Zove me Mirjana Kalšan jedan dan: “Meri, ja ti tu sjedim i plačem. Svi oni tvoji registratori u zelenoj, plavoj, žutoj, crvenoj… sve ti to ide u smeće. Sad ti to sve ide drukčije.”, plače se ona. Jedan kamion toga je otišao.

Mi smo bili oni koji su ispratili onaj Uljanik na vječni počinak. To je bilo tako emotivno i strašno teško, taj kraj. Dan kad je bilo zaključenje stečaja je tolika kiša padala u Pazinu. To se sljevalo, to su bile takve bujice.

To je bio jako težak fizički posao. Mi smo okretale kolo na kojemu je bila bala lima, oko četiri tone. I to su žene s ravnim škarama rezale na kocke. Ja sam vrtila to kolo jer sam bila od svih najjača i onda to nisu htjele bez mene raditi.

Mi smo bili takva služba da smo ljudima radili i zahtjev za mirovinu. Ni jedna druga firma nije to radila, to je bila tvoja osobna stvar. Sve smo radili što god smo mogli da im olakšamo, ne samo ono što je bio naš posao.

Kad smo slagale arhivu žene su nosile pune registratore, po pet-šest registratora, to je dosta teško bilo. Ali inače, radni uvjeti su nam bili u redu. Nekad smo malo i brundale, ali onda bi nas kupili s jednom kavom.

Volim projektirati, to je bilo nešto što sam željela naučiti, doseći neki nivo znanja, iskustva i kvalitete. U toj struci se nikad nije osjetilo muško-žensko. Nisam nikad osjetila razliku između spola. Baš ni u čemu.

Pet žena, sve drugo su bili muški, a njih je bilo dosta. Bilo je stvarno jako malo žena. Bile su dvije inženjerke, koje su isto bile jako vrijedne, ali nema tu pomoći, to se jednostavno nije cijenilo i gotovo. To je, nažalost, bilo tako.

Nije bilo nijedne situacije, da li pravne, da li tehničke, koja se u Uljaniku nije mogla riješiti. I to je bilo opće poznato. Uljanik je u bivšoj Jugoslaviji slovio kao sustav s puno stručnjaka i to se u društvu itekako osjećalo.

U to vrijeme sam bila možda jedina žena rukovoditelj, s tim nazivom radnog mjesta. Vjerojatno u nekim sredinama postoje ljudi koji zaziru od toga da žene napreduju, ali mislim da se svaka žena može izboriti za svoj status.