AMRA: Danas je 10. veljače 2025. godine i s nama je gospođa Lili Kurteši.
LJILJANA: Ljiljana Kurteš.
AMRA: Ljiljana Kurteš, dobro, pardon. Zamolit ćemo te da se predstaviš, da kažeš nešto o svom školovanju i da kažeš kako si i kada počela raditi u Uljaniku i naravno koje si radila poslove.
LJILJANA: Rođena sam 1957. Osnovna škola u Puli, gimnazija Branko Semelić. Iza toga studirala sam pravo u Beogradu, završila pravo u Beogradu, a prethodno sam dobila stipendiju od Grada Pule. I nakon završetka, ne mogu se ni sjetiti više na koji način, zvali su me iz Uljanika da se nalazim na listi stipendista. Paralelno su me zvali iz Arenaturista u ono vrijeme, tako se zvala ta firma. Ja sam se odlučila za Uljanik i došla sam u Uljanik. Očito su u to vrijeme jako falili pravnici jer me je iz Arenaturista zvao tadašnji direktor.
AMRA: Koje je to godine bilo?
LJILJANA: Matošević, 1980.
AMRA: 1980.
LJILJANA: 1980. sam završila i zvao me Dario Matošević. Ja sam se odlučila za Uljanik, ne znam sad, ne mogu se baš sjetiti razloga, ali moj tata je nekada radio u Uljaniku, ne znam koliko dugo, ali negdje 1960-ih godina je, desetak godina, odradio u Uljaniku kao električar na brodu. Moje prvo radno mjesto u Uljaniku bilo je na poslovima pravnog referenta u pravnoj službi. U to vrijeme poslovi pravnog referenta bili su uglavnom odlazak na sudove i u to vrijeme funkcionirao je Sud udruženoga rada, tu u Puli, za sporove iz radnih odnosa.
AMRA: Aha, to je bio specijalni sud?
LJILJANA: Specijalan sud, samo za sporove iz radnih odnosa. Drugi sud, normalno bio je i Općinski sud vezano za naknade, štete, povrede na radu i tako dalje, ali toga u to vrijeme i nije bilo toliko puno, ali puno je bilo sporova takozvanih platnih naloga koji su se pretvarali u tužbe na Trgovačkom sudu u Rijeci u to doba. To je faktički značilo tko je najmlađi u službi ide barem dva, tri puta tjedno, ide u Rijeku i u to vrijeme nije bilo ni Ipsilona, ni ničega, nego dva i po sata drndanja autobusom preko Labina, Plomina, uz obalu dok dođem u Rijeku. Već mi je bilo zlo.
AMRA: Od onih zavoja, da sjećam se.
LJILJANA: To je bilo to, jedna simpatična stvar koje se sjećam iz tog perioda je bilo to što sam kao najmlađa, morala sam ići taj dan obaviti, ne znam kako se to zvalo, više nisam u tim vodama 30-40 godina, knjigu koja je nekakva osobna iskaznica od broda.
AMRA: Builder’s Certificate si išla ovjeravati, da.
LJILJANA: Išli smo je napraviti, ništa brod nije imao, a to popodne brod mora otići. Ne znam, nije mi jasna ta organizacija posla u to vrijeme, ali ništa, dobila sam Mercedes od direktora i krenula sam, Lučka kapetanija Pula, pa Lučka kapetanija Rijeka, sve iznad sto, gas, Lučka kapetanija Rijeka i iza toga Trgovački sud u Rijeci. Ja faktički nisam ni znala šta ja tražim, ali kako sam se pojavljivala, izgovorila Uljanik, donijela knjigu, svima je bilo sve jasno.
AMRA: To je bilo pismeno očitovanje, zapravo.
LJILJANA: Ne, ne, to je bio veliki A4 format, možda i više, sa koricama, unutra je pisala tonaža broda, ime broda, sve, svi podaci o brodu.
AMRA: Builder’s Certificate znači.
LJILJANA: Da bi mi popodne, kad smo stigli nazad, od ujutro do popodne je to trajalo, kad smo stigli nazad, mi smo Mercedesom ušli u Uljanik do broda i neko je s broda se… spustio i uzeo je knjigu i čulo se tuuu… Dok sam ja došla…
AMRA: Uvijek je tako napeto nešto.
LJILJANA: … do svoga auta ili čega već. Uvijek je to tako napeto.
AMRA: Na primopredajama, da.
LJILJANA: Uglavnom tih pet godina sam radila na poslovima pravnog referenta, odnosno samostalnog pravnog, malo sam avansirala. Iza toga došla sam u direkciju i tu sam radila na poslovima, koji su se u to vrijeme zvali rukovoditelj organa upravljanja i društveno-političkih organizacija. Znači, u to vrijeme bio je 21 radnički savjet. SOUR, jedan SOUR. Čini mi se pet radnih organizacija, i još, ne znam ni ja koliko, dok stignemo do 21, radničkih savjeta osnovnih organizacija udruženoga rada.
LEONIDA: Sve to u Uljaniku?
LJILJANA: Sve to u Uljaniku.
AMRA: To je bio SOUR, Složena organizacija udruženog rada, i onda je išlo dolje do OOUR-a [Osnovna organizacija udruženog rada].
LJILJANA: Imala je pet radnih organizacija, čini mi se brodogradilište, koje je imalo unutar sebe OOUR-e, konstrukcija, opremanje broda i gradnja trupa. Druga radna organizacija je bio TDM, Tvornica dizel motora, koja je u sebi imala ljevaonicu, strojogradnju, nemam pojma šta već, zaboravila sam kako se to sve zove. Uglavnom, takvih pet tvornica opreme gdje je bila stolarija, metali… Više se niti ne sjećam, normalno, tih naziva. I još u to vrijeme u Uljaniku su bile i Komunička partija, sindikati i Omladina, imali su svoje organizacije, imali su službenice koje su za njih radile. Posla je bilo koliko je bilo. Uglavnom, sindikat je imao najviše posla sa tim, što bi mi danas rekli, svinjskim polovicama, grahovima, i ne znam šta se sve uzimalo na kredit, odjeća… U ono vrijeme sve za radnike. Od simpatičnih stvari koje su mi se u to vrijeme, vezano za sindikat, ali još nisam bila tu prešla na novi posao, bila sam u pravni službi. To mi je tako ostalo. U to vrijeme su radnici mislili da je pravna služba njihova. Oni su dolazili po pravne savjete, pa makar to bilo kome međa, kome šta. Mi smo morali biti njima na usluzi. Jednog dana stiže jedan i kaže – Da li ja mogu dobiti plaću nula? Nula. Ja kažem, vaša plaća sigurno nije nula, odmah sam ga skužila po faci. Muljator. Ja kažem, sigurno nije nula, ali sigurno imate nekakva dugovanja koja su vam sjela na plaću, nešto. Šta je bilo? On kaže, pa digo sam… Uglavnom, ne mogu se sjetiti detalja, ali na sindikat je digao ogromnu zimnicu.
LEONIDA: Na sindikat?
LJILJANA: Da, preko sindikata. Digao je ogromnu zimnicu, a ta zimnica je valjda išla u dvije-tri rate. Ne nešto veliki broj, ali ono u dvije-tri rate. I očito je ta plaća… Mislim, plaća mu je bila tolika da je jedva pokrila jednu ratu. Osim toga, vjerojatno je imao još neki kredit za namještaj, za auto, ne znam za šta, i dobio je nulu i došao tražiti pravnu zaštitu. Uglavnom, evo, nakon pet godina, i manje od pet godina, ja sam u međuvremenu rodila, bila kući godinu dana, ovdje, ja sam se tu vratila, i čini mi se da je to bilo 1988. I otišla sam kod mog tadašnjeg šefa, Vladimira Dobrovića, ugodan i odličan šef, svaka čast. Dobar čovjek, uvijek je imao razumijevanje za sve i ja sam rekla, ja više ovdje ne bih radila. A on kaže, a šta ćeš? A reko, nađite mi bilo što drugo, ja ovdje ne bih radila. Zašto ti ne bi radila? Prvo, zato što su me najprije ugurali u Partiju, ali ja sam, čim sam se vratila u s porodiljnog, tražila da me ispišu. Što je bilo jako, jako čudno. I ja sam tražila da me ispišu. I on me pita zašto i kako, i ja sam rekla da ne želim imati posla s onima. U to vrijeme je bio Milošević, se počeo pojavljivati. Ja sam rekla da ja s vama u toj grupi ne želim više biti, nađite mi drugi posao. I fakat u to vrijeme, u kadrovskoj službi su bile dvije službice. Jedna je bila radni odnosi, ovo što vi često zovete kadrovska, a drugo su bili socijalne službe, zdravstveno i mirovinsko. S obzirom na 8.100 ljudi, moralo se imati veliki broj ljudi za to voditi. Prijave, odjave, bolesti, djeca. Uglavnom, oni su me… Na kraju me Dobrović pitao da li se ja slažem da bi mogla biti šef da objedinim te dvije službe. Ja sam otišla tamo, objedinila te službe. Stari šefovi su otišli u mirovinu. Jedan jako veselo, drugi jako ljuto, s time da me pita šta si ti došla ovdje, mislim, to je tako bilo. Da li me je to pitao što sam žensko, pa je mislio da smije. I uglavnom pet godina u tim radnim odnosima. To je bilo posla, uspoređujući s onim što sam prije radila laganim tempom, tamo je bila jedna frka, jer je trebalo složiti te dvije službe. To je bilo vrijeme između 1989. i 1995.
AMRA: Da, da, sve se mijenjalo, sustav, društveni…
LJILJANA: 1995.
AMRA: Iz komunizma u kapitalizam.
LJILJANA: Tako je. Odjedanput kooperanti su bili izšutirani, bukvalno, odavde, jer su bili neki preko granice sadašnje. Veliki broj radnika koji su radili kod kooperanata bili su tu, u Puli, jesu došli iz Bosne ili iz Srbije, ali su tu bili već 20 godina. Tu su imali žene, djecu itd., i njih je trebalo sve, sve ih je trebalo zaposliti. Nisu imali domovnice u ono vrijeme. Nekako su tu počeli moji prvi trzaji. Ako je neko bio iz Bosne, imao je hrvatsko ime i prezime i donio je sa sobom krsni list. Kako se to zove?
AMRA: Da, iz crkve.
LJILJANA: Iz crkve.
LEONIDA: A, iz crkve?
LJILJANA: Iz crkve.
LEONIDA: Nije izvod iz matične knjige?
LJILJANA: Ne, krsni list, iz crkve. Ovo drugo se zove rodni list. Donese krsni list, ja ga moram zaposliti. Smijem, trebam. Dok ovaj drugi koji je tu radio 20 godina i o kojem mu ovisi brod, jer je on 20 godina zavarivač na brodu ili čistač, rezač i šta već. Tu je bilo dosta toga.
LEONIDA: Znači, krsni list katoličke crkve?
LJILJANA: Da, to je funkcioniralo u to vrijeme. Ovi ostali su svi morali čekati, biti kući, čekati da bi dobili domovnicu. Jer prije toga se nisu mogli zaposliti.
LEONIDA: Ta domovnica se dobivala prema mjestu prebivališta roditelja 1947. godine. Gdje su roditelji bili 1947.
LJILJANA: Uglavnom, radilo se o ljudima koji su došli iz Bosne i iz Srbije. I u to vrijeme je počeo pritisak sa broda da veliki broj ljudi, dobrih, starih radnika nemaju, nove ne mogu naći, gdje će ih naći. I onda je počelo, ajde brzo, radne dozvole. Međutim, te radne dozvole nisu se dobivale brzo. Em se nitko nije snalazio, em je država… E sad ću ja to dobro pogledati. Jel ti dobro govoriš hrvatski? Onda je krenuo obilazak susjeda. U to vrijeme su se susjedi pitali jel neko valja ili ne…
AMRA: Da li je to unutar Uljanika tako funkcioniralo? I to je… funkcioniralo u državi.
LJILJANA: I tada je funkcioniralo u državi.
AMRA: A to nije bila Uljanikova izmišljotina?
LJILJANA: Ne, ne, ne. To je bilo… I mi smo morali… Ali, po nalogu direktora tadašnje službe, pokojnog Užile, trebali smo podnijeti zahtjeve za sve. Ja sam rekla, govorila sam, nemojte, pa nemamo mi toliko ljudi. To je bilo, ne znam, najmanje tisuću zahtjeva. Tisuću zahtjeva za radnim dozvolama. Jer su ljudi koji su tu… Ljudi koji su tu živjeli…
LEONIDA: 20 godina i radili…
LJILJANA: Bilo je i onih koji su tu završili osnovnu, srednju… Ali su se rodili u Bosni.
LEONIDA: Ili su se roditelji rodili tamo.
LJILJANA: Nisu mogli dobiti domovnicu. Dobili su je u krajnjem slučaju, ali je to…
LEONIDA: Trajalo.
LJILJANA: Trajalo je. Nije moglo. Cijela Hrvatska odjedanput. Bilo je dosta teško u to vrijeme. Sjećam se jednog simpatičnog detalja iz tog vremena. Da umreš. Čovjek je imao tu ženu, djecu, tu je bio 20-30 godina, radio je, i još nije imao domovnicu. I onda ju je dobio. Ipak ju je dobio. I sad je došao kod nas. Ali u radnim odnosima, u toj službi kadrovskoj, kako se sad zove, u to vrijeme je bilo pravilo da u Uljanik može ući tko god hoće, ali ne bez osnovne škole. Znači, možeš ući bez kvalifikacije, bit ćeš tu kvalificiran, prekvalificiran, šta god, ali nisi mogao doći bez osnovne škole. I bio je jedan jadničak. Mi nismo znali kako [smijeh]. Moraš donijeti papire da si završio osnovnu školu. Čovjek je tad bio već u godinama. Ja sam tada već imala preko 30, on je imao između 40 i 50. I stigne on jedan dan sa fotokopijom diplome, da je završio večernju školu u Rižanskoj, kako se već zvala ta škola. Tamo je bila ta škola, i on donese, donese Mirni, ne znam da je li ona još uvijek tu.
AMRA: Ne.
LJILJANA: Mirni donese i Mirna dođe kod mene, kaže šefka, tako me zvala. Gle šefka ovo. Kažem šta je, ona kaže, vidiš ovaj broj? Svaka diploma ima neki broj. Kaže, vidiš ti kako je tu sve zmuljano. Fotokopija. Kaže, zvala sam tamo, kaže nema tog broja. Šta ćemo s njim? Ma reko, pusti čovjeka, daj, tko će ti gledati taj papir? Strašno pravilo smo prekršile. Imaš li ga negdje napisanog? Imaš li negdje neki pravilnik da kršimo nešto? Ne, pa ne, tako su mi rekli kad sam počela raditi, nitko bez osnovne ne može. Uglavnom, evo, tako da je taj čovjek, mi smo mu rekli, u redu je [smijeh]. Dakle, to je krenulo, ta od tih pet godina u tim kadrovskima, krenulo je s tim radnim dozvolama. Onda iza toga, ili ispred toga, više se ne sjećam, išla je dokapitalizacija. Dokapitalizacija. Svi su trebali kupiti, svima se trebalo provjeriti. 8100 ljudi je bilo tada bez kooperanata, svima se trebalo provjeriti staž, je li, nije. Fala Bogu da je u to vrijeme već tamo funkcionirao…
LEONIDA: Informatički sustav.
LJILJANA: Sve je funkcioniralo. Od prije 1980. to je tamo sve već funkcioniralo. Uglavnom, onda je išla dokapitalizacija, pa onda prodaja dionica. Oni koji su radili su mogli kupiti, penzioneri, pa si i njih morao ganjati. Pa su išle talijanske mirovine, pa su svi došli tu tražiti staž za vrijeme Italije, pa su se tu knjige vadile dnevno, one ogromne knjižurine, i davale potvrde za taj staž. Pa je onda išao dokup staža, pa dokup staža, tu još nitko nije… INA je krenula s time i onda su meni rekli, Radolović mi je rekao, kreni u Zagreb, kreni u Zagreb, i ja krenula u Zagreb. Šta da napravim? Isto što i oni. Isto što i oni, napisali akte, krenuli u dokup staža. Taj dokup staža je bio, ne dokup staža, pardon, prijevremena umirovljenja su išla, prijevremena umirovljenja, gdje ti imaš uvjete za prijevremeno, ja ti dam neku lovu i ti sam ideš, dam ti stimulaciju, koliko si izgubio plaće, nešto, smislili smo. Odnosno iskopirali od INA-e.
LEONIDA: A to je, morali su ići u prijevremeno umirovljenje?
LJILJANA: Ne, ne, ne. Dobrovoljno.
AMRA: To je bila mjera koju su ljudi voljeli.
LJILJANA: Da, ljudi su si kupili…
AMRA: Ljudi su si svašta kupili.
LJILJANA: … traktor su si mogli kupiti.
LEONIDA: To je bio tehnološki višak, pa zato ili?
LJILJANA: Ne, ne, ne. To još država nije govorila, još Zakon o radu nije postojao. Prvi Zakon o radu, hrvatski, čini mi se da je stupio na snagu 1. 1. 1995. Čini mi se. A u međuvremenu, od Jugoslavije do Hrvatske, postojali su kolektivni ugovori na nivou države. Ne znam u kojem smislu se to tako zove, nekakav kolektivni ugovor na nivou države. Mi smo se toga držali. To je bila kopija staroga zakona.
AMRA: Pravni izvor je bio.
LJILJANA: Kopija starog zakona o radu, koji isto nije bio loš. Za to vrijeme bio je uredno reguliran. Znači nešto su malo skinuli iz Zakona o radu, nešto malo iz Zakona o udruženom radu, koji je bio tada neki pandan Zakon o trgovačkim društvima u to vrijeme, je li, OOUR i sva ta organizacija. I sad su sve to bili strpali u taj kolektivni ugovor i mi smo imali nekakav temelj. Ali do 1. 1. 1995. Zakona o radu nije bilo i svih posljedica koji su iz njega izašle. Ali u međuvremenu, znači, mi smo išli na prijevremena umirovljenja. Ljudi su bili jako zadovoljni, sjećam se traktora koje su neki kupovali. Onda iza prijevremenog umirovljenja išli smo na dokup staža preko Royala. Royal osiguranje koje je u međuvremenu skviknulo. Da, država ih nije htjela spasiti. Mogla ih je spasiti, ali ih je…
AMRA: Poznata situacija.
LJILJANA: Uglavnom, Royal osiguranje je bilo ono osiguranje kod kojega si ti uplaćivao njima dokup, a oni su radnicima koji su išli u prijevremenu mirovinu isplaćivali razliku do pune penzije. Tako je to. Razliku do pune penzije. Ljudi su bili zadovoljni. U početku je bilo malo skepse tko su ti Royal, ali nekako je to krenulo i ljudi su bili zadovoljni. Iza toga je krenuo taj Zakon o dokupu staža, ili koji je pravni akt bio temelj, više se ne sjećam, onda je krenuo… Uglavnom cijelo vrijeme su bili redovi u kadrovskoj. Ovaj je dokup, ovo je prijevremena, ovaj kupuje dionice, cijelo vrijeme su bili redovi izvana, iznutra. Strašno. Onda šta je još bilo? Onda smo krenuli sa OIB-ima. Sa osobnim…
AMRA: JMBG?
LJILJANA: Ne to. JMBG je bio. Ne OIB, nego, kako se zove ono na plaći što koliko djece imaš pa ti nije oporezovano. Osobni odbitak. Eto, treba se sjetiti toga.
AMRA: Da, te sve terminologije, znaš, pa to je izmišljanje riječi.
LJILJANA: Osobni odbitak. Znači, trebao si svakog radnika provjeriti, jer neki radnici nisu imali tu prijavljenu djecu. Žena je imala, muž je imao. Da ne bi bilo dvostrukoga, ko će, šta će. Uglavnom, to sve, podaci idu u platni ured i onda je platni počeo s tim osobnim odbitcima.
AMRA: Jako odgovorno. Jer su ljudi ovisili o vama. Ako napraviš grešku, zafrkneš čovjeka i plaću i sve.
LJILJANA: Strašno, strašno. Strašno je bilo to vrijeme, gdje se cijelo vrijeme sve pretumbavalo i još uvijek su bile te radne knjižice, koje su bile u jednom limenom ormaru, jer mora biti limenom ako se sve zapali radna knjižica se ne smije zapaliti. To ti je sve. I onda, u vrijeme kad je bilo 8.100 tih radnika i 8.100 radnih knjižica, ko god bi si… Smatralo se da radne knjižice pripadaju nama, znači pripadaju poslodavcu. Faktički su pripadale radnicima. Međutim, mi smo se ponašali kao da su naše. Tako da kad bi radnik tražio radnu knjižicu, nešto mu je trebalo, onda je morao potpisivati da je uzeo i to bi se spremalo. I onda kad se nešto tražilo, ako ne nađeš radnu knjižicu, a nemaš reversa, šta ćeš sad? Zatvoriš službu, nitko ne ide kući i prekontroliraš.
AMRA: Ako si ga krivo negdje stavio.
LJILJANA: Ako si ga negdje krivo stavio. Na svakoj je bio broj nalijepljen, ali znaš, padao bi, izvana smo stavljali, to bi bilo… Mislim, stvarno su se naradile one ženske u to vrijeme tamo.
AMRA: Tamo su samo žene bile jelda praktički?
LJILJANA: Ne, bilo je… 90% su bile žene, ali imali smo i kadrovske, kako su se zvali, oni koji su baš zapošljavali, nisu vodili evidenciju, nego su vodili radnike koji bi došli, radnik bi kod njih došao, i onda ih je on vodio po Uljaniku i radnik se novi nije mogao šetati sam, nije smio se šetati sam. Onda si ga ti morao voditi kod poslovođe, ovamo, da zaduži opremu, da zaduži ovo. I oni su se šetali s njim. Bio je Željko.
AMRA: Da, Željko, da.
LJILJANA: Željko zvani Bosanac. Zvani Bosanac, i uopće nije bio Bosanac [smijeh].
AMRA: Samo se rodio u Trebinju i onda je došao ovdje. Inače tata mu je… To je od moje prijateljice najbolje brat.
LJILJANA: Mama ili tata su mu Slovenci. Tata je Slovenac, a mama je…
AMRA: A mama je iz Crne Gore, odnosno iz Slovenije. Je, je, znam to dobro.
LJILJANA: Ali što nije mu mama iz Knina?
AMRA: Pa od svukud je mama. Ona je iz Crne Gore, pa iz Knina, pa su išli u Sloveniju.
LJILJANA: Da, ali zvani Bosanac [smijeh]. Bio je mrga, bio je velik, bio je jak, i kad je govorio, onako govorio je čudno, kao da nije odavdje. Zvali su ga Bosanac. Onda je bio Gorički, Ratko. I niš’. Ostali su… To su ta dva muška na donjem katu, a gore među socijalnim radnicima su bili, još ih je bilo dosta muških gore. Znaš kako, muški pa socijalni radnici. Nisu mi pasali [smijeh].
AMRA: A reci, vama je direktor bio Dobrović i Užila, znači muški su bili?
LJILJANA: Ne, ne. Dobrović je bio šef općih poslova, dok sam tu radila na Organima upravljanja i društveno-političkih organizacija, on je bio šef nama, bio je šef vatrogascima i šef čuvarima. A tamo je bio šef Užila, pa Vale. Vale Dario. U zgradi je bio Vale. Ja sam bila sama na ovom katu.
AMRA: Jer si najviše radila.
LJILJANA: [smijeh] Dobro, ali tamo je bilo simpatično i stvarno se radilo. Onda kad je došla Hrvatska, onda su se vrlo često prebrojavali…krvna zrnica su se prebrojavala. Ne nama, ali šta ste uzeli toga, šta niste mogli uzeti ovoga, bilo je svega i svačega. Sjećam se jedanput bio je jedan koji nije imao sve ovce na broju. Bio je rat. I valjda imao je ruksak na leđima i ne znam da li je imao neko oružje u ruci ili ne, i skakao tamo po gradnji trupa i prijetio nešto naokolo i ne znam, na kraju su ga uhvatili i Užila je došao u kadrovsku, pozvao mene, Valeta, Mirnu, ne znam sve koga. Šta, njega ste, tamo neki Srbi, nemam pojma ko je bio, Kninđa ili kako ga je već zvao, šta ste vi normalni pa koga vi zapošljavate pa alo, pa on. Kažem, pa vidjeli ga nismo nikad. I onda se ispostavilo da je bio neki kooperant. Ali uglavnom salatu smo mi dobili. Tako da, bilo je svega. Bilo je smiješnih događaja tipo, trebaju… Policajci idu u ophodnju da bi nekom dali domovnicu i sad su se sjetili da bi oni pitali nas u kadrovskoj kakav je netko radnik. Šta je vama, mislim, šta vi pitate?
LEONIDA: Policajci?
LJILJANA: Policajci. Bilo je pokušaja da me pitaju preko telefona. Ja kažem šta je vama? Da ste mi se nacrtali ovdje. I onda bi došli, vidiš, mladi ljudi, dobili zadatak i šta, probaju preko telefona.
LEONIDA: To je bilo do 1995, ili nakon?
LJILJANA: Ne, ne, prije. 1995. sam ja već otišla iz te službe. Znači zadnje u toj službi što smo radili je bio Zakon o radu. I ja sam dobila zadatak da organiziram cijelom Uljaniku, što je za mene bilo tada jako dobro, znači netko koji je tu na Poslovodnom odboru, u to vrijeme se zvao Poslovodni odbor, donio takvu odluku, meni se tada s mog pravnog aspekta činilo u redu. Znači svi su šefovi od nekog, ne znam da li baš od poslovođe, možda jedan nivo iznad poslovođe, svi su morali odslušati predavanje na temu Novi Zakon o radu. Zato što se zakon izmijenio od onog socijalističkog, došli smo, recimo, u nekakav kapitalistički, ali naš Zakon o radu i dan danas nije baš jako kapitalistički. Mislim, idemo k tome, ali imamo jake sindikate, pa hvala Bogu oni to drže. Tako da smo dole u zgradi imali, ja sam držala predavanja, ne znam, jedno mjesec dana, svakodnevno su se svi mijenjali, svi su to pitali. Čak su i direktori organizirali to predavanje i oni su to odslušali. Prije se to zvao radni odnos. Ušao sam u radni odnos. Znači, ušao si u radni odnos nekog OOUR-a. Kad je došao Zakon o radu imao si ugovor. Znači, sam naziv, sam naziv ti kaže ugovor. Šta to znači? U principu su u ugovornom odnosu jednake strane. Evo da, eto. To je tako nešto, da nema više…
AMRA: Pa ti si jako važne i zanimljive stvari radila, suštinski.
LJILJANA: Gle, to vrijeme je bilo stvarno jako teško. Mislim, kad si mlad, pa ti sve to ide, ali stvarno su se tamo dešavale takve promjene. U radnom odnosu, pored ovih stvari koje sam rekla, ti imaš redovni posao. Što znači, dolazi ti revizija, analiziraju sav beneficirani staž, kontroliraju svakog radnika, gledaju sve dosjee. Prije nego dođe revizija izvade se svi dosjei beneficiranog staža, svi se prekontroliraju da se, znaš, da te ne uhvate, jer oni nisu sve. Oni bi rekli izvadi mi ovaj, ovaj ili uzmu listu pa ti kažu ovog radnika, ovog radnika, ne znam. Onda se puno beneficiranog staža izbrisalo. Zašto, ne znam, imao si… I sad ću izmisliti nešto, možda će biti pogrešno. Željezničara. Ti ne možeš imati željezničara ako nemaš djelatnost. Zakon je tražio da se ti baviš i tom djelatnošću. Možda ovaj jadnik se mučio više nego onaj, ovaj naš što je tu vozikao po…
AMRA: Rivi, i po Uljaniku.
LJILJANA: Da. Možda se mučio više od drugih, ali.. Pa ga izbrišu, pa ti dođu tamo, pa ti psuju sve živo. Šta si ti to dozvolio?
AMRA: Da, da. Pravni okvir je bilo teško zadovoljiti.
LJILJANA: Tako da je taj beneficirani staž, znam i kasnije, što sam vani radila, uglavnom se, svodi se na to da se uvjeti rada poboljšaju, i ako su ti se uvjeti rada poboljšali, onda ti se beneficija…
AMRA: Miče.
LJILJANA: Ima logike. Tako da, uvijek je bilo plakanja.
LEONIDA: A rekli ste bili malo prije da su ljudi dolazili po priznavanje staža za talijanske penzije. Znate li možda koliko ljudi je radilo za vrijeme Italije?
LJILJANA: Ne znam, ne znam, stvarno ne znam. Sjećam se jedino da je bila jedna velika knjiga. Znači nekad su bile knjige kad nije bilo kompjutera. Evo danas nemaš više knjiga, sve negdje online, u oblaku. Bile su velike knjige u koje se upisivalo… Kako su se zvale te knjige?
AMRA: Matične knjige.
LJILJANA: Matične knjige, gdje se…Kad si došao, šta si radio, koje je radno mjesto i ona se na kraju se zatvori kad ti odeš ća. I te stare knjige, samo se sjećam, da je jedan dio knjiga u to vrijeme, za vrijeme Italije, bio je samo Arsenal, ovo se zvalo Arsenal, a ono je bio Otok. Otok i Arsenal. I sad, jedna od tih knjiga u nekakvom požaru iz vremena prije mene, ne znam da li to bilo prije rata, Drugog svjetskog rata, ne znam, bio je nekakav veliki požar i neke knjige su izgorile.
LEONIDA: Možda za vrijeme bombardiranja.
LJILJANA: Lako, lako. Uglavnom znam da su uvijek spominjali nekakav požar, ali da ni cure koje su tamo radile nisu znale, nego su samo prenosile. Ona mi je rekla, koja je bila prije nje, da je to nestalo u požaru. One koji su preživjele, sve te knjige su se vodile, vozile u Pazin, na uvezivanje, i onu foliju bi se stavljalo na svaki list, tako da su one mogle slobodno s time manipulirati, da li su išle uzeti u Pazin, jer se to i čuvalo u Pazinu, u arhivu u Pazinu. Da, Državni arhiv u Pazinu. Uglavnom, ljudi bi došli, rekli bi otprilike kad su radili, ili bi došla njihova djeca, jer ti ljudi su bili stari. I oni bi ih tražili, ako si ih našao potvrda, nemate, nemate, izgorio si. Onda su oni morali tražiti nekakve svoje kućne papire. Ovo je bila potvrda koja ih je spašavala.
AMRA: Da, onda je bilo zapravo najmanje ljudi u doba Italije u Uljaniku, dosta su bili maćehinski prema Uljaniku.
LEONIDA: Manje nego sad?
AMRA: Pa da, možda čak i manje. Sad je 260 ljudi, trenutno, bez kooperanta. U odnosu na 8.100.
LJILJANA: Da, 8.100 ih je bilo kad sam ja ušla u…
AMRA: Prije ih je još bilo do 10.000.
LJILJANA: Ja ne znam, 8.100 to je moja cifra s kojom sam ja tamo započela. Gle, bilo je i smiješnih stvari da vam ih ispričam [smijeh]. Bila je jedna situacija, radi se o ljubavnicima. Bila je jedna ženska, iz te zgrade, koja je bila u braku, znamo i nju i muža, sve okej, imala je imala ljubavnika na onome, kako se ono zove?
AMRA: U Sahari?
LJILJANA: Ne, ovaj brod na vodi, ovo na vodi, šta je to?
AMRA: Maona.
LJILJANA: Šta to je maona?
AMRA: Da, da, da.
LJILJANA: A kako se zove onaj veliki?
AMRA: Divić. Dizalica.
LJILJANA: Da. Na Diviću. E, okej, na Diviću. I ona bi svako jutro otišla, prije nego što bi došla na posao, otišla bi na kavu na Divić. I svi su to znali, svi su to normalno tolerirali, to je bilo opće poznata stvar. Muž je imao dosta problema, i fizičkih, i ovoga, i uglavnom je bio nekakav privatnik, ali slabo mu je, slabo je funkcionirao. I onda bi došla poslije toga na posao, i ona je svoj posao radila odlično. Mislim, zgodna ženska, radi dobro posao, ljudi oko nje je vole, ti novi radnici s kojima je radila, nije bila moja, recimo direktno pod menom, ali s kim je radila, svi su bili jako zadovoljni. Da bi u istoj službi bila još jedna s istim imenom. I onda je ovoga zvala je žena od ovoga sa Divića, morala je, malo da se vratim tko je zvao koga, zvala je, nije zvala nju, zvala je njenog muža, od ove, ni krive, ni dužne. Jeste vi muž od te, od te, izmišljam, Madone. On kaže da, da li vi znate da ona je ljubavnica od moga muža, i šta su već razgovarali, dalje ne znam, normalno. I sad, valjda ja sam tamo bila rame za plakanje, ili ne znam, inteligenc-proteza, ne znam šta, kako da to nazovem, došli su kod mene i šta ću sada, ja znam ko je to, to je ona, kako to da objasnimo mužu, a njen muž, psihički, ima problema i još mu se i to nakalemilo. Ne može izaći iz tog što, uglavnom, bilo je dramatično, a priča završava tako što se ta udala za ovoga. Razvela se, i on se razveo, i oženili su se, i dan danas ih vidim na ulici.
AMRA: Sretna ljubavna priča.
LJILJANA: A ona se i dan danas brine o bivšem mužu, jer mu nije dobro.
LEONIDA: Znači obje su imale isto ime?
LJILJANA: Ne, ne, ne prezime, samo ime, ali ovoj nije bilo bitno, radi u toj zgradi. Da, da, s time da ovaj je radio, mislim da, psihički, s time da ovaj je bio više iskuliran od tableta, a ovaj je bio više agresivan [smijeh]. Tako da, gledaj, bilo je i situacija kad mi je došla jedna ženska, ne znam zašto su se opće oni tamo, zašto su mislili da sam ja tamo nadležna.
AMRA: Jer si ono, uvijek bila si ozbiljna…
LJILJANA: Pravnik. Ne, oni su mislili, pravnik.
AMRA: Ali bila si ozbiljna, uvijek si odavala taj, znaš, autoritet.
LJILJANA: Gard.
AMRA: Gard, imala si uvijek gard, imala si autoritet, imala si, da, da.
LJILJANA: [smijeh] Uglavnom, došle. Gledajte što mi je napravila. Njen šef, radi se o konstrukciji, valjda mu je ona, ne znam šta, svu ju je izgrebao. Došla mi je, baš poslije toga, sva crvena.
LEONIDA: Jeste li prijavili to, kao nasilje na poslu?
LJILJANA: Ne.
LEONIDA: A zašto?
LJILJANA: Pa zašto, ona nije htjela. Ne, ne, ne. Ma da, šef ju je, zato što oni su bili ljubavnici. A poslije ću vam reći ko je, ne želim da ostane negdje. Mislim da je pokojna, i ona i njen muž. Da, pokojni su. Dobro, evo, iza toga sam, kad je prošlo pet godina, tamo u toj službi, iza toga je došao Užila i rekao mi, vraćaš se u pravnu službu. Naredio. Iskreno, već mi je bilo tamo i dosadilo. I ja sam se vratila u pravnu službu.
AMRA: Koje godine?
LJILJANA: 1995. Da, 1995. sam se vratila u pravnu službu, jer je bila situacija da nije bilo dovoljno pravnika i cijelo vrijeme si bio na sudu. Cijelo vrijeme si bio na sudu, tih povreda, ovoga, onoga, je bilo puno, nas je bilo puno, te dvije, tri ženskice koje su bile tamo, nisu stizale. Šef je bio u pripremi za penziju i nije mu se ništa radilo. To je tako bilo. I onda sam ja tu malo koliko sam mogla se prebaciti poslije pet godina radnih odnosa na građansko pravo i tako, ali dobro. Nije bitno.
LEONIDA: Znači vas dvije ste bile radno pravo, a ti si pomorsko pravo?
AMRA: Da, tako mi nismo ništa surađivale. Ne bi se nikad ni sretale. Ja sam samo pomorsko i te stvari.
LJILJANA: Ja sam radno radila tih pet godina tamo. Ovdje sam radila ZUR [Zakon o udruženom radu].
AMRA: Da, kompletno. Ja sam uvijek englesko pravo, međunarodno, pravna služba je hrvatsko pravo. Njih je bilo 5, 6, 7, ja sam bila sama cijelo vrijeme.
LJILJANA: Ovdje dok sam bila prvih… drugih pet godina, prvi je Trgovački sud, Sud udruženog rada, ovdje drugih pet godina, osim tih Organa upravljanja društveno-političkih organizacija gdje sam ja za 21 radnički savjet, ja sam… bili su tajnici po radnim organizacijama pa sam s njima radila da se pripreme da to bude isto. To su bili akti države koji su se morali spuštati i donositi na tim nivoima. Osim toga, u to vrijeme tu najviše sam radila sa Rocekom, pokojnim, jer mi smo radili sve što se moralo napraviti u to vrijeme, u tom sistemu, unutar tih radnih organizacija, a da nisu imale veze s proizvodnjom. Znači SIZ-ovi… sjećaš se, bio je SIZ za ovo, Samoupravna interesna zajednica za ono, tako je. Sa svima njima smo mi morali na neki način komunicirati, ali nebitno, išlo je to. Uglavnom moj povratak u pravnu službu, povratak u pravnu službu je bio kad je bio rat. I hitno, hitno, trebaš doći ti, nema nikog starijeg između njih i ovog za u penziju, mora neko tamo to malo. Dobro, došla sam tamo, završila sam Zakon o radu koji je tek implementiran, e, sad je trebalo napisati kolektivni ugovor.
AMRA: O trgovačkim društvima?
LJILJANA: Ne, nije još izašao Zakon o trgovačkim društvima. Zakon je… još je vremena prošlo, nego je trebalo na temelju Zakona o radu donijeti ili Pravilnik o radu, ili Kolektivni ugovor. Pravilnik je bio tamo gdje nema sindikata, a tamo gdje imaš sindikat, potpisuješ Kolektivni ugovor. Sadržaj je ista stvar. Uglavnom trebalo je napisati Kolektivni ugovor, onda sam ja krenula u pisanje tog Kolektivnog ugvora. Doduše Uljanik je imao i Kolektivni ugovor prije već, koji se temeljio na onom Kolektivnom državnom. Sve je tu bilo, sve je tu štimalo. Što se toga tiče, svaka čast, svi su oni, svi koji su bili u timu u poslovodnom odboru, oni su to ozbiljno shvaćali, rokovi su bili, nije tu bilo nikakvog omalovažavanja radnika, ničega. To je sve bilo kako treba. Da bi u jednom periodu, prije tog pisanja Kolektivnog ugovora, ja sam ti izašla iz Uljanika i bila sam par mjeseci u Histria Banci. Ni manje, ni više. Zašto? Zato što je pravnik koji je bio u Histria Banci, morao otići na ratište. Labinac. U gradu radi.
LEONIDA: Doriano? U razred smo išli.
LJILJANA: Doriano je otišao na ratište, a u banci je trebao netko. Zašto ja? Zato što je Histria Banka bila, nije to bila banka, to se tako zvalo, ali onom sustavu nije bilo, nego štedno-kreditna zadruga, štedionica… štedionica, štedno-kreditna zadruga, pa onda banka. Uglavnom, onda su oni došli u pravnu službu, ima vas puno, kako puno, kad ste me, tek su me stavili, ali ima vas puno, netko od vas bi trebao ići u banku, vi se dogovorite tko. I onda su cure počele – nemoj mene, nemam ja pojma, a šta ću ja raditi u banci, ja cijeli život sam tu, ja sam još više od tebe tu.
AMRA: Bože, koliko si ti promjena radila.
LJILJANA: Ma reko idem ja u banku, šta me briga? Idem u banku, idem vidjeti, šta se može desiti, pa ne mogu biti oni u banci pametniji od mene. Mislim, šta? Uvijek su u bankama radile samo žene. Nije tu neka… razumiješ? Čim su tu žene, nema tu neke velike složenosti. Shvaćaš šta hoću reći? Čim netko misli da je nešto složeno, direktor podružnice banke, e to mora biti muški.
AMRA: A šljakerice…
LJILJANA: Žene. I tamo je bio šef, Zoran Orbanić. Da. IKB. Ne znam, znaš li ga?
AMRA: Znam, znam sve.
LJILJANA: Dobro, i ja sam sjela tamo, i skužila sam šta je moj posao, to nije bilo toliko. Ja sam trebala sve koji su zaključivali ugovore o kreditu, a to su se, krediti su se davali i nekakve kratkoročne pozajmice malim obrtnicima. Obrtnicima, malim firmama i tako dalje. I ja sam tada trebala ići s njima na sud, jer u to vrijeme nije bilo bilježnika. Znači, ja sam morala sama papire napraviti i otići na sud, i onda on to pred sudom… Da, mi smo to ovjeravali…
AMRA: Vi ste razvijali što bi se reklo privatni mali biznis, male obrtnike ste pomagali na taj način.
LJILJANA: Da, da. I to je… A to ti je bila ideja od…
AMRA: Karla?
LJILJANA: Da skupi novce iz banke, znaš kako je završilo.
AMRA: Dofinanciranje.
LJILJANA: Da, da, da. I uglavnom ja sam ti odlazila sa svima njima. Šta imaš? Imam barku, imam auto, imam kamion, da vidim papire. Ja bi upisivala sve te podatke, zaloge napisala. Mislim, to su mogle raditi službenice, ali one čim kažeš sud…
AMRA: Panika.
LJILJANA. Neće one ići na sud. Ništa, dođeš kod sutkinje, sjediš tamo, ona napiše zapisnik, pita jesu li to ti podaci, mene pita je li to to, napiše nekakav sudski neki zalog, ugovor o zalogu, nemam pojma šta, ovjeri ga. I to je bio moj posao neko kratko vrijeme, dok nije završio rat i dok se nije vratio Labinac, poslije toga sam se ja vratila u službu slavodobitno, i pošto sam dobivala plaću u Uljaniku, onda su mi oni tamo još poklonili kompjuter i u to vrijeme se pojavio Office, ovaj sa Windowsima, a prije toga smo pisali u Word, i WordPerfect. Znači jedan jezik, pa drugi jezik. Sad Windowsi. I dobro znam jer su stigli ti Windowsi, Word za Windowse i u njemu sam ja pisala kolektivni ugovor. I usput njih sve podučila.
AMRA: Još si bila inovatorica.
LJILJANA: Podučila jer sam u banci od kolege, naučila kako to, znaš banka uvijek ima najbolje, dobro, i poslije su vrlo brzo tu sve…
LEONIDA: Ali nigdje niste mogli biti rukovoditeljica, ni u Uljaniku, ni u banci?
LJILJANA: Ne, ne, ne. Ja sam na prvom radnom mjestu pravni savjetnik. Poslije dvije godine sam bila samostalni pravni savjetnik. Kad sam došla ovdje, bila sam rukovodilac Službe organa upravljanja društveno-političkih organizacija. Iza toga, znači bio je šef stražara, šef vatrogasaca, dole pisarnica, ovo ono. I svima nama je bio šef Dobrović. On je bio šef Opće službe, tako se nekad zvalo, unutar radne zajednice Zajednički poslovi. Još iza njega je bio još onda direktor Užila. Da, ne, nigdje nisam bila. To je bilo, eto, u Radnim odnosima sam bila šef Službe radnih odnosa.
LEONIDA: Ali postojao je šef koji je bio iznad.
LJILJANA: Šef, onaj, Vala je bio šef radnih odnosa, socijalni rad, ne znam šta već. Da. I zaštite na radu. Onda je i služba za inženjere i zaštite na radu, isto su bili zajedno sa svima nama.
LEONIDA: Dakle vi nikad niste mogli postati direktor?
LJILJANA: Ne, više od toga…
LEONIDA: Nema šanse.
LJILJANA: Više od toga, ne, ne, ne. Nisam se ja ni javljala, niti je tu bilo ideja. Ideja, da, znaš kako, javiš se kad ti neko kaže, javi se, šta ćeš se javljati, ali nisu bili ni natječaji i šta, to je bilo unutra, raspoređivanje i tako dalje. Znači, ja sam radila uvijek poslove gdje si ti morao šljakati.
AMRA: To je to.
LJILJANA: Gdje si ti morao znat pravo. Ti sjediš, ti sjediš i onda te oni pitaju. I ti kao da, znaš, Chat GPT. GPT, znaš.
AMRA: Ti si zbilja imala uvijek takvu auru da znaš i stvarno si bila užasno pouzdana i svakome je bilo drago.
LJILJANA: To je glavna fora svugdje. Moraš odavati dojam da si siguran. To je bilo i poslije kad sam preselila u Herculaneu. Kad mene nema svi su u panici. Kad dođem, uđu unutra, postave pitanje, daju odgovor, je li to u redu? U redu je. Onda svi izađu van. Uvijek traže neki back-up, nešto.
AMRA: To je neka vještina koju si ti imala. To su neke nematerijalne stvari.
LJILJANA: Ja sam se rodila tako.