AMRA: Evo, danas imamo posebnu situaciju da dvije generacije Uljanikovki intervjuiramo, mamu Assuntu i sada kćer, Franku Strmotić. Franka, molim te, reci ti nešto o sebi, šta si završila, gdje si radila, šta si počela, pa ćemo onda dalje pitanja postavljati.
FRANKA: Dakle, ja sam završila Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer… anglistiku i talijanistiku, dakle, profesor sam engleskog i talijanskog jezika. I nakon što sam završila fakultet, vrlo brzo javila sam se na natječaj u Uljanik plovidbi, koja je tada bila dio Uljanika, Uljanikove grupe. I, izabrana sam između nekoliko kandidatkinja i zaposlena sam na mjestu, mislim da je to bilo prevoditelja.
AMRA: Inokorespondenta možda.
FRANKA: Ma čak, da, ja sam ustvari obavljala poslove inokorespondenta, međutim da mi je baš, da sam bila kao prevoditelj.
AMRA: A koje godine si se zaposlila?
FRANKA: 1989.
AMRA: A rodila si se?
FRANKA: 1966.
AMRA: Reci mi malo nešto o svojim poslovima koje si radila?
FRANKA: Dakle, na početku sam ustvari samo pregledavala ili prevodila tuđe, nešto što bi netko drugi napisao. Dakle, kako je Uljanik plovidba tada imala nekoliko brodova s kojima onda još nije upravljala i već smo imali razne menadžere. Međutim, komunikacija s tim menadžerima je bila, imali smo naše inspektore koji su odlazili na brodove, koji su obavljali nadzor. Dakle, ja sam ili prevodila izvještaje koje bi inspektori napravili na hrvatskom…
AMRA: Onda si morala jako specifičan jezik naučiti.
FRANKA: Morala sam ga naučiti, da.
AMRA: Cijeli novi leksik.
FRANKA: Cijeli, cijeli novi leksik. Da, ono, čovjek završi Shakespearea, a onda ovaj…
AMRA: Shaft generator.
FRANKA: Da, između ostalog… i propelera, i skladišta, prostor stroja, prostor palube, pa onda razne dijelove na brodu… Dakle, sve ono što je usko vezano uz brod. I to, to je jedan dio bio, a drugi dio, uvijek ću se sjetiti, tadašnji direktor Cetina mi je dao da prevodim time charter.
AMRA: O joj, joj, joj…
FRANKA: Dakle, on je lijepo meni dao jedan time charter i rekao kreni. Dakle, tada nije bilo interneta. Ti nisi mogao tada uguglaj.
AMRA: A niti rječnika takvih specifičnih…
FRANKA: Jedan jedini, jedan jedini rječnik je postojao i postoji dan-danas, to je Pomorski rječnik koji se koristio…
AMRA: Onaj plavi?
FRANKA: Onaj plavi.
AMRA: Enciklopedijski, da.
FRANKA: Eto taj. Dakle, imala sam to i mogla sam eventualno nešto pitati Cetinu, ali on je bio direktor i baš nije da sam mu svake dvije minute mogla kucati na vrata i pitati ga. Uglavnom, ja sam se sjela. Dakle, tu je, osim što je to ugovor, koji ja u životu prije nešto takvo nisam vidjela, on je i pun nekakvih pravnih instituta, koje ti moraš shvatiti i naučiti. Ja nisam pravnik, ja sam, znaš, tako da je tu bilo jako, jako puno posla. Međutim, kako nismo sami upravljali brodovima, ja sam ustvari imala dovoljno vremena na poslu, posvetiti se doslovno istraživanju te tematike. Evo, i to je moj početak.
AMRA: Jer ja znam da si ti izvrsno prevodila jer si poslije meni prevodila neke stvari za primopredaju i to, i da si savršeno prevodila.
FRANKA: Tad sam već stasala, tad sam već stasala.
AMRA: Onda poslije, zapravo, ti nisi samo to radila, nego si vodila i brodove. Imala si još jedan… “upgradeali” su te u smislu težine posla.
FRANKA: Jesu, jesu…
AMRA: Da ti bude teže.
FRANKA: Jesu, radila sam, ustvari pitali su me da li bih to htjela raditi, a ja sam rekla da bih. Jer, mislim, prevođenje je jedan posao za sebe. Međutim, kad sam taj dio, recimo savladala, onda mi je bilo vrlo zanimljivo raditi u… tad smo već preuzeli menadžment na brodovima, i onda mi je bilo zanimljivo raditi u tom operativnom, u operation, dakle, u tom operativnom dijelu gdje je tu svakodnevna komunikacija s brodovima, razgovor s agentima u lukama, praćenje time chartera u smislu naplate najma, u smislu praćenja isplate, raznih plaćanja, sve što ustvari ide u…
AMRA: Troškove broda.
FRANKA: U troškove broda i u praćenje samog ugovora.
AMRA: CAPEX takozvani.
FRANKA: Dakle ti pratiš ispunjenje ugovora.
AMRA: Zapravo ti si bila pionirka, jer je to, onda se tek zapravo firma osnivala, firma se osnovala krajem 1986., ti si došla 1989. Ti si bila na samim počecima kada se stvarala firma. Kako ti je to bilo? Ti je to bilo zanimljivo ili ti je to bilo teško?
FRANKA: Zanimljivo je bilo svakako, teško je… to je težak posao. Težak posao zato jer je vrlo dinamičan, svakodnevno ovisi pa isto kao i brodogradnja. Mislim, nije to… to je samo ona druga strana u odnosu. Ima brodograditelj i onda ima onaj koji kupi brod i vodi brod. A to je tržište, kako utječe na jedne, tako utječe i na druge. Tako da je… bilo je teško jer kako su cikličke krize.
AMRA: Da, to ne može nitko shvatiti tko ne proba taj posao.
FRANKA: I brodovi su… rade 24 sata po čitavom svijetu. Desi ti se da dođeš ujutro na posao, da se kroz noć desila baš nekakva strašna stvar… da, nekakva havarija. I ti konstantno moraš biti tamo.
AMRA: K’o na hitnoj njezi.
FRANKA: K’o na hitnoj njezi, upravo tako. I taj posao ustvari… Mislim, možeš ga raditi, ali baš te pojede.
AMRA: Da, jako je zahtjevan. A reci, to je isto jedno muško okruženje kao i brodogradnja. Kako si se u tome snalazila? Kakvi su bili prema tebi? Da li je bilo plafona staklenog ili kako?
FRANKA: Naravno da je. Mislim, sad ne znam hoćeš li to stavljati u…
AMRA: Pa ne, to sam i za sebe rekla.
FRANKA: Je, je, postoji stakleni plafon. I to je jedan od razloga zbog kojeg sam ja otišla. Jer ja sam znala da sam ja došla do tu. I da ja dalje… Da je to to. Da postoje radna mjesta za žene i da postoje radna mjesta za muškarce. I da postoje plaće za žene i plaće za muškarce.
AMRA: Da.
FRANKA: I to postoji. I to je tako. I možeš ti reći šta ćeš, i ovaj…
AMRA: Može doći do neke evolucije sada, obzirom na sve promjene. To ne znamo.
FRANKA: Ipak je to vrlo muški svijet.
AMRA: To je jako muški svijet. A da li si ti imala nekakve zapreke u napredovanju? Ili da li si se mogla školovati? U tom smislu, da li si mogla ići na putovanja službena?
FRANKA: Ne, službena putovanja su generalno bila no-no. Znalo se ‘ko ide na službena putovanja i ‘ko ne ide na službena putovanja. I to je tako bilo. To se uvijek, naravno, može jako lijepo objasniti kroz potrebe posla, visinu odgovornosti. Lijepo je što… U jednu ruku nisam imala top odgovornost. Što onda imaš… lakše ti je u životu. Nisi odgovoran. Možeš ići kući u četiri. Mogu te zvati u šest, ako je hitno nešto. Ali na kraju krajeva ti ne donosiš one ključne odluke. Nećeš reći sad, ne znam. Ne donosiš odluke od nekoliko miliona dolara. Što su muškarci donosili. Ti nisi ni u prilici tako nešto. Na kraju krajeva, super da ta težina nije bila na meni. Stvarno to je jedna… Nije to lako. I okej, u redu. Nisam možda imala ni takve aspiracije. Ali… Da su postojali plafoni, postojali su. Da se točno znao ‘ko da, ‘ko ne. I to je bilo…
AMRA: Dobro, tebi je prvi šef bio kapetan?
FRANKA: Je.
AMRA: Da. A kapetani, nažalost… Znamo kako su bili odgajani i kako je to sve bilo.
FRANKA: Kapetani su bili, ono, bogovi koji hodaju. A i ovi koji su uslijedili su isto bogovi koji hodaju.
AMRA: Da. Znači ti si zapravo otišla, da li je tebi to bilo lijepo kad si radila i otišla si zato što ti više nije bilo lijepo ili to nisi htjela?
FRANKA: Ja sam vidjela da sam ja tu postigla svoj plafon.
AMRA: Koliko dugo si bila?
FRANKA: Devetnaest godina.
AMRA: A dobro, nije malo.
FRANKA: Nije malo, ali sam isto tako shvatila da s mojim prevođenjem, koji je puno manje… odgovoran je, ali puno manje opterećujući. Ja sa svojim prevođenjem mogu zaraditi jednaku plaću, a da imam puno manje stresa, da ne moram biti ujutro u 8 sati tamo, da ne moram, eto, biti ničiji potrčko. Znaš ono, na kraju, ja sam u toj firmi radila. I onda je ovo… U plovidbi čovjek radi sve što se mora. Imaš to svoje nekakvo radno mjesto formalno, ali to nije sve što ti radiš. I ako se vidi da nešto znaš, ‘ajmo. Dakle, to baš pokazati da nešto… Ali to sam od tebe, draga, naslijedila.
ASSUNTA: … na mašinama, satima, a jedan Indijac je pisao tako sitno da sam morala dva očala staviti. A dobro sam vidjela inače. Ali to toliko sitno, a toliko puno i zahtjevno, ali…
FRANKA: Da, to ti je posao, ‘ko te pita.
AMRA: A reci, Franka, jesi ti onda zapravo sretna što si to radila, ili kako?
FRANKA: Pa ja i dan-danas jako dobro surađujem s Uljanikom, ali prevodim.
AMRA: Radiš svoj stručni posao?
FRANKA: Dakle, radim svoj stručni posao. Ono što sam završila, ono što sam na kraju krajeva tamo i usavršila. Jer… malo tko od nas ima toliko poznavanje pomorstva i broda. To je vrlo specifično. Tako da… Bilo je dobrih trenutaka, bilo je dobrih godina, bilo je godina kada sam baš razmišljala o tome da odem. Znaš kako ti je to, Amra? Dok ima para. Dakle, kad su dobre godine, onda je dobro.
AMRA: Da, znam.
FRANKA: A kada nema novaca u firmi, onda je užasno.
AMRA: A to ide ciklički u brodarstvu.
FRANKA: To ide ciklički u brodarstvu i traje godinama.
AMRA: I kad si otišla? Koje godine?
FRANKA: Ja sam otišla taman prije ove zadnje, ne zadnje, ove najveće krize 2008.
AMRA: Bravo. Imala si špurijus?
FRANKA: Ne. Samo sam imala sreće.
AMRA: Jer od onda se stvarno nije još ništa oporavilo?
FRANKA: Nije još ništa oporavilo.
AMRA: Niti cijeli svijet, a kamoli firma.
FRANKA: Ne. Pogotovo ove manje, s manje brodova, koje su možda i više financijski opterećene.
AMRA: Ti si, zapravo, morala znati jako dobro tehnički engleski, onda pravni engleski, komercijalni engleski, engleski osiguranja…
FRANKA: Da.
AMRA: Znamo, zapravo, da je taj jezik i izrodio sve te institute i svu tu struku koja je vezana uz brod i obzirom na njih… Tako da je, zapravo, to tebi jako zanimljivo bilo. Jesi išla nekad u London i to?
FRANKA: Da. Bila sam tri puta u Londonu, jer smo u Londonu imali ured. Jedanput sam išla zbog toga jer sam kao vrlo mlada, tada je još brod bio u najmu i bio je… desio se jedan problem, a kako sam ga ja tada tek počela voditi, ja sam imala svu papirologiju i onda sam išla prvi put s Igorom Budisavljevićem koji je danas direktor, prezentirati taj case, taj slučaj, našim odvjetnicima da bi mogli da nas zastupaju. Eto. To je bio moj prvi London. To je bilo devedeset i neke. I onda sam bila još dvaput kao ispomoć mom tadašnjem šefu koji je sjedio u Londonu, a ja sam sjedila ovdje.
AMRA: Na neko vrijeme si bila, dulje?
FRANKA: To sam bila jednom, ja mislim, dva puta po dva tjedna, tako nešto. Dva puta po dva tjedna. Evo i to je… još za vrijeme Cetine, prvi put. 1993. sam bila tri tjedna u Norveškoj kod naših brokera. I bila sam i kod našeg menadžera i kod unajmitelja naših tankera. Tako da sam tu vidjela jedan, dva, tri – sva tri segmenta. I to je bilo vrlo korisno. U Londonu sam de facto radila ono što sam radila i u Puli. Samo što, ovaj, pretpostavljam da je to možda bila i nekakva nagrada ili možda se Igor za mene malo založio. I Velimir je onda već bio u nekakvom nesretnom trenutku. Jer je on rano poslije preminuo. To je bilo to.
AMRA: Zapravo ti si kao jedna profesorica imala dosta uzbudljivu poslovnu ovako… Neočekivano. Nisi nikad mislila da bi to radila?
FRANKA: Ma ustvari ne znam. Kad sam završila fakultet, kad mi se ponudio rad u nečemu što nije školstvo, meni je to bilo jako zanimljivo. I onda, ja jesam usput nekih jednu ili dvije godine i zimi radila drugi posao. Naravno plaće nisu nikad bile neke ne znam kako velike. Onda bih si dodatno zaradila. Davala sam, vodila sam tečajeve iz engleskog.
AMRA: I pjevala si?
FRANKA: I pjevušila sam usput. I hvala ti. Ja sam zaboravila na to. Ali ne, ovo… rad u plovidbi je bio vrlo, vrlo zanimljiv i strahovito naporan. Ovako, ovako baš, gore-dolje.
AMRA: Jako težak posao. Ali ti je drago da si to?
FRANKA: Je, je, drago mi je i, gle, ono što sam tamo naučila ne bih naučila nigdje drugdje.
AMRA: To su stvarno svjetski poslovi, razina svjetska. Je li tako? I brodogradnja i…
FRANKA: I jedno i drugo. To su veliki… Mi smo stvarno radili sa strašno dobrim čarterima koji operiraju na vrlo visokoj razini. Upoznala sam vrlo zanimljive ljude. Baš nije jedno, ono bih rekla, obično radno mjesto.
AMRA: Nije ne, ni brodarstvo, ni brodogradnja, to su fascinantni… Jako su privlačni. Imaš nešto mi reć’ ovako što ti je bilo zanimljivo ili što te, recimo, posebno impresioniralo ili tako?
FRANKA: Odrasla sam s brodogradnjom. Jer su i mama i tata radili u Uljaniku. Mi smo živjeli, prvo kad sam se rodila smo živjeli preko puta Uljanika. Mi smo živjeli u Vili Monai.
AMRA: Je, koja je bila Monai?
FRANKA: Vila Monai je ona na kantunu preko puta Diska Uljanik, preko puta…
AMRA: A joj da, u onoj prekrasnoj?
FRANKA: U Vili Monai smo živjeli u potkrovlju. I onda…
ASSUNTA: Sto pedeset kvadrata smo imali. Pet soba…
FRANKA: Vozila sam biciklu po hodniku. Kao dijete imala sam biciklu, šest metara hodnika je bilo. To je izgledalo meni kao djetetu beskrajno. Ja sam odrasla u sjeni dizalica i u obitelji koja je svako jutro išla u Uljanik na delo i vraćala se, i svaki dan sam čula sirenu Uljanikovu. Onda smo se preselili na Vidikovac u Uljanikov stan. I onda sam radila kod mame na praksi gdje sam kucala, pisala prijave. I tamo sam, tek kad sam došla kod nje, na radnom mjestu sam shvatila šta ona radi. Sjećam se…onda sam išla studirati i kad bih svratila moj tata je još radio u Uljaniku. Onda bi on mene pokupio sa Zelenog vlaka i pomalo bi me vozio sa željezničke po rivi 40 na uru i onda bi reka: “Delamo novi brod.” I ja bih rekla, “Ča da?” A on bi reka, “Da.” “Ma čekaj, čekaj, ćemo se tu frmati i ću ti pokazati.” I on bi mene…
AMRA: Ja se sva ježim.
FRANKA: On bi mene tamo… Parkirao bi tog svog starog, prastarog Kadetta i onda bi tamo na porti, naravno svih je znao, radio je cijeli život, cijeli životni vijek u Uljaniku. I onda bi ušli unutra i onda bi on mene odveo navečer u devet sati. Zeleni vlak. Odveo bi me na brod i mi je rekao, “Gle, tu ti je strojarnica. Gledaj tu ti je…” I mene je odveo gore na most i onda bi mi rekao, “Ovi uređaji, to ti je slaba struja, to sam ti ja stavio na brod. A ovo tu, to je jaka struja, to ti je bez veze. Je, slaba struja to je ono fino, sve pizzicato. Ovo je jaki strojač, to je bez veze.” Ili, znaš, odveo bi me pa bi rekao, “Gledaj, ovo ti je ARPA radar”. Šta bih ja, ništa znala! Studiram Shakespearea u Zagrebu. “Ovo ti je ARPA radar… a ovo ti je ploter.” I onda bi mi tako pokazao sve na mostu. A onda bi rekao, “Gremo doma.” I onda bi nas mama dočekala s divljim i friganim kalamarima.
AMRA: To je obiteljska priča. Pa da, predivno.