AMRA: Danas je 19. siječanj, 2024. i s nama je danas naša kolegica Mirjana Lovrić koja će se sada predstaviti. Reci Mirjana, molim te šta si završila, gdje si se rodila, koliko imaš godina i sve ostalo.
MIRJANA: Znači, rođena sam 10. 12. 1964. u Štitaru. To je jedno malo mjesto u Slavoniji, pored Županje, Istočna Slavonija. Završila sam Drvnotehnoški fakultet u Zagrebu, a u Uljaniku sam se zaposlila 23. 1. 1992. godine, u vrijeme rata, kad su bile krizne godine u Uljaniku. Muž mi je bio bilo stipendist Uljanik Brodogradilišta. On se zaposlio godinu dana prije mene.
AMRA: To su bili zapravo počeci?
MIRJANA: To su bili počeci, tako je.
AMRA: A reci ti si došla u Pulu zbog muža ili zbog posla?
MIRJANA: Zbog muža sam došla. Naravno. Počelo je ratno vrijeme i onda smo odlučili da i ja tražim posao u Uljaniku.
AMRA: A reci, kad si došla, da li si osjećala, obzirom da nisi iz Pula i iz Istre, da li si osjećala nekako, recimo, da te ne prihvaćaju, da si imala takvih nekih problema?
MIRJANA: Ne, ne. Bila sam prelijepo prihvaćena. Imala sam odličnog šefa. Prvi šef mi je bio diplomirani inženjer Jože Bonča. Ljudi su me lijepo prihvatili. Sredina je bila specifična. Sjedila sam u kancelariji sa tri čovjeka koji su bili Dalmatinci, došli iz Splita 1950-ih godina. To su mi stvarno bile najljepše godine u mom radnom vijeku. Znači u ponedjeljak će mi biti 32 godine radnog staža u Uljaniku.
AMRA: A reci Mirjana, što si sve radila? Koje poslove si radila i da li su te oni intelektualno zadovoljavali? Da li si imala mogućnost napredovanja?
MIRJANA: Da, imala sam mogućnost napredovanja. Radila sam uglavnom u planu i tehnologiji i pripremi proizvodnje. A sve je to bilo manje više vezano za ta specifična informatička znanja gdje moraš biti brz i na jednostavan način doći do rezultata.
AMRA: Ajde, opiši recimo neki posao i kako je se odnosio na brod.
MIRJANA: Mi smo radili poslovne planove. Trebalo je napraviti plan ugradnje materijala u brod i plan plaćanja materijala. Iz različitih aplikacija si morao izvući koji su to materijali za brod, količine, vrijednosti. I to je samo jedan segment poslovnog plana. Na osnovu tog plana sam pratila realizaciju. Radili su na poboljšanju poslovnih procesa kroz naš ERP.
AMRA: Šta je ERP?
MIRJANA: Enterprise Resource Planning.
AMRA: A reci, da li si ti tijekom svog rada imala osjećaj da nisi mogla napredovati zato što si žena ili si imala, nekakav ovako, odnos? Da misliš da to nije bilo u redu s obzirom na…?
MIRJANA: Moram priznati da se osjetilo, budući da smo radili u muškoj firmi. Da, ipak su muškarci imali bolje startne pozicije. Većinom su muškarci bili na rukovodećim pozicijama. Ali mi smo to na neki drugi način kompenzirale.
AMRA: Da.
MIRJANA: Muški su ipak imali malo više privilegija.
AMRA: Da, ja isto mislim.
MIRJANA: Nas nije bilo tako puno. Dobro, ne možemo reći da nas nisu uvažavali, ali ipak je…
AMRA: Lakše im je bilo.
MIRJANA: Može se tako reći.
AMRA: I podmazan put.
MIRJANA: Jest, živa istina.
AMRA: A u tvojom odjelu je bilo više muškaraca puno?
MIRJANA: Da, bilo je više muškaraca. Kad sam došla raditi u kanclariji je bilo pet muškaraca i ja. Kasnije je došlo još cura.
AMRA: Da li si kroz tih 30 godina možda primijetila da se više žena zapošljava?
MIRJANA: Jeste. Znači kad sam ja došla 1992. bilo nas je manje.
AMRA: Baš rat.
MIRJANA: …da, u ratno vrijeme sam počela raditi. Ja sam došla u Pulu prije rata. jer je moj muž počeo raditi. Ja sam imala bebu i bila sam na porodiljinom. Kad mi je beba narasla da može ići u jaslice i vrtić, onda sam počela tražiti posao Tad se otvorilo radno mjesto u brodogradilištu. Ali od 1992. pa recimo do danas, se sve više i više žena zapošljavalo
AMRA: Kad si počela raditi onda smo sjedili još u kasarni.
MIRJANA: Da.
AMRA: I bile su ratne 1992. godine i nije bilo grijanja, sjećaš se?
MIRJANA: Da, tako je.
AMRA: I da smo u obučeni sjedili u rukavicama i kapama i pisali dok nam prsti se ne bi smrznuli jer se nije bilo grijanja.
MIRJANA: U to vrijeme smo bili u nekoj krizi, kad su nam prijetili ovrhama. Tad smo našu opremu s prvog kata selili na drugi kat, jeli se sjećaš.
AMRA: Da nam ne bi zaplijenili.
MIRJANA: Da. Ja, Jadranka Vrhovčak i Emil Kožljan smo bili kod vas na drugom katu, ako se sjećaš.
AMRA: Sjećam se. U onoj velikoj sobi kod prodaje.
MIRJANA: Tako je, tamo smo sjedili.
AMRA: Da.
MIRJANA: Da, to je moglo biti 1993.
AMRA: Onda je bilo vrijeme kad smo imali po 70 deutsch maraka plaću. Ja se sjećam. I kad smo dobivali plaće u puranima. Sjećaš se? Kad nije bilo plaće, nego bi dobili hrenovke i purane.
MIRJANA: Tako je. U to vrijeme su došli raditi u Uljanik naši prijatelji iz Zagreba koji su studirali sa nama. Sjećam se da su našli podstanarski stan na Gregovici. Njihovo podstanarstvo je bilo puno skuplje, nego njihova mjesečna plaća. Baš su bila teška vremena.
AMRA: A oni su isto u Uljaniku radili?
MIRJANA: Da.
AMRA: Jesu još u Uljaniku?
MIRJANA: Nisu. Otišli su u Kanadu 1993. Jedan kolega iz te generacije se vratio u Zagreb. Rekao je da ne može financijski izdržati. Ne može izdržati da podstanarstvo plaća više nego što dobije plaću. Dobivali smo u to vrijeme purice. U jednom trenutku sam ja imala doma četiri purice, jer prijatelji iz Zagreba nisu znali što bi s njima u podstanarskom stanu bez zamrzivača. Katastrofa. I to smo prošli…
AMRA: I prošli smo. I imali smo i divne uzlete i divne godine nakon toga.
MIRJANA: Što se tiče posla, što se tiče ljudi koji su bili oko mene, što se tiče šefova, ja sam veliku sreću imala. Takvu sreću da mi je bilo na poslu bilo lijepo.
AMRA: Da.
MIRJANA: Predivno. Nikad nisam imala neku neugodnu situaciju. Nekad je bilo malo povišenih tonova u vezi posla. Ali to je bio vrhunac. Malo povišen ton.
AMRA: Da. To je baš privilegija.
MIRJANA: Da. Moram priznat privilegija Ljudi oko mene, šefovi koje sam imala, inženjer Bonča, inženjer Šesnić, poslije njega Saša Sertić, pa jedno vrijeme i Eduard Milovan, sve predivni šefovi i prije svega ljudi.
AMRA: A reci jesi nekad imala kao nostalgiju za Slavonijom ili tako?
MIRJANA: Pa ne mogu reći da nisam. Imala sam nostalgiju u smislu da mi je tamo mama.
AMRA: Da.
MIRJANA: Tata mi je umro 1991. godine. Bilo je ratno stanje, nismo mogli ići niti na sahranu. 1993. godine, poginuo mi je brat.
AMRA: U ratu.
MIRJANA: Da..
AMRA: A gdje ti je brat poginuo?
MIRJANA: Dolje.
AMRA: Da, da, gdje? Koja bitka je bila?
MIRJANA: On je poginuo 1993. godine u Bosni. Mi smo putovali na sahranu od Pule do Slavonije nekih 16 sati Podravskom magistralom. Grozno. Na tatinu sahranu nisam niti išla jer su mi rekli ne dolazi, padaju bombe, nemaš šta dolaziti.
AMRA: A reci tvoj muž je gdje radio u Uljaniku?
MIRJANA: Moj muž je došao u Uljanik 1991. godine. Radio je u tehnologiji zavarivanja. Bio je odgovorna osoba za zavarivanje u brodogradilištu.
AMRA: A recimo je njegova obitelj isto bila vezana za Uljanik? Neko mu je radio ili ne?
MIRJANA: Ne. On je bio stipendist Uljanika.
AMRA: Znači on nije iz Istre, tvoj muž.
MIRJANA: Nije. Moj muž je iz Hrvatske Kostajnice. Kad je završio fakultet, došao je u Uljanik.
AMRA: On je isto sretan bio u Uljaniku?
MIRJANA: Da, jako je bio zadovoljan. I on je radio, baš ono što je volio.
AMRA: A propos stipendija, neki dan mi je rekao Atif, ja to nisam znala, da je Uljanik imao u Cvjetnom naselju jedno 30-ak soba za svoje stipendiste i da su ta… djeca, studenti zapravo, imali u okviru stipendije i smještaj. Zamisli koja je to bila…?
MIRJANA: Tako je, pa to je imao moj muž.
AMRA: Tvoj muž je onda dobio stipendiju?
MIRJANA: Tako je, on je dobio stipendiju. Smještaj i visina stipendije mu je bio jedan od motiva za prijavu. On je rekao da je njegova stipendija u jednom trenutku bila veća nego plaća njegovog tate, a tata je bio kao VKV radnik u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj Kostajnici.
AMRA: Jao, zamisli ti to…
MIRJANA: U jednom trenutku, kaže, stipendija mu je bila veća nego tatina plaća.
AMRA: To je ono neposredno prije rata.
MIRJANA: Tako je. To je bilo tamo 1988., 1987. godine.
AMRA: A recimo, Mirjana, kako si ti doživjela ovo sad kad je bilo sa stečajem i svim tim? Ti si ostala cijelo vrijeme.
MIRJANA: Ja sam to strašno podnijela. Moram priznati da mi je bilo preteško. Nije samo činjenica da sam ja ostala bez posla, već što je propala firma s tolikim znanjem. Kad pregledam te projekte, nacrte, knjige — toliko znanja. Sad ima, sad nema… Zaboravimo ljudske sudbine. Ljudske sudbine su posebna priča, to te dirne gdje god da jesi. Emotivno će me potresti kad vidim čovjeka na ulici, da me traži jednu kunu. Ali kad dođeš ovdje imaš ljudsku sudbinu i još imaš spoznaje da su se gradili brodovi jedinstveni u svijetu.
AMRA: Da to prezru i odbace i unište svjesno…
MIRJANA: Tako je. To je ono što smo imali, znanje. Brodogradnja je kroz povijest značila progres u svakom smislu riječi. Nisam mogla zamisliti kad smo radili arhivu dokumentacije da radim za povijest, a trebala bi za budućnost.
AMRA: To je meni isto bilo najteže, još ne mogu danas, ali onda je bilo depresija, očaj.
MIRJANA: Kad smo radili arhivu dokumenata prodaje, pronašla sam na ugovore za brodove od Bergesena. Nedavno smo gledali dokumetarac o tim brodovima. Za ne povjerovati.
AMRA: Povijest svijeta vidiš kroz to.
MIRJANA: Povijest svijeta i Uljanika.
AMRA: Industrijsku, ali i nekako i društvenu.
MIRJANA: Ja nekako sve gledam s velikom dozom emocije, ali ako idem racionalizirati Austro-Ugarska je bila progresivna država pa je propala. Možda je tako i s nama.
AMRA: Sve propadne. To su ciklusi. I Egipat stari je propao.
MIRJANA: Da.
AMRA: Grčka, Rim, sve. Al nešto je ostalo.
MIRJANA: Da..
AMRA: Mi na njihovim zasadima, evo. Mi smo život proveli u austrougarskim građevinama.
MIRJANA: Da..
AMRA: I u kasarni kad smo radili, sada ovdje. Sve što su ostala, industrijska postrojenja, kad pogledavamo kroz prozor, sve su okolo još iz tog istog doba.
MIRJANA: Da.
AMRA: Tako da je opet nešto ostalo.
MIRJANA:. A ja se pitam, šta će ostati iza nas?
AMRA: Da. Je, ja isto.
MIRJANA: Eto, to me nekako pogodi. Šta cijenimo? Šta mi cijenimo? Jel se ovdje cijeni znanje?
AMRA: Da, istina.
MIRJANA: Evo, to mi je nekako neprihvatljivo
AMRA: Sve se slažem.
MIRJANA: Tako, ali vidjet ćemo, vrijeme će nam pokazat šta će biti.
AMRA: Hajde.
MIRJANA: Šta će biti.
AMRA: Nadamo se dan po dan, mjesec po mjesec, ajde.
MIRJANA: Baš tako.
AMRA: Sad smo vidjeli da ćemo još tri mjeseca, ima dva i pol mjeseca nekog progresa, što je ovaj jučer rekao. Pa da. Pa ćemo vidjeti da možda u tom vremenu se nešto riješi. Navodno da smo visoki prioritet za rješavanje, pa ajmo vjerovat.
MIRJANA: Pa evo.
AMRA: Ajde tako.
MIRJANA: Nadamo se da će političari, donijeti dobru odluku. Svugdje je je brodogradnja političko pitanje. Ne bi Hrvatska bila jedina. Italija je takva, Koreja je takva, Kina je takva.
AMRA: Tako je.
MIRJANA: Oni znaju da brodogradnja nije visoko dohodovna djelatnost, ali kao posljedicu ima, između ostalog, svrhu razvoja ostalih vezanih djelatnosti i industrije.
AMRA: Apsolutno.
MIRJANA Cijela ta Istra se razvila sa brodogradnjom, nije se razvila sa…
AMRA: …turizmom.
MIRJANA: Turizmom, da.