AMRA: Danas je 19. siječanj, 2024. i s nama je danas naša kolegica Mirjana Lovrić koja će se sada predstaviti. Reci Mirjana, molim te šta si završila, gdje si se rodila, koliko imaš godina i sve ostalo.
MIRJANA: Znači, rođena sam 10. 12. 1964. godine u Štitaru. To je jedno malo mjesto u Slavoniji, pored Županje, Istočna Slavonija. Završila sam Drvnotehnoški fakultet u Zagrebu, a u Uljaniku sam se zaposlila 23. 1. 1992. godine. Zaposlila sam se u vrijeme rata, kad su bile dosta krizne godine tu u Uljaniku i došla sam, budući da mi je muž bilo stipendista od Uljanik brodogradilišta, on se zaposlio, bilo je čudno vrijeme, dosta ljudi je otišlo… u to vrijeme iz Uljanika van, a budući da sam imala specifična znanja, u to vrijeme se počela raditi informatizacija, imala sam specifična znanja, prijavila sam se na natječaj vezano za poslove u kojima su potrebna informatička znanja.
AMRA: To su bili zapravo počeci?
MIRJANA: To su bili počeci, tako je. Uljanik već jeste imao, ali su uvijek išle nove tehnologije, oni su tražili ljudi, ja sam imala znanja i onda sam se… zaposlila.
AMRA: A reci ti si došla u Pulu zbog muža ili zbog posla?
MIRJANA: Zbog muža sam došla. On se zaposlio. Kako je počelo ratno vrijeme, onda sam se doselila ja i odmah sam se, 1992. godine, zaposlila u Uljaniku.
AMRA: A reci, kad si došla, da li si osjećala, obzirom da nisi iz Pula i iz Istre, da li si osjećala nekako, recimo, da te ne prihvaćaju, da si imala takvih nekih problema?
MIRJANA: Ne, ne. Bila sam prelijepo prihvaćena. Imala sam odličnog šefa. Šef mi je bio diplomirani inženjer Jože Bonča. Kod njega sam počela raditi. Ljudi su me prihvatili. Sredina je bila isto specifična, bili ljudi sa svih strana. Sjedila sam u kancelariji sa tri čovjeka koji su bili Dalmatinci, došli iz Splita 1950-ih godina. Tako da moram priznati da mi je najljepša godina u životu, sam, mogu reći, provela u Uljaniku i svoj radni vijek. Znači u ponedjeljak će mi biti 32 godine radnog staža u Uljaniku.
AMRA: A reci Mirjana, što si sve radila? Koje poslove si radila i da li su te oni intelektualno zadovoljavali? Da li si imala mogućnost napredovanja?
MIRJANA: Da, imala sam mogućnost napredovanja. Radila sam uglavnom u planu i tehnologiji i pripremi proizvodnje. A sve je to bilo manje više vezano za ta specifična informatička znanja gdje ti moraš na brzi, jednostavan, lak način se poslužiti računalom i doći do nekog rezultata koji se u tom trenutku traži.
AMRA: Ajde, opiši recimo neki posao i kako je se odnosio na brod.
MIRJANA: Evo, znači mi smo radili poslovne planove. Za poslovni plan trebalo je napraviti plan ugradnje materijala u brod i plan plaćanja materijala u brod. Kako će se ugrađivati. I onda iz različitih informacijskih sustava si morao na brzinu izvući koji su to materijali, kolike su to količine i koje su to vrijednosti da bi to ugradio u poslovni plan brodogradilišta. Znači to je bilo, onda kad se napravio taj plan ugradnje i plan plaćanja, na osnovu toga smo radili realizaciju… postavljenih planova. To je bio jedan od specifičnih zadataka što je bio. Kasnije je bilo, poslije toga smo još i radili, uz to kad smo napravili plan, onda smo znali raditi, radili smo na razvijanju poslovnih procesa. Znači kad napravimo plan, a vidimo da se naš poslovni plan ne ostvaruje u onom… onim ciljevima u kojima smo se zacrtali, onda smo radili poboljšanje tih poslovnih procesa da dobijemo output koji smo si zacrtali…
AMRA: Zacrtali?
MIRJANA: Tako je. Onda smo radili na poboljšanju tih poslovnih procesa. Vidiš gdje ti negdje zapinje, tu ideš vidjeti šta se tu može postaviti, poboljšati poslovni proces. I taj poslovni proces, kako smo radili, znači kad se zaokruži neki poslovni proces, da bi se proces ubrzao, svaki poslovni proces smo gledali što više informatizirati. Napravi se poslovni proces, vidiš šta su ti ulazi, šta bi ti iz tog poslovnog procesa trebao biti izlaz i to pokušaš kroz poslovno informacijski sustav provući. Kroz naš ERP.
AMRA: Šta je ERP?
MIRJANA: Enterprise Resource Point. To.
AMRA: A reci, da li si ti tijekom svog rada imala osjećaj da nisi mogla napredovati zato što si žena ili si imala, nekakav ovako, odnos? Da misliš da to nije bilo u redu s obzirom na…?
MIRJANA: To moram priznati da se to, budući da smo radili u muškoj firmi, to se osjetilo, da ipak muškarci imaju drugačije startne pozicije, jesu bile. Ali mi smo to na neki način kompenzirali, mi smo vrijednije pa smo više radile.
AMRA: Da.
MIRJANA: Tako da. Ali jeste, jeste. Muški su ipak imali malo više toga privilegija.
AMRA: Da, ja isto mislim.
MIRJANA: Je. Nije nas bilo tako niti puno, to jeste, ali i to što je bilo, ako si bio u poziciji da si pored muškarca, muškarac je sigurno mogao bolje proći nego što su prolazile žene, to je sigurno. Ne možemo reći da smo baš šikanirani, to se ne može reći. Dobro, ne možemo reći da nas nisu uvažavali, ali ipak je…
AMRA: Lakše im je bilo.
MIRJANA: Lakše je muškarcima.
AMRA: I podmazan put.
MIRJANA: Jest, živa istina, je.
AMRA: A u tvojom odjelu je bilo više muškaraca puno?
MIRJANA: Više, više, više muškaraca je bilo. Više muškaraca. Kad sam došla, bila sam u kancelariji i pored mene je bilo pet muškaraca kad sam došla raditi. Ajde kasnije i onda je došla malo… još cura, ali u svakom slučaju više, više muškaraca.
AMRA: Da li si kroz tih 30 godina možda primijetila da se više žena zapošljava?
MIRJANA: Jeste, jeste. Znači kako sam ja, ja sam došla 1992. To je relativno i malo…
AMRA: Baš rat.
MIRJANA: … da, totalno rat je bio. Ja sam došla još prije, ja sam došla u Pulu prije rata. Jer je moj muž počeo raditi, ali sam ja imala bebu pa sam bila na porodiljnom. Pa nisam niti tražila posao jer sam imala malu bebu. Ali kad mi je beba stasala da može ići u jaslice i vrtić, onda sam ja počela tražiti posao i onda mi se tako otvorilo radno mjesto u brodogradilištu. Ali od 1992. pa recimo do danas se vidjelo da je sve više i više žena u… u poduzeću se zapošljavalo.
AMRA: Kad si počela raditi onda smo sjedili još u kasarni.
MIRJANA: Tako je… sjedili .
AMRA: I bile su ratne 1992. godine i nije bilo grijanja, sjećaš se?
MIRJANA: Nije, tako.
AMRA: I da smo u obučeni sjedili u rukavicama i kapama i pisali dok nam prsti se ne bi smrznuli jer se nije bilo grijanja.
MIRJANA: I bilo je jedno vrijeme, znači u to vrijeme smo isto bili u teškoj situaciji, smo bili isto pod nekim ovrhama. Kad smo preselili… Našu opremu sa prvog kata gore kod vas na drugi, ako se sjećaš.
AMRA: Da nam ne bi zaplijenili.
MIRJANA: Da nam ne bi zaplijenili. Ovrhe mi smo bili tamo kod vas u prodaji. Ja i Jadranka i Emil Kožljan, ako se sjećaš.
AMRA: Sjećam se. U onoj velikoj sobi kod prodaje.
MIRJANA: Tako je, tamo smo sjedili jer smo tamo, nije bilo puno računala. Znači sva računala praktički koja smo imali, mi smo preselili gore. Na ova PC u to vrijeme, IBM i Beyond, su bile sastavnice. Ali PC bilo je malo, ali u to vrijeme to je bilo skupa oprema. Da nam ne bi zaplijenili, mi smo išli kod vas u prodaju i ponijeli svoje stvari. Ako bi došli plijeniti…
AMRA: Da.
MIRJANA: Da, to je bilo 1990 tamo… Treća bi to mogla biti…
AMRA: Onda je bilo vrijeme kad smo imali po 70 deutsch maraka plaću. Ja se sjećam. I kad smo dobivali plaće u puranima. Sjećaš se? Kad nije bilo plaće, nego bi dobili hrenovke i purane.
MIRJANA: Tako je, tako je. U to vrijeme su došli naši prijatelji, jedni iz Zagreba koji su studirali sa nama. Ja se sjećam da oni su došli kao podstanari. Stanovali su na Gregovici. Njihovo podstanarstvo je bilo puno skuplje nego njihova mjesečna plaća. Baš su bila teška vremena.
AMRA: A oni su isto u Uljaniku radili?
MIRJANA: Isto su u Uljaniku radili.
AMRA: Jesu još u Uljaniku?
MIRJANA: Nisu, nisu, nisu. Otišli su, otišli su. S njih dvoje, što baš kontakte održavamo i danas, oni su otišli, bračni par mladih, oni su otišli u Kanadu. 1993. Mislim to je bila 1993. godina. Ali jedan kolega se vratio u Zagreb i rekao je da ne može izdržati. Da ne može to izdržati i da podstanarstvo plaća više, ne pokrije mu plaća podstanarstvo. Dobivali smo te purice. I sad oni idu za Zagreb, ne znaju šta će s tim puricama. U jednom trenutku radim ja u Uljaniku, radi moj muž i naši prijatelji dvoji u Zagrebu, kaže mi nemamo kud s tim, možemo samo tebi dati četiri purice za Božić. Ne znam što radim s tim puricama. Katastrofa! (smijeh) Katastrofa je bila šta smo prošli. I prošli smo.
AMRA: I prošli smo. I imali smo i divne uzlete i divne godine nakon toga.
MIRJANA: Što se tiče posla, što se tiče ljudi koji su bili oko mene, što se tiče šefova, ja sam takvu sreću imala, takvu sreću imala da mi je bilo na poslu predivno.
AMRA: Da.
MIRJANA: Predivno. Nikad s nikim nikakvu neugodnu situaciju ja u poslu nisam imala. Mogli smo se nekad, malo onako povišeni ton kad je u vezi posla. Pa ja bih ti ovo, ti bi ti ono. Ali to je bio vrhunac. Malo povišen ton. Nikad s nikim nikakvo loše iskustvo nisam imala za svojih 32 godine staža.
AMRA: Da. To je baš privilegija.
MIRJANA: Da. Moram priznat privilegija kako ljudi znaju imati na radnim mjestima, pa i mobbing, pa i svašta i šikaniranje, ja moram priznat – predivno. Ljudi oko mene, šefovi koji su mi prošli, inženjer Bonča, inženjer Šesnić, poslije je došao Saša Sertić, bio je jedno vrijeme Milovan, sve čovjek na črgma, skidam kapu. Predivno.
AMRA: A reci jesi nekad imala kao nostalgiju za Slavonijom ili tako?
MIRJANA: Pa ne mogu reći da nisam, imala sam nostalgiju u smislu da mi je tamo mama.
AMRA: Da.
MIRJANA: Da mi je tamo mama, jer mi je tata umro 1991. godine. Bilo je ratno stanje, nismo mogli ići niti na sahranu. 1993. godine, sjećam se, poginuo mi je brat.
AMRA: U ratu.
MIRJANA: U ratu mi je poginuo brat.
AMRA: A gdje ti je brat poginuo?
MIRJANA: Dolje.
AMRA: Da, da, gdje? Koja bitka je bila?
MIRJANA: On je poginuo 1993. godine u Bosni. Mi smo putovali od Pule do Slavonije, bila je auto cesta zatvorena, Podravskom magistralom. Mi smo putovali ja ne znam kolko… oko 24-30 sati do Rijeke. Grozno stanje. Tamo su bile uzbune, nisi mogo. Na tatinu sahranu nisam niti išla jer su mi rekli ne dolazi, tamo padaju bombe, nemaš šta dolaziti. U tom smislu, sam imala tu nostalgiju zato što mi je mama, a inače gdje ti obitelj, tamo ti je, tamo si i ti. Muž i djeca su mi tu bila i onda više to… Da, a ipak sam još kao mlada otišla od kuće.
AMRA: A reci tvoj muž je gdje radio u Uljaniku?
MIRJANA: Moj muž je došao u Uljanik 1991. godine i on je radio u tehnologiji zavarivanja. Bio je certificirani Europe of Welding inženjer. Znači, i odgovorna osoba za zavarivanje u brodogradilištu. Bio je i rukovoditelj odjela…kako se to zvalo?
AMRA: A recimo je njegova obitelj isto bila vezana za Uljanik? Neko mu je radio ili ne?
MIRJANA: Ne. On je bio stipendista, Uljanika. Znači on je počeo studirati strojarstvo. I kako su u to vrijeme bila dobra vremena, puno firmi je išlo tamo i tražili su stipendiste. I tako je on dao zamolbu u Adria Dizel Karlovac. Dao zamolbu i zakasnio dva, tri dana. I tamo je, kako bi se to društvo, on je uzeo stipendiju na drugoj godini fakulteta. Oni su mu rekli, Uljanik još ima otvoren, dolaze ljudi iz Uljanika, prikupljat si ljude, predaj i za Uljanik. Njegova teta je tu došla 1950-ih godina, pa je imao neke veze sa Pulom. I onda rekao, pa dobro, idem dati zamolbu za stipendiju za Uljanik. I onda ga je Uljanik stipendirao.
AMRA: Znači on nije iz Istre, tvoj muž.
MIRJANA: Nije. Moj muž je iz Hrvatske Kostajnice. I onda je, kad je završio fakultet, je došao raditi u Uljaniku.
AMRA: On je isto sretan bio u Uljaniku?
MIRJANA: On je isto bio sretan, jako je bio zadovoljan. I on je baš radio što je jako volio. I on danas nije u Uljaniku, ali i dan danas je u struci. U struci, da. Kad je radio posao koji voli…
AMRA: A propos stipendija, neki dan mi je rekao Atif, ja to nisam znala, da je Uljanik imao u Cvjetnom naselju jedno 30-ak soba za svoje stipendiste i da su ta… djeca, studenti zapravo, imali u okviru stipendije i smještaj. Zamisli koja je to bila…?
MIRJANA: Tako je, pa to je imao moj muž.
AMRA: Tvoj muž je onda dobio stipendiju?
MIRJANA: Tako je, on je dobio stipendiju. Stari mu je bio jedan još od motiva da se prijavi za tu stipendiju. Karlovac je njemu bio bliže jer on iz Hrvatske Kostajnice. Ali, kad je to već zakasnio, dobiješ dom, dobiješ smještaj i dobiješ tu stipendiju. On je rekao da je njegova stipendija u jednom trenutku bila veća nego plaća njegovog tate. Njegov tata je bio kao VKV radnik u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj Kostajnici.
AMRA: Jao, zamisli ti to…
MIRJANA: U jednom trenutku, kaže, stipendija mu je bila veća nego tatina plaća. Kako je Uljanik u to vrijeme poticao i poticao.
AMRA: To je ono neposredno prije rata.
MIRJANA: Tako je. To je bilo tamo 1988., sedme godine.
AMRA: A recimo, Mirjana, kako si ti doživjela ovo sad kad je bilo sa stečajem i svim tim? Ti si ostala cijelo vrijeme.
MIRJANA: Ja sam to strašno podnijela. Moram priznati da mi je to strašno. Onako, meni je to toliko… Ne to što je ta sudbina, evo, sad sam ostao bez posla, ali toliko utkano znanje. Kad pregledaš te knjige, kad pogledaš te nacrte, kad pogledaš toliko zdanja, toliko… I to da na jedan put, evo, sad ima, sad nema. Sad ima, sad nema. Zaboravimo ljudske sudbine. Ljudske sudbine su posebna priča, to te dirne gdje god da jesi, da nisi, emotivno će te potresti kad vidim čovjeka na ulici, da me traži jednu kunu i to će me potresti. Ali kad dođeš ovdje imaš ljudsku sudbinu i još imaš te spoznaje da si sagradio brod koji će se napraviti možda u jednom brodogradilištu na svijetu i mi, i da to tako na jedan put…
AMRA: Da to prezru i odbace i unište svjesno…
MIRJANA: Tako, tako, tako, tako. To je ono što smo imali, znanje, znanje. Nešto što ti je progres, što će ti… Danas ti je progres, jučer je bio progres, sutra će biti progres. Ti ljudi koji su uspjeli napraviti tako sofisticirane brodove, tako… To mi je bilo… To u svojoj glavi nisam mogla… Nisam mogla kad sam gledala, kad smo radili arhivu te dokumentacije naše, pa kad gledaš kroz povijest tu… to mi je strašno potresno.
AMRA: To je meni isto bilo najteže, još ne mogu danas, ali onda je bilo depresija, očaj.
MIRJANA: I kad sam došla tamo, kad smo spremali podatke od prodaje, pa kad sam naletila tamo na potpise od Bergesena, na ono, znaš, ono, kultni film je još napravljen, onaj dokument, mislim, ono, dođeš i tamo gledaš, ne možeš vjerovat.
AMRA: Povijest svijeta vidiš kroz to.
MIRJANA: Povijest svijeta.
AMRA: Industrijsku, ali i nekako i društvenu.
MIRJANA: Ali onda si to onako, kad razmišljaš sa emocijom, i sa razumom, ne mogu reći, nije to samo, to je i razum. Ali onda si mislim, ovdje ljudi u Istri i dosta kažu, recimo kad je bila Austro-Ugarska vlast, kad je bila… Talijane, Talijane ne vole. Kažu da nisu bili dobri gospodari, da su oni bili samo ono… mobbing, tlačenje i to, a Austro-Ugarska im je donijela progres. Austro-Ugarska koja je bila, kažu da je bila odlična država, gdje god dođeš, turistički vodiči kad idu kažu za Austro-Ugarsku da su napravili ovo, napravili su ono, vidi se trag. Bila je toliko progresivna država i Austro-Ugarska je propala. Onako kad ideš to racionalizirati…
AMRA: Sve propadne. To su ciklusi. I Egipat stari je propao.
MIRJANA: Je, je, Je.
AMRA: Grčka, Rim, sve. Al nešto je ostalo.
MIRJANA: Je.
AMRA: Mi na njihovim zasadima, evo. Mi smo život proveli u austrougarskim građevinama.
MIRJANA: Je, je.
AMRA: I u kasarni kad smo radili, sada ovdje. Sve što su ostala, industrijska postrojenja, kad pogledavamo kroz prozor, sve su okolo još iz tog istog doba.
MIRJANA: Da, da.
AMRA: Tako da je opet nešto ostalo.
MIRJANA: Tako je ostalo. A ja se pitam, šta će ostati iza nas? Evo, to se sad pitam. Evo, ova maketa u tvojoj sobi. Kužiš, ne znam.
AMRA: Da. Je, ja isto.
MIRJANA: Eto, to me nekako… I to ni dan danas. To ni dan danas, taj je odnos prema znanju. Šta cijenimo? Šta mi cijenimo? Jel se ovdje cijeni znanje?
AMRA: Da, istina.
MIRJANA: Evo, to mi je nekako…
AMRA: Sve se slažem.
MIRJANA: To mi je… Stečaj me je pogodilo, ali to me je posebno pogodilo. To što…
AMRA: Da.
MIRJANA: Tako, ali vidjet ćemo, vrijeme će nam pokazat šta će biti.
AMRA: Hajde.
MIRJANA: Šta će biti.
AMRA: Nadamo se dan po dan, mjesec po mjesec, ajde.
MIRJANA: Baš tako.
AMRA: Sad smo vidjeli da ćemo još tri mjeseca, ima dva i pol mjeseca nekog progresa, što je ovaj jučer rekao. Pa da. Pa ćemo vidjeti da možda u tom vremenu se nešto riješi. Navodno da smo visoki prioritet za rješavanje, pa ajmo vjerovat.
MIRJANA: Pa evo.
AMRA: Ajde tako.
MIRJANA: Nadamo se da će političari, svagdje je je brodogradnja političko pitanje. Ne bi Hrvatska bila jedina. Italija je takva, Koreja je takva, Kina je takva. Uvijek je brodogradnja bila ta koja je bila političko pitanje. Ali ako je političko pitanje, onda se zna da ti sa tom političkom odlukom stvaraš sebi… okruženje, da ta država i da to ide progres. Zašto su u Korejci, Daewoo, cijeli se razvio na brodogradnji. Oni su startali od brodogradnje, a razvijali su se kasnije, i autoindustriju i sve.
AMRA: Tako je.
MIRJANA: Ali od brodogradnje. Oni znaju možda da na brodogradnji… Nije visoko, nema velike prinose i tako, ali imaš razvoj, imaš ljude koji ti se razvijaju, imaš mozak, imaš intelekt, imaš. To? Da, da imaš.
AMRA: Apsolutno.
MIRJANA: Pa ćeš razviti ostalo. Istra ova naša, kad pogledate, mi smo imali tu brodogradilište, ali smo okruženje sa vanjskom izradom brodske opreme razvijali. Pa ćete vidjeti tih malih poduzeća okolo, što pa oni su se razvili, razvili su se sa nama.
AMRA: Točno.
MIRJANA: Sa nama su se razvili. Cijela ta Istra se razvila sa brodogradnjom, nije se razvila sa…
AMRA: Turizmom…
MIRJANA: Turizmom, da.