permanentno čistili dok je tamo bio proizvodni proces, vi ste to čistili, održavali ste te prostore?
BISERKA: Uvijek se održavalo, znači, krenuli su, čistačica bi krenula. Normalno dođeš na posao ujutro, kreneš, šef ti kaže, “danas vi ćete ići u ovu radionu, vi u ovu”. Recimo, obala se čistila obavezno, onda smo sve krenule, ujutro. Počistile bi se obala osam, deset, koje su bile, ili je imala svaka svoje određeno mjesto, po dve većinu smo znale biti. Dve su imale jednu radionu, dve drugu, svlačione, i tako.
AMRA: A kad je bila kiša, snijeg?
BISERKA: Kad je bila kiša, recimo se nije išlo na obalu, vodilo se računa o tome.
LEONIDA: A isključivo su žene bile zaposlene na poslovima čišćenja, ili?
BISERKA: Ne, bilo je i muškaraca koji su nam, recimo, nosili kante, pogotovo po obali, znači, on ti pomogne kad napuniš te kante, bili su jači i tako.
AMRA: A recimo, jeste imali zaštitnu nekakvu odjeću?
BISERKA: Imali smo, obavezno, posred očiju te šljemove, cipele, rukavice, zaštite, itd.
AMRA: I onda ste cijeli život bili kao čištačica?
BISERKA: Ne, onda sam 9, 10… Jedno vrijeme sam čak mijenjala, radila na onom, pisala one pločice, gravirala pločice, i natpise na…
AMRA: To ste pisali za brodove?
BISERKA: Za brodove pločice.
AMRA: Za opremu i to?
BISERKA: Znači, svaka kabina je imala svoj natpis, pločica, svaki ventil. Imali smo normu, koju smo morali ispuniti.
AMRA: To bi dobili neki nacrt ili šablonu?
BISERKA: Nacrt, šablonu, po natpisu i svaku pločicu si morao ispisati, šta treba. Recimo, na tom… Jedan nalog je bio, recimo, za… Za palubu, jedan nacrt za strojarnicu, jedan nacrt… Kako su nam ti planeri nacrtali, napisali, i onda bimo mi to isgravirale.
AMRA: Ručno ste gravirale?
BISERKA: Ne, imali smo mašine. Znači, posložite slova za ravne, i onda idete po tim slovima, s ove strane pišete. A kad su bile one okrugle na ventile, onda si svako slovo morao okretati i pisati. Ali bilo je dobro.
AMRA: A to su bile metalne ploče?
BISERKA: Bile su od mesinga, da, i bile su od onog juvidura, pločice.
AMRA: Da, da, da.
BISERKA: Onda to sam isto jedno vrijeme radila… A i onda poslije, ‘92. ili ‘93. su me pitali za u skladište. Jer znate kako je svaka radiona… Jedno vrijeme je imala, tako reći, svaka radiona svoje skladište malo, to se tiče alata, specifično za tu radionu. I onda se otvorilo mjesto u stolarskoj radioni, u skladištu, i onda su me preselili tamo u to skladište.
AMRA: I kako je to funkcioniralo? Kako je to izgledalo, recimo?
BISERKA: Funkcioniralo je tako, znači, ljudi su imali, imalo se čovjeka koji je imao markice, svaki je zadužen bio za 11 markica, znači 10% kontrolna, i onda kad bi došao, kad bi mu trebao neki alat, ti si imao, normalno, tu njegovu, uzeo si markicu, stavio si, dao si mu alat i zavijesio markicu tamo gdje si mu dao alat. Ti si znao, pod tim brojem, da taj čovjek ima taj alat. Ili su bili kartoni, kažem, prvo vrijeme su bili kartoni gdje su, recimo, imali alat, koji su imali alat koji im je konstantno trebao. Šta ja znam, jedan stolar je trebao, stolarski čekić, kliješta, za vađenje čavala, skalpel, i to. To je taj alat koji mu je trebalo staviti, to bi mu pisao u karton, i onda bi ti se potpisao i datum, kad je on to podigao, i onda bi ti se potpisao, i to je bilo…
AMRA: I to na dnevnoj bazi je išlo, to zaduživanje ili ne?
BISERKA: Što se tiče markica, to je bilo na dnevnoj, a ovo je bilo, kao, dugoročno, kao. Jedino, ako mu se polomi, onda bi došao mijenjati.
AMRA: A vi ste onda, kad vam je donio vodili računa o tom alatu, da ga vratite na pravo mjesto?
BISERKA: Na pravo mjesto.
AMRA: Nešto čistili i tako?
BISERKA: Uvijek si morao gledati, ako je alat, ako ti netko donese razbijen i znači si stavio alat na posebno mjesto, koje si kada si malo skupio, odnosio u radionu gdje radi Elvis, tamo bi popravili alat, odnosio si tamo, da ti ga poprave. Normalno morao si ga zapisat,i što si sve odnio, kada su oni popravili, ti si, došao si po taj alat, vratio si ga nazad, pogledao da li su ti vratili sve, i vratio onda na mjesto. Recimo, to je bilo dok, jer jedno vrijeme električni alat nam je odlazio, čak i van, da bi se popravio. Ti si morao, normalno, zapisati sve. Uglavnom, voditi računa da taj alat se vrati.
AMRA: Da, da, da. A kako ste imali dojam kakav imaju odnos ti radnici prema alatu, da li su se ponašali kao dobri domaćini ili?
BISERKA: Jesu. Mogu vam reći da jesu. Bilo je možda od stotinu njih jedan, da nešto ne, ali većinom ljudi su čuvali i gledali k’o da je to njihovo.
AMRA: E to mi je drago čuti. A gdje je bila baš smještena ta vaša radiona?
BISERKA: To prvo skladište stolarsko, bilo je baš u radioni od stolarske.
AMRA: Gdje je bilo?
BISERKA: Prema, a ne, ona je bila, znate di je bila menza?
AMRA: Da.
BISERKA: Ona mala, gore, e ispod nje. A poslije, kako je pomalo se sve zatvaralo, pa se bila zatvarala bravarska, pa cjevarska, pa i stolarsku su uništili. Onda smo sve, pomalo ta mala skladišta, smo prebacili, ovdje je bilo glavno kod ove mehaničarske. Kod ove menze glavne. I tu smo onda napravili, napravila se od tokarske radione, nekadašnje, se napravilo veliko skladište, i onda smo od svih skladišta sve doveli tu. I onda sam radila, pa to je bilo 2013. ja mislim. I prije kad smo sve počeli u veliko ovdje,
AMRA: A koliko vas je radilo u skladištu?
BISERKA: Ovdje u zadnje vrijeme u ovom velikom skladištu nas je bilo tri, četiri, jedno pet. A inače u stolarskoj smo u tim pomoćnim smo uvijek bili po dva, onako čisto da možeš se mijenjati.
AMRA: A bili su većinom muškarci ili žene?
BISERKA: Većinom muškarci. Recimo, bila sam ja skladištarka, poslije je bila došla jedna cura u Sahari, bila je inače varioc, pa je se ozlijedila. I onda je, kao su je stavili u skladište. I prije mene recimo stolarska je bila, dobro bila je prije mene jedna gospođa iz Medulina. Ona je otišla u penziju kako sam ja došla, i ovdje dole u opremanju je bila jedna Milena, se sjećam, ja mislim, u skladištu.
AMRA: A recite jesu se prema vama, jeste se osjećale nekad zato jer ste žene ugroženo?
BISERKA: Ne, dapače, uvijek je ovoga, bilo to… Kulturni, đentlmenski, pomogli, čak kad bi nešto, ja sam dobro, ja sam bila taj tip, od kojeg bi mogli saznati nešto, novi alat, kako ćete to upotrebljavati ovo ono, i onda kad bi došli neki novi, novi čovjek i neki mladi ljudi, pa ih pošalju po nešto, pa ne zna ni šta bi pitao, onda bi ga ja pitala, pa šta ćeš raditi, onda bi mu ja rekla, pa to ti treba. I onda, kao ljudi, pogotovo ti stari, pa gledaj ovo, ona će bolje znati nego muškarci. Šta ja znam, volila sam svoj posao, bez obzira, nije bio lak, nije to bio ženski posao, bio je prljav posao.
AMRA: Ste imali, u trlišu ste bili?
BISERKA: Da, u trlišu, mantil…
LEONIDA: Imate možda kakve fotografije, kad radite u trlišu?
BISERKA: Ne, stvarno ne.
AMRA: A recite, rekli ste da ste svaki dan putovali?I to je dosta naporno bilo, a svejedno ste?
BISERKA: A je, jer je recimo, da, iz Rovinja, ja sam majka i dvoje djece, ideš prije šest, dođeš četiri, po ljeti, četiri pol – pet. Bilo je, svakako, svakako, i dalo se izdržati.
AMRA: A vi ste otišli prije stečaja ili?
BISERKA: Jesam, prije stečaja, u dvanestom mjesecu. Znači, kad je bio stečaj, devetnaeste, a ja sam osamneste, u dvanestom, trećeg dvanestog.
LEONIDA: Kako ste rekli, 30 i koliko godina ste radili?
BISERKA: 30 godina, 1989, znači u osamnestoj.
AMRA: A vi ste ono otišli, kad je bila kriza, kada nismo imali plaću?
BISERKA: Plaće, da, da. Ne znam. Iskreno najutilo me je, bilo, znate da smo radili onaj, kruzer. Radili su većinom kooperanti, koji su dolazili, neki Rusi. Tu me je jako ljutilo, recimo, davalo im se, s našim alatom su radili. Za niš, mislim, i to, našim ljudima, koji su odlazili su govorili, da će morati naplaćivati. Jer, znate kako, čovjek u ovo vrijeme nije imao plaću, a on se mora razdužiti, neke stvari su pokradene, od kooperanata, u ono vrijeme, svakako. I sad ti, tom radniku koji, praktički, bio je bez plaće, išao je, otišao je jer je morao otići. I sad hoćeš da mu i naplatiš, ne znam, obični šarafciger, i nešto. A ovima daješ, da rade sa tvojim alatom, sa tvojim. I kao mi smo bili u štrajku, oni su radili, i dođe mi, baš, ono mi je…, taj kooperant, ovoga, da mu je izgorila brusilica. I uporno hoće da mu mi… Ja govorim, ja štrajkam. Nema ti, ne dam ti jer ja štrajkam. Onda tu, ono, bilo je tu kao vamo tamo, uglavnom, nisam htjela dati, nisam htjela popustiti. Ja govorim, ma čekaj malo, šta smo mi? Šta smo mi? Znači, mi ćemo biti bez plaće, tu sjediti, njih usluživati, oni će dobivati plaću, jer se mora kruzer napraviti. Onda ste mogli, mogla je vlada onda dati pare, da naši ljudi, da naši ljudi, da se napravi taj kruzer, umjesto što je platila, onoliko penala ili šta je već bilo. A njima, a njima se plaća, i tu sam se onako malo… Baš je, moj šef Elvis je onako ostao, jer ujutro sam došla raditi, nisam niš govorila, u jedan sat ga zovem, kao, di si, treba mi potpisati papire jer idem ća. On, a šta je sad bilo? Ne mogu, boli me srce, gledati to, šta se radi, a i nisam vidjela, jednostavno nisam vidjela, da će to završiti na dobro.
LEONIDA: Jeste bili možda u Zagrebu na prosvjedu?
BISERKA: Jesam.
LEONIDA: E i ja sam bila.
BISERKA: Da, da, jesam, jesam. Čak su me, ono prvo, kad smo izašli, bespravno na cestu, pa sam vikala ljudima, koji su bili iza ograde da šta njima ne treba plaća, pa su me nazvali prvim štrajkašem. I tako, ne znam, stvarno je, teško. Ali onda, vidjelo se to da neće, takav neki, osjećaj se je imao odmah, kako to, kako nismo dobili plaću, kako oni, i ta vlada, vidjet ćemo, dan, dva, dan, dva, da tu, da tu ne bude…
AMRA: Ministar Horvat, se sjećam, 15 dana je ključno, za 15 dana ćemo…
BISERKA: Da, jer da su oni htjeli, oni su mogli to, da se odradi, da se ide dalje, da se netk… Maknuti! Ako su ovi, muljali, pokrali, ali na koncu konca, tko je bio u nadzornom, bio je i jedan od vlade, je tako? Tako da je, je mogao nadgledati, šta se radi, kuda je tamo, i tako. I isto tako smo gledali, sjećam se, a je bilo ono za postaviti, tko će… I onda smo, uspjeli bili nagovoriti, nekog Ivana Radišića, da se prijavi. Da bi vodio, umjesto, ono kad je bio prijelaz, kad su one maknuli.
AMRA: Kad su maknuli pa je trebalo biti radničko vijeće.
BISERKA: Vijeće e da, u 5 do 12 sam nosila njegovu prijavu gore. I nisu mi je htjeli primiti.
AMRA: Ne?
BISERKA: Ne, da je kasno.
LEONIDA: Vi ste bili u sindikatu?
BISERKA: Jesam.
AMRA: Koliko godina?
BISERKA: Od početka, da samo što smo, prvo u metalca, pa sam išla u Kvarner i na kraju sam bila kod ovog Cerovca.
LEONIDA: Znači Uljanik je imao nekoliko raznih?
BISERKA: Da, da. I ja mislim da je najviše šta je Cerovac, koji se zauzimao za ljude. Ovi drugi, ne znam, nisu baš nešto, da su bili aktivni.
AMRA: A recite, prije ste spomenuli da ste obiteljski vezani za Uljanik, da Vam je puno članova obitelji…
BISERKA: Jeste, znači bio mi je suprug u Uljaniku 19 godina. Bio mi je svekar u Uljaniku čitav život, varioc. Otišao u penziju. Brat od muža, sestra od muža, njen muž, je bio. Bila je teta od muža, čak su bili jedno vrijeme i njeni sinovi.
AMRA: Pa to, više od deset članova.
BISERKA: Da, deset, ali sam puno zaboravila. Gledajte, onda je bio, Uljanik je bio velik, i svi su ono, samo da se mogu tamo zaposlit, to je ipak firma. I bilo je, to što hoću ja sad kazati, recimo, si došao tamo i nov, odmah si bio prihvaćen. I gledali su te naučiti, naputiti… I nisu te onako, kao, a ti si nov sad, ne znam… Mi smo stari, nisu to toliko, jer, normalno, jesi starije osobe, malo gledao da ćeš poštediti, ali je bila ta kolegijalnost.
AMRA: Baš zajednica.
BISERKA: Zajednica, to hoću kazati.
AMRA: Da ste jedni druge čuvali.
BISERKA: Čuvali, eto.
AMRA: A da li ste nekad odlazili na brodove, kad su bili gotovi, razgledavati i to?
BISERKA: Bila sam jedno dva puta čak su me, znam jedno dva puta je bilo hitno. Pošto su, većinom, čistačice od Ikusa bile čistile brodove, ali bilo je, još dok sam radila kao čistačica, bilo je hitno. otišle smo i mi kao Uljanikovke na ispomoć, im pomoći. I jednom, evo, recimo, bila sam na onom kopaču sam htjela vidjeti, baš da vidim kako to izgleda, i tako. Inače nisam bila tip, da bi, znači, ako je tu moje radno mjesto, da bi ja sad odlazila, bezveze šetat na otok, ili… Ako treba osobno, ako sam morala ići, bi otišla, ako ne, držala sam se svojega. Ne da bezveze ovako landram u Uljaniku onako, bez razloga, i tako, i tako. Uglavnom, to je moja priča.
AMRA: Imate nešto što vas je, recimo, posebno, što ste zapamtili, što vam je bilo posebno lijepo, ili posebno ružno?
BISERKA: Bilo je lijepo, recimo, još, prije, poslije, malo je to sve, kad su bile fešte, je bilo lijepo. Svi su slavili, svi su bili sretni, svi su pjevali, ne znam da l’ se sjećate, on je pokojni, pokojni Ljubo, Paul.. Paule, Pauletić… Bradati, onako, uvijek je vikao, on je bio zabavljač. Tako, uglavnom, bilo je, ne znam, veselo! Uvijek smo se znali našaliti, nasmijat se. Bez obzira bimo znali napraviti koju fešticu, nešto… Da se proslavi, da se ovako..
LEONIDA: I vam je bilo žao otići, usprkos svemu?
BISERKA: Je, plakala sam dugo vremena, i dan danas plačem, vjerujte. Neke pute, muž mi kaže, ma ti…, ali, u biti, kad gledate, faktički šta sam imala, 20 godina, ja sam odrasla… u Uljaniku.
AMRA: Ne znam, ja, meni je to bila kao smrt bliske osobe, kad sam ja to izgubila, ja sam ridala, to je meni bilo strašno. Sad mi kažu moji u obitelji, da sam jedno četiri godine, dok se nisam vratila, da nisam bila baš svoja.
BISERKA: Ja kažem, dan danas, kad se sjetim, još uvijek ima ona grupa, Uljanik “Za bolje sutra”, pa pogledam, pa vidim, tako.
AMRA: A vi ste se onda negdje drugdje zaposlili?
BISERKA: Jesam, sad sam, išla sam, jedno vrijeme, jedno, tri, četiri mjeseca u sezonu. I onda se otvorilo, u Mirni kao skladištar. Tu sam već pet godina.
AMRA: To su samo, ove, prerađevine riblje, ili…?
BISERKA: Da, riblje prerađevine, konzerve. I zaprima se, recimo, kad dođu brodovi, daju ribu, znam i otići na to, trebate izvagati, i to. Ili, sam u skladištu, di su baš gotove, konzerve, znači, kad se zapakiraju, dođu u skladište, kod mene. I onda ide dalje isporuka, kada bi trebalo, da se naručuje.
AMRA: Uglavnom vi ste sretni s time, što se radili u Uljaniku i to smatrate, lijepim dijelom svog života?
BISERKA: Je, a je. I čak je, sjećam se, znači, 1989., 1995., 1996. smo se vratili u Rovinj, ja i suprug. Pošto moji su tu u kuću, i tako pa smo… Tata mi je govorio, kao da bi me zaposlio u tvornicu duhana, ovoga, a ja velim, ma šta ću sad ja ić’ u tvornicu duhana i ovako, ista plaće, isto sve. Tamo sam navikla, tako da… Nisam otišla normalno, ostala sam tamo.
AMRA: Što ste rekli za ove kolutove?
BISERKA: Znači, kad je trebalo raskrcavati kolutove za varenje, bili su jako teški, normalno, ja sam žensko, teško sam ih, većinom su dečki to raskrcavali, ali ako bi se išlo staviti, uvijek bi ljudi dotrčali i rekli, ma nemoj ti, makni se, mi ćemo, uvijek je bilo ono, pomoć, uglavnom.
Kolegijalnost, i htjela sam kazati da su jako bili vrijedni ljudi, recimo, znalo je biti da nije materijala bilo, znali bi sami otići, napraviti nešto, da bi mogli završiti neku fazu broda. Znači, sami se izmislit’ nešto, da to naprave, da se to završi.
AMRA: Kreativni.
BISERKA: Kreativni eto, to. To sam htjela kazati, jako puno je bilo toga.
AMRA: Jer nažalost, vidim to kao, u Uljaniku se nije radilo da ovo da ono, nije istina…
BISERKA: Nije istina, baš su gledali, ljudi su gledali k’o da je to njihovo, njihova kuća, njihov dom i da moraju to napraviti.