Smatrala sam se dijelom Uljanika, poistovjetila sam se sa njime. Uvijek sam s entuzijazmom išla na posao. Koliko god da je bilo teško, koliko god da sam neprospavanih noći provela razmišljajući kako riješiti neki problem.

Brodogradnja je timski rad u kojem su stotine zanimanja. Samo ženskih 397, a muških je sigurno bilo puno i više, možda čak i 500. I svako je zanimanje iznimno važno. Zato je tragedija da se dozvolilo da brodogradnja nestane.

Zdravstvenom zavodu smo podnosile prijave za ljude koji su doživjeli povredu na radu i onda su im oni plaćali 100% bolovanja. Ukoliko je imao zaštitno sredstvo, što je utvrdio stručnjak zaštite na radu, radnik bi dobivao odštetu.

Iako to nije moja uska struka, niti ću se ikad baviti time, otišla bi u pogon i rekla: “Sada mi to pokaži da razumijem.” Kad ljudi povežu da si zainteresiran za taj neki njihov dio posla, ipak percepcija bude malo drugačija.

Baš ništa me nije moglo pripremiti za ovo što sam našla ovdje, na srdačnost i srčanost ljudi koji ovdje rade. Na način na koji sam primljena, način na koji ljudi ovdje komuniciraju i to zajedništvo, tu više emotivnu komponentu.

Imali smo cijelo poduzeće, četrdesetak ljudi koji su radili informatiku za nas. Program je bio podređen nama, mi smo ga kreirali i prilagođavali onome što nam je potrebno, što moramo izdati prema vani, što moramo učiniti.

Kad sam završila faks, kad sam se trebala zaposliti, bilo je istovremeno više tih natječaja… Tvornica duhana, Zagrebačka banka i tako. Mama mi je rekla da Uljanik postoji 150 i toliko godina, da nikad neće propasti.

Mislim da nigdje drugdje ne bih toliko toga uspjela vidjeti i naučiti. Netko voli da ga se stavi u neku točku i tamo da stoji, da ga se ne dira i da tako repetira kroz čitav život. Ja ne. Ja sam lifelong learning tip osobe.

Radilo se jako puno. I mogu reći da smo bili sredina jako dobra. Uvijek smo bile podrška jedna drugoj, uvijek smo si pomagale. Bile smo ženska kancelarija, mlade, sve žene… Radile smo osam sati, ali osam sati non-stop.