Na zamisao o istraživanju radnog naziva Žene koje su gradile brodove došle smo potaknute evidentnim procesom nestajanja: nestajanjem karakteristične vizure grada kojom su dominirale Uljanikove dizalice, utihnućem sveprožimajućeg zvuka brodogradnje koja je građankama i građanima Pule desetljećima jamčila dostojanstven život, te opustjelim ulicama središta grada. Stoga ovaj svojevrsni online arhiv u nastajanju pokrećemo kao pokušaj otpora zaboravu, razornom brisanju povijesnog pamćenja. Želimo posebno istaknuti da je tijekom desetljeća u brodogradilištu Uljanik stvoren impresivan korpus stručnog znanja iz širokog područja međusobno različitih djelatnosti koji je omogućio prosperitet zajednice. Ovaj arhiv u nastajanju smjera postojanje tog desetljećima akumuliranog znanja otrgnuti zaboravu i zato inzistira na usmenoj povijesti.

Istraživanje Žene koje su gradile brodove polazi od činjenice da je u modernom razdoblju život i urbani razvoj Pule neraskidivo povezan s osnutkom Pomorskog arsenala austro-ugarske ratne mornarice (1856.), te nadalje, tijekom druge polovine 20. stoljeća, s industrijskom proizvodnjom u brodogradilištu Uljanik. Naime, do sredine 19. stoljeća, zbog močvarnog tla i posljedičnih smrtonosnih epidemija kuge i malarije, u Puli tijekom stoljeća živi između 300 i 1000 stanovnika o čemu svjedoče arhivski dokumenti u kojima se Pula naziva i città cadavero (grad leš). Odlukom Austro-ugarske monarhije da upravo u Pulskom zaljevu locira svoju najvažniju ratnu luku, močvare se isušuju, započinje urbanističko planiranje i izgradnja modernog europskog grada. Kamen temeljac Pomorskog arsenala kao glavnog središta za izgradnju i održavanje austro-ugarske ratne flote, položili su 9. prosinca 1856. car Franjo Josip I i carica Elisabeth Amalie Eugenie, poznatija po nadimku Sisi. Nakon Prvog svjetskog rata, za vrijeme talijanske uprave, brodogradilište stagnira, da bi od kraja 1940-ih akcijom raščišćavanja ruševina nastalih u savezničkim bombardiranjima i izgradnjom modernog brodogradilišta u kojemu je visokostručni kadar razvijao inventivne proizvodne tehnologije, Uljanik postao jednim od najcjenjenijih i najkonkurentnijih brodogradilišta u svijetu. U zadnjim desetljećima 20. stoljeća zapošljavao je između 8.000 i 10.000 radnika ne samo porijeklom iz Istre, nego i s prostora cijele nekadašnje Jugoslavije i pojedinih europskih zemalja. Na prijelazu 20. u 21. stoljeće, uslijed promjene političke i ekonomske paradigme, odnosno sustavne deindustrijalizacije i imperativnog prelaska s kompleksne industrijske proizvodnje na turističku monokulturu, započinju procesi transformacije s devastirajućim sociokulturnim implikacijama koji će 2019. dovesti i do stečaja Uljanika u kojemu je danas zaposleno oko tristotinjak ljudi.

U dosadašnjim istraživanjima povijesti brodogradilišta uopće nije posvećena pozornost aktivnostima žena različitih profesija, razina obrazovanja i socijalnog porijekla, odnosno važnosti njihovog rada u brodograđevnoj industriji koja je do nedavno bila temelj snažnog ekonomskog i društvenog razvoja. Prema trenutno istraženim podacima u Uljaniku je samo od 1954. do 2024. bilo zaposleno 1667 žena, različite stručne spreme, od nekvalificiranih radnica koje su obavljale najteže fizičke poslove do visokokvalificiranih i uskospecijaliziranih stručnjakinja međunarodnog ugleda. Zato, istraživanje Žene koje su gradile brodove želi, među ostalim, ukazati i na neodrživost stereotipnog poimanja “ženskih” i “muških” poslova koje je demantirano kroz višedesetljetnu proizvodnu praksu Uljanika. Istraživanje primarno stremi izvući iz nevidljivosti i anonimnosti brojne ljudske živote utkane u stvaralačke radne procese koji su rezultirali ne samo nastankom jednog od najznačajnijih europskih brodogradilišta, nego i modernog grada kojeg bez brodogradnje ne bi bilo. Usredotočujući se u prvoj fazi istraživanja i realizacije arhiva primarno na osobne povijesti nekadašnjih i sadašnjih zaposlenica Uljanika i na prikupljanje pisanih i slikovnih materijala iz njihovih osobnih arhiva i iz arhiva brodogradilišta, projekt Žene koje su gradile brodove razmatra socijalne i kulturne učinke industrijalizacije tijekom druge polovine 20. stoljeća, te posljedice deindustrijalizacije koje se danas manifestiraju u odumiranju grada.

Okosnicu ovog arhiva u nastajanju čine audio-zapisi razgovora s nekadašnjim i sadašnjim radnicama Uljanika. Razlog takvom izboru nije samo metodološke prirode, u naglašavanju razlike i razmatranju dinamike između osobnih povijesti i službene historiografije, već nadasve inzistiranje na čujnosti amplituda ljudskog glasa u čijim je vibracijama sadržano nešto možda i znakovitije od same pripovijesti. Ono što živo ljudsko biće čini različitim od statističkog podatka, nesvodivim na pojam “ljudskog resursa”, na status eksploatibilne tvari, na odrednicu danas posve normaliziranu aktualnim novogovorom neoliberalnog kapitalizma koji suvremeni politički teoretičari nazivaju i tehno-feudalizmom. Polazimo od uvjerenja da brod nije samo brod. Brod je vrlo složeni organizam, ukupnost svjetova koji se međusobno isprepliću, brod je plovilo, a ujedno i čitav registar značenja pojma plovidbe koji nužno uključuje heterogene slojeve i nijanse činjenja i spoznavanja. Gradnje broda nema bez suradnje, stoga smo i ovo istraživanje, odnosno arhiv u nastajanju, zamislile kao suradnju, participacijski projekt koji nastoji kroz zajednički angažman u zajednici podići razinu znanja i društvene svijesti, a time i kvalitete života, te primarno očuvati ljudsko dostojanstvo.

Zahvalne smo svim nekadašnjim i sadašnjim zaposlenicama i suradnicama brodogradilišta koje su pristale razgovarati o svojim iskustvima rada u Uljaniku tijekom nekoliko desetljeća i dopustile da se snimke i transkripti razgovora objave na ovoj stranici i tako postanu javno dostupne za, nadamo se, niz sljedećih istraživanja. Zahvaljujemo im na dragocjenim osobnim pričama, podacima i dokumentima koje su nam dale na uvid. Posebnu zahvalnost dugujemo sadašnjem direktoru Uljanik Brodogradnje 1856 d.o.o., gospodinu Samiru Hadžiću koji nam je dopustio pristup arhivskoj građi koja se čuva u prostorima brodogradilišta. Tako smo iz Libro di Matricola Cantiere Navale Scoglio Olivi — Pola koji sadrži popis zaposlenika iz vremena talijanske uprave, saznale da se prva žena zaposlena u brodogradilištu 1921. godine zvala Ana Mazin. Rođena je 15. prosinca 1904., a radila je kao čistačica. Zanimaju nas sve one koje su u Uljaniku radile prije i poslije nje. Zato ovim putem pozivamo nekadašnje i sadašnje radnice Uljanika da nam se pridruže u ovom istraživanju i stvaranju arhiva kao mjesta otpora zaboravu ljudskih života bez kojih teritorij nije i ne može biti grad.