AMRA: Danas je 2. 6. 2025. godine i danas ćemo raditi jedan vrlo zanimljiv transgeneracijski intervju jer će nam unuka pričati, koja je isto tako Uljanikovka bila, o svojoj baki koja je isto tako bila puno, puno godina, i na važnim funkcijama u Uljaniku, ali baka, nažalost, zbog zdravstvenih razloga sada to ne može. S nama je Marša (Bobanović) Jelinčić i ja ću te moliti, Marša, da se predstaviš, da kažeš nešto o sebi i onda mislim da ispričaš nešto što ti je baka pričala i što znaš o bakinim stvarima poslovnim. A onda ćemo poslije razgovarati o tebi i o tvom radu u Uljaniku.
MARŠA: Može.
AMRA: I samo još jednu stvar, to znaš da radimo za taj projekt o ženama u brodogradnji i da ćemo onda objaviti i transkripte i glasove na webu jednom koji se sada diže, i koji znameniti hrvatski umjetnici uređuju. Pa da li si ti suglasna da se onda to objavi?
MARŠA: Naravno, jesam. Dobar dan, ja sam Marša Jelinčić, moja nona je Gianna Kostić. Ona je radila u Uljaniku jako dugo, čak mislim točno 43 godine.
AMRA: Kad je nona rođena?
MARŠA: 1932. godine. Ona je rođena u Tinjanu, pa se preselila u Pulu, tu je završila Talijansku gimnaziju pa Višu ekonomsku i počela raditi u Uljaniku kao… Sad ne znam točno kako je bila početna pozicija, ali ona koju je radila najveći broj godina je bila šef likvidature. I to je radila u suradnji s 40 gospođa i kaže da je bio to jako zanimljiv posao, koji je imao stalno veze s financijama i stalno veze s direktorima, i to je u biti neki miks financija i računovodstva. Ono što mislim da je bio možda njen najveći doprinos Uljaniku je taj što je na neki način pomagala stvoriti taj način kredita za ljude koji su radili u Uljaniku kako bi si mogli izgraditi kuće. Oni su imali, sad ne znam točno… kako je to točno bilo, ali imali su neki novac sa strane od tih brodova pa su napravili tako da su na temelju terena koje su ti ljudi imali – znači čak su subotom i nedjeljom išli mjeriti terene po selima u Istri i po Puli – to se koristilo kao hipoteka. Davali su ljudima kredite i tako su si ljudi izgradili kuće ili domove i uglavnom to je bio veliki iskorak za boljitak svih tih…
AMRA: Još jedan socijalni aspekt Uljanikovog poslovanja prema radnicima.
MARŠA: Tako je.
AMRA: Sad radnici svi imaju svoje kuće velike vrijednosti. Zapravo, to je sad već druga ili treća generacija naslijedila. A reci, nona se zaposlila u Uljaniku odmah neposredno nakon rata? Tako nekako, mislim nekih 1950-ih godina možda, ako je rođena 1932., onda se vjerojatno zaposlila 1950-ih godina.
MARŠA: Pa s 20 i nešto godina, recimo, da, u tom razdoblju.
AMRA: I cijeli život je radila u Uljaniku?
MARŠA: Cijeli život.
AMRA: A da li znaš da li je završila školu iz Uljanika ili je završila višu školu prije Uljanika?
MARŠA: Prije Uljanika, da, da, da… Prije Uljanika…, tamo je radio i moj djed isto tako, on je bio neka vrsta inženjera na brodu, to točno isto ne znam, ali uglavnom, znam da su s biciklama išli svaki dan i vraćali su se u tri doma tu, iz Uljanika na Zeleniku i natrag. Tu su u biti oni isto gradili kuću. Tako da… kaže da je bilo jako, jako lijepo, i da je jako puno ljudi radilo, jako puno se učilo i mislim da je tada kao i danas doprinos žena bio stvarno velik i važan.
AMRA: Znači oni su napravili kompletno neki koncept financiranja radničkih potreba za stanogradnju?
MARŠA: Da.
AMRA: To je sigurno bilo nešto jako inovativno.
MARŠA: Da, to je bila novina i to je jako pomoglo puno obitelji.
AMRA: Ali zamisli kako je zapravo to bilo nekakvo privatno-javno partnerstvo. Bio je socijalizam, a zapravo su ljudima omogućavali da imaju privatna sredstva, privatne kuće i to.
MARŠA: I tako su ih u biti na neki način prosperiteti vezivali za svoj posao. Ali su im dali veliku mogućnost da prosperiraju u svom privatnom životu.
AMRA: A reci, je li ti još baka nešto pričala o tim odnosima među ljudima u Uljaniku i o tim nekim stvarima, da li znaš nekakve događaje njene iz njezinog života?
MARŠA: Pa znam da je bilo puno tih žena, da ih je bilo četrdeset, i da su bile jako vrijedne. Znam da su imali neka okupljanja, znam da je postojalo… Ne znam, ne bih voljela reći nešto što ne znam, ali bili su svi prijatelji međusobno. Sad nekih točnih anegdota…
AMRA: Da, ona je zapravo bila šefica četrdeset žena, to je tako da. Vidiš kako ona kaže, “i onda sam surađivala s četrdeset gospođa”. Govori o svojoj dominaciji. A reci mi, kako je nona cijeli život bila vezana poslije za Uljanik i to ju je zanimalo, što se zbiva?
MARŠA: Ma da, pa i dok sam ja radila u Uljaniku, nikako joj nije bilo jasno kako može doći do krize. Znači uvijek glavnica na kraju mora biti čista, mora biti nula. Koliko uđe, toliko izađe, kako može biti, kako…? Uvijek ju je to morilo. Ona kaže, “Da se ja sad vratim u Uljanik, da ja vidim…”, to je baš ono… Mislim, cijeli život su tamo radili, to postane i dio identiteta.
AMRA: Apsolutno. Tako znači, ti si imala zapravo i baku i djeda? Nisam znala za djeda. Djed je na brodu radio, on je bio inženjer, crtao?
MARŠA: On je nešto crtao. Nije baš na brodu, nego…
AMRA: Vjerojatno u konstrukciji, da. A djed je umro?
MARŠA: Je, prije 20 godina, sa 72 godine, a nona ima 92 godine danas.
AMRA: To je zaista impresivno. Žao nam je da nismo uspjeli s nonom razgovarati. Marša je pokušala u nekoliko navrata, ali sad je nona bolesna pa nije imala… Inače je nona poznata po tome što uvijek citira književnike i zna Danteov “Pakao” i to citira. Dobro, ako se još nešto sjetiš tijekom razgovora oko none, možeš reći. A reci mi, to me zanima, tvoja nona je uvijek bila tako elegantna i dotjerana, njoj je to bio isto jedan važan aspekt. Te gospođe isto su bile uvijek sve tako fine.
MARŠA: Da. Recimo, vidjela sam jednu sliku tih Uljanikovaca, imam jednu sliku crno-bijelu. To su sve bili tajeri, suknje, sakoi, muškarci su bili u onim pantalonama, nisu to ni traperice, i košuljama… to je baš bilo sve tako elegantno. I frizure, i nakit, i sve.
AMRA: Da, da, držalo se do toga jako.
MARŠA: Nona si je često i šivala sama stvari, ona jako drži do toga kako izgleda i kako je obučena.
AMRA: Hvala ti, Marša, sad mi reci nešto o sebi i reci mi gdje si završila škole, ti si imala zanimljivo to školovanje, i onda ćemo prijeći na te poslove koje si ti radila u Uljaniku.
MARŠA: Znači ja sam završila Ekonomski fakultet u Zagrebu te sam onda išla na magisterij u Englesku.
AMRA: Gdje si magistrirala?
MARŠA: Na University of Warwick u Engleskoj, pa sam radila jedno tri-četiri godine u banci u Londonu, investicijsko bankarstvo, te sam se onda odlučila vratiti u Pulu iz obiteljskih razloga. Udala sam se i to, i u biti počela sam raditi u Uljaniku. Ako moram biti baš iskrena, bila sam malo i skeptična na početku, ali mi je poslije bilo jako, jako drago što sam tamo radila. Mogu reći da sam naučila jako puno i da me brodogradnja kao takav sektor zaista iznenadila. Koliko je to komplicirano, koliko tu ima kockica da se sve to spoji, da to sve funkcionira. To je kao država u državi, realno. Stvarno je bilo vrlo kompleksno. Prvo sam radila kao, mislim cijelo vrijeme sam radila kao analitičar, ali prvo je to bilo istraživanje tržišta. Pa sam ostala na porodiljnom i onda sam u biti radila s BCG-jem, s konzultantskom firmom, u biti u rekonstrukciji, u restrukturiranju Uljanika kad je već počela malo kriza…
AMRA: Koje godine si se zaposlila, koja je to bila godina?
MARŠA: Mislim 2015.
AMRA: A nisi rekla kad si se rodila…
MARŠA: 1988. I da, kad sam radila na tom restrukturiranju Uljanika sam u biti shvatila, kad sam vidjela tu neku malo veću priču, koliko je to u biti kompleksno sve. Koliko je to i s financijske strane kompleksno, s računovodstvene, s kreditima, s projektantima, dok se taj brod izgradi… koliko je to sve ogromno. Stvarno fascinantno. I onda kad na kraju taj brod bude gotov, samo se možeš šetati i diviti tome, kako je to sve iz ničega.
AMRA: Da, iz prvog slova nekog ugovora.
MARŠA: Tako je. Evo, uopće nisam niti pravni dio Vaš spomenula. A koliko tu samo ima… To sam vidjela, i početna faza, i središnja, i finalna… koliko samo Vi posla imate.
AMRA: Da, to je veliki posao i sve struke objedinjava. To je nevjerojatno. Samo probaj nabrojiti s tvoje strane, recimo, koje su sve struke. Računovodstvo…
MARŠA: Financije… knjigovodstvo, istraživanje tržišta… Sve, analitika, matematika, statistika… Nema čega nema.
AMRA: Da, a reci mi, kad si to radila s BCG-jem, kako je to izgledalo? I reci tko su oni zapravo.
MARŠA: To su Boston Consulting Group. Oni su u biti bili… Oni su imali ugovor s Uljanikom kako bi napravili plan restrukturiranja, tako u biti da Uljanik izađe iz te krize. Ako bi neki investitor kupio, kako bi se promijenio način funkcioniranja s financijske strane, ali i broj zaposlenika i s logističke strane. I u biti bili smo… jako smo blisko surađivali s Europskom komisijom. I tu se puno dokumenata slalo, velike dokumentacije o svim tim cash flowovima, o budućim planovima, o pitchevima za moguće investitore. To je stvarno bilo jako, jako intenzivno.
AMRA: Zapravo u pozadini propasti brodogradnje u Europi i Hrvatskoj stoje odluke Europske komisije koja je u to vrijeme mislila da ne treba biti nikakvih dotacija, što se sada stubokom promijenilo, jer je sad neki dan donesena nekakva takozvana Szczecinska deklaracija u Poljskoj, u kojoj se promovira podupiranje brodogradnje, državne subvencije, sve ono što smo mi govorili, što su nam se prije 20 godina izrugivali. Apsolutno kao da je copy-paste onih ideja koje su zaista mogle spasiti Uljanik, odnosno brodogradnju u Hrvatskoj, brodogradnju čak i u Poljskoj. Oni to nisu onda htjeli u to doba tranzicije, a sad su se na to sve skupa vratili. Nema nikakve odgovornosti što je nestala jedna industrija, i to je baš strašno. Oprosti, to je digresija, ali to je zbilja nešto nevjerojatno. I to što si sad ti rekla, reci malo o Europskoj komisiji, kako ste surađivali.
MARŠA: Htjela sam samo reći jednu drugu stvar. Ta velika brodogradilišta – recimo ako uzmemo kao primjer Fincantieri. On je 70% u vlasništvu države. Jer bitan je multiplikator. Znači, multiplikator u Hrvatskoj je bio 3. Što znači da za jedan euro proizveden u brodogradilištu, u ekonomiji se još tri okrenu. Znači nije to samo brod. To su sve ove industrije koje su povezane s brodogradilištem. I to je nešto što mislim da većina ljudi ne shvaća. Jer možda niti ne razmišlja o tome, nije u tome, možda ja to niti ne bih vidjela da nisam tu počela raditi, da nisam iz prve ruke vidjela šta se tu događa. A s Europskom komisijom, to su bili koraci. Prvi korak – pošalji dokument koji prikazuje koji su se krediti davali, drugi… ne sjećam se točno, ali drugi je bio koji je plan restrukturiranja. To je bio plan od ne znam koliko stotina stranica. To su bila duga dopisivanja, i prepisivanja, i dokazivanja. Mislim, slanje dokaza, šta se točno događalo kako bi to spasili, ali eto.
AMRA: Nažalost. Dobro, ti si bila u najgoroj fazi Uljanika.
MARŠA: Da.
AMRA: Tvoja nona je bila u fazi stvaranja, kreiranja… To su ljudi, i žene i muškarci, ovdašnji i ostali stvorili nešto ogromno i da bi se onda to tako… Jedan tijek, dobro, u tri generacije, ali svejedno…
MARŠA: Dobro, svijet se jako promijenio u te tri generacije. I Kina je tu odigrala jako veliku ulogu. Mislim, Uljanik kao takav nije niti proizvodio više obične proizvode, samo je proizvodio vrlo komplicirane s visokom dodanom vrijednošću. Tako da je to bila već drugačija industrija, ali ponovo svaka generacija ima svoje izazove.
AMRA: Da, da… Reci, ti si otišla prije stečaja ili kako?
MARŠA: Malo prije stečaja. Ja mislim da je to bio 12. mjesec 2018. Da, i točno se sjećam kako je bilo, grozan je bio osjećaj. Baš je bilo ono, poludepresivno sve.
AMRA: Baš je… Ispričaj ono za ptice što si mi rekla.
MARŠA: Da. Inače ujutro kad bi dolazili na posao, mi bi dolazili oko osam, radnici bi već bili u sedam, to bi bilo lupanje, ljudi bi prolazili, hodali, vrvilo je sve. U to doba su se samo čuli galebovi, i mačke su prolazile.
AMRA: I oni su se tukli, mačke i galebovi, za hranu. To je bilo strašno.
MARŠA: Kao neki horor.
AMRA: Da, Hitchcock. A reci mi, Marša, kad si došla raditi u Uljanik, s obzirom da si došla kasnije, kakav ti je bio odnos s ljudima, da li si mislila da je tvoj spol prepreka u napredovanju ili tako?
MARŠA: Pa iskreno, ne znam.
AMRA: I došla si iz jedne, recimo, vanjske firme, iz banke.
MARŠA: Da, iz nekog drugačijeg svijeta sam došla, iako moram reći da isto, koliko god to bila banka u Londonu, ponovo je to bio men’s world. Mislim, i u toj banci gdje sam ja radila možda je bilo 10-15% žena. Tako da mi nije bilo sad nešto čudno što u Uljaniku isto tako omjer nije bio baš 50-50. Možda u dijelu direkcije nije bilo baš 15 ili koliko, recimo 40-60, ne znam više.
AMRA: Ja mislim i manje.
MARŠA: Trideset. Nije mi to bilo tako strano, koliko god sam dolazila iz tako nekog svijeta bankarskog, ali… Pa ne znam što bih rekla, vjerujem da su muškarci sigurno imali neku prednost nad ženama. Sigurno jesu. Možda na nekim direktorskim pozicijama su oni sigurno vladali više nego žene, ali mislim da su žene isto tako imale vrlo važne uloge. Imali smo šeficu računovodstva, Vi ste bili glavna za pravo, tako da mislim da se i tu moglo prosperirati, ali bila je jako ugodna atmosfera. Bili su jako pametni ljudi, ambiciozni, dragi, s jako puno znanja, i mislim da je najgora stvar u svemu tome što se to znanje u biti na neki način izgubilo jer se ne koristi više. Ne sve, ali…
AMRA: A da li kad si ti došla iz tog svijeta, da li si ti vidjela, recimo, neku veliku razliku u ophođenju i neku veliku razliku u nivou znanja, u nivou toga svega kako smo mi primjenjivali ono što smo znali, naše poslovne prakse?
MARŠA: Pa ne, nisam vidjela neku veliku razliku, samo kažem da me jako, jako iznenadilo koliko je to u biti specifično. Recimo, to nije nešto… to znanje koje se steklo u Uljaniku se baš stjecalo godinama. Evo, recimo, Vaš primjer. Ne znam tko ima znanje “internacionalno pravo brodogradnje”. To nije nešto što naučite, pretpostavljam, na fakultetu. To je nešto što se stječe na radnom mjestu. Isto tako mislim da se to može aplicirati na sva druga mjesta, radna mjesta. Da li su to financije, da li je to računovodstvo, da li je to analitika, da li je to šef ne znam… Projektanti, možda to je svugdje isto s brodogradnjom, ali sve ove druge stvari koje supportaju taj cijeli proces, to je baš jako, jako specifično znanje. Tako da mislim da su bilo vrlo inteligentni i sposobni ljudi.
AMRA: Ja isto mislim, da. Da li ti je nešto ostalo posebno u sjećanju, da li ti je nešto, recimo, bilo jako zanimljivo i lijepo? Ili nešto što ti je bilo ružno, što ti je smetalo, što bi mogla reći?
MARŠA: Bilo mi jako zanimljivo, taj finalni odlazak na brod. To se dandanas sjećam. Kakav mi je bio taj prvi put kad sam išla na brod, morala sam staviti tu kacigu, pa ravne cipele, pa ovako se obuci, pa pazi tu… I onda kada par mjeseci slušaš o tome, pa svi nešto rade po tom pitanju, onda kada stvarno dođeš na taj brod koji je iz ničega stvoren, to je stvarno onako, osjećaj ispunjenja, recimo. Baš je ono, lijep osjećaj. To mi je ostalo u “naj” sjećanju.
AMRA: I gotovo svi koji su to radili imaju takav nekakav osjećaj. To je jako važno, znaš, ja mislim, psihološki – ti vidiš nešto gotovo, nešto što si napravio, dijelom si ti doprinio tome. Da, to je tako.
MARŠA: A nekih ružnih iskustva nemam baš…
AMRA: To mi je drago. Zapravo, ti si radila od 2015. do 2018., tri godine? Opet neovisno o kratkom stažu, u odnosu, recimo, na tvoju nonu od 40 godina, si puno doživjela.
MARŠA: Dosta toga se desilo.
AMRA: I ostalo ti je upečatljivo.
MARŠA: Da.
AMRA: Ne znam da li si na početku rekla kako se nona zove?
MARŠA: Gianna Kostić.
AMRA: A jesi, rekla si. Evo, mislim da bismo onda tu završili. Ako ti nemaš nešto još reći… Hvala ti puno, Marša.
MARŠA: Nema na čemu.
AMRA: Ako se nešto još sjetiš, možeš mi se javiti pa ćemo nasnimiti. Hvala ti.
MARŠA: Hvala Vama.