AMRA: Danas je 18. siječnja 2024. i danas imamo jednu posebnu priliku jer ćemo intervjuirati dvije kolegice, Dubravku Đerđa i Kristinu Reljin, koje su zapravo provele cijeli životni vijek zajedno i Dubravka je po riječima Kristine bila njena učiteljica, one skupa sjede u kancelariji, skupa rade, i mislim da je onda to jako dobro da se njih dvije nadopunjuju. Sad ćemo zamoliti Dubravku da se predstavi, da kaže godinu rođenja i mjesto rođenja i da kaže što želi reći.
DUBRAVKA: Moje ime je Dubravka Đerđa Šabić, godina rođenja 1959., u Puli. Završila sam Ekonomski fakultet, bila sam stipendista Uljanika, počela sam nakon diplome 1983. raditi u Uljaniku i cijeli radni vijek sam provela u Uljaniku, i otišla sam u mirovinu 2022. te sam do danas nastavila raditi na četiri sata u novoj firmi Uljanik brodogradnja 1856.
AMRA: Reci Dubravka, šta si sve radila, ti si radila baš specifične poslove u nabavi, to su bili vrijedni i pametni poslovi, pa opiši malo šta si radila.
DUBRAVKA: Počela sam raditi kao samostalni referent nabave, to sam radila nekih 15 godina, i nakon toga sam bila rukovoditelj općih poslova nabave. Taj dio rada kao referent nabave pomogao mi je jako u mojem tom drugom poslu, zbog toga što sam u tom periodu ne samo savladala poslove nabave, nego je nabava bio specifičan odjel koji je imao komunikaciju sa svim odjelima u brodogradilištu, tako da je taj posao bio ne samo usko vezan za nabavu, nego i za nadogradnju znanja pokupljenih iz svih ostalih odjela.
AMRA: Opiši, molim te, jedan proces ukratko, recimo nabave nekog uređaja ili tako nešto.
DUBRAVKA: Uglavnom posao nabave je bio pravovremeno osiguranje materijala i usluga za brod, naručivanje materijala za proces rada, također naručivanje materijala i usluga za investicije. Osim posla naručivanja materijala, nabava je kontinuirano morala istraživati tržište da bi došla do novih saznanja, novih dobavljača, provjera postojećih dobavljača, potencijalnih dobavljača.
AMRA: To je sve bilo na svjetskom tržištu, to je bitno reći.
DUBRAVKA: Također kontinuirano praćenje cijena na svjetskom tržištu kako bi se materijal mogao dobaviti po najpovoljnijim cijenama, u zahtijevanoj kvaliteti i u najranijim rokovima, odnosno, u rokovima potrebnima za implementaciju tog materijala na brod.
AMRA: Reci malo, kako su to išli ti odnosi s drugim odjelima i kojim odjelima?
DUBRAVKA: Mi smo imali jako puno ulaznih podataka iz ostalih odjela. Znači tu su bili uključeni projekt, kalkulacija, konstrukcija, od kojih smo dobivali ulazne podatke, znači zahtjeve materijala za naručivanje materijala koji je potreban. S time da smo ujedno radili i sa skladišnom službom zbog stizanja materijala, radili smo sa računovodstvom, financijama, zbog likvidiranja faktura, odnosno završnih poslova oko prikazivanja cijena i stizanja materijala. Uglavnom najvažniji, onaj dio koji je meni bio važan je bila komunikacija s ljudima, zato što je protok informacija u Uljaniku bio jako kvalitetan. Radili smo uglavnom timski, dogovarali se oko svih mogućih poslova i pomagali jedni drugima da bi se taj posao realizirao u najkraćem i najboljem… pod najboljim uvjetima.
AMRA: Ti si prošla kroz jako puno i kriznih situacija, recimo kada je bio rat u Hrvatskoj pa kada se nije moglo ništa nabavljati, kada su bile te nekakve blokade, onda si prošla zapravo dva sustava, od socijalističkog do kapitalističkog, a stalno si bila na svjetskom tržištu i stalno si morala odgovarati tim zahtjevima. Šta možeš oko toga reći?
DUBRAVKA: Recimo da je period kada smo imali malo brodova, bilo je, mislim, situacija kada je bilo toliko posla da smo u svakom trenu…
AMRA: Znam, svima nam je to tako. Jer to pričaš o svom životu.
DUBRAVKA: Teško se sjetiti svih tih trenutaka zato što bi čovjek htio zapravo zapamtiti samo ono što je lijepo, ali stvarno je bilo kriznih trenutaka kada nismo znali da li ćemo opstati, kad nismo znali da li će biti novih ugovora. Bilo je raznih promjena, pritisaka, ali smo mi na neki način uvijek kao nabava, ja govorim o svom odjelu, uz jako dobru i kvalitetnu komunikaciju i dobre međuljudske odnose uspjeli sve to prebroditi i snalaziti se u svim tim situacijama.
AMRA: Ja znam one slučajeve kada je bio rat, kada se nije moglo isporučivati u Hrvatsku, da su ljudi osobno išli u Sloveniju preuzimati neke dijelove za brod da bi se mogli ugraditi.
DUBRAVKA: Da, da, bili smo, mislim, izloženi svakakvim situacijama, tako da ne znam…
AMRA: A tvoja veza s Uljanikom je i dublja zbog toga što je tvoj tata cijeli životni vijek ovdje radio.
DUBRAVKA: Da, tata mi je odradio u Uljaniku 40 godina, tako da mi je to bio nekako normalan slijed i možda nikad nisam ni razmišljala da ću negdje drugdje raditi. Pogotovo kad sam dobila stipendiju i to je već onda bilo gotovo da će to biti to i u toku rada nije mi nikad padalo na pamet da pokušam negdje drugdje dobiti posao i zato što sam bila jako zadovoljna. A pogotovo mi je bilo lijepo – prijem novih kolega jer to ću uvijek pamtiti zato što kad dolaziš raditi na neko radno mjesto uvijek te strah, ne znaš kako će te netko prihvatiti, šta će očekivati od tebe. Međutim tu su bili, ja pretpostavljam da je tako bilo u svim odjelima, ali kod nas je bila neka specifična situacija gdje su ljudi nesebično prenosili svoja znanja i pratili te kroz cijeli rad tako da si uvijek osjećao neku sigurnost i sve što ti nije bilo jasno i što si mislio da ne znaš, oni bi ti olakšali i pomogli u tom radu.
AMRA: Koje ti je recimo bilo… nešto što ti je bilo ili najljepše ili najteže, ili što smatraš nekim svojim najvećim postignućem kao neki konkretni posao?
DUBRAVKA: Ne znam, mi smo zapravo radili kroz informacijske sustave koji su bili dobro posloženi, ali najveći izazov mi je bio kad smo počeli primjenjivati novi informacijski sustav MARS koji je zapravo pratio poslovanje svih odjela.
AMRA: A taj MARS je smislio Uljanik ili je to nešto…?
DUBRAVKA: Ne, ne, to smo kupili. To smo kupili program koji je trebalo prilagoditi potrebama Uljanika i onda sam bila uključena u jedan projektni tim, iz svakog odjela je bio netko zadužen da kroz taj MARS pokrije poslovanje svog odjela. I to mi je bio zapravo nekako najveći izazov jer smo htjeli olakšati ljudima posao, znači da se ljudi više mogu baviti svojom strukom, a manje administriranjem. Tako da smo postigli da se svi procesi nađu obrađeni u tom informacijskom sustavu kako bi u svakom trenutku mogli pratiti tok materijala kroz sve odjele. Tako da je svatko u svakom trenutku mogao doći do potrebnih informacija.
AMRA: A reci mi, Dubravka, ti si isto radila te specifične poslove, puno si radila sa muškim kolegama. Da li si nekad osjećala da je ženski rad cijenjen i da li si imala, recimo, neke u napredovanju smetnje kao ovaj stakleni plafon?
DUBRAVKA: Ne, ne.
AMRA: Nisi imala nikakvih neugodnih iskustava?
DUBRAVKA: U biti u nabavi, evo, u zadnje vrijeme bilo je 30-ak zaposlenih, podjednaki broj bio je muških kolega i kolegica. Što se tiče napredovanja, išli smo nekim redoslijedom vezano za radni staž i spremu. Tako da, imali smo sedam poslovnica, od toga su u tri poslovnice bili rukovoditelji žene. Stvarno nikada nisam osjetila diskriminaciju.
AMRA: E, to mi je drago čuti. A reci mi, intelektualno si bila zadovoljna, smatrala si da si napredovala, da si učila, da ti je Uljanik omogućio…?
DUBRAVKA: Da, Uljanik je kontinuirano omogućavao učenje, napredak, održavale su se razne radionice, tečajevi, ne znam… bio je zastupljen timski rad, svi problemi su se rješavali u tim timovima, gdje mogu istaknuti da je u biti u tim rješavanjima problema bilo zastupljeno više žena nego muškaraca. Tako da stvarno nisam nikad, baš nikad osjetila nikakvu diskriminaciju.
AMRA: Da, vidimo, ti si prošla jedan zanimljiv put, sjećam se u stečaju kako ste ti i Kristina u hladnoj sobi, u smrdljivim papirima slagale arhivu, nikada ti ništa nije bilo teško i uvijek si…
DUBRAVKA: Da, ali zapravo nam je u tom ostanku u stečaju pomoglo i to što nikad nismo bili usko fokusirani na onaj dio posla kojeg radimo, nego smo baš zbog tih raznih obuka, stjecanja znanja, ne znam, suradnje s ostalim odjelima mogli pokrivati nekoliko funkcija. Tako da nam u tom periodu gdje je ostalo jako malo ljudi, mogli smo obavljati i neke druge poslove za koje nije bilo dovoljno ljudi. Tako da, ne znam, to smo odradile i onda smo prešle u novu firmu raditi isti posao koji smo radili i u prethodnom periodu.
AMRA: U novu firmu Uljanik brodogradnja?
DUBRAVKA: Da.
AMRA: Sjećam se kada si prilikom odlaska u mirovinu ispričala kako ste vi djeca čekali roditelje. Ispričaj, to mi je tako jedna lijepa…
DUBRAVKA: Da, ne znam, uglavnom, svi roditelji su dobili stanove od Uljanika i u toj zgradi je bilo jako puno djece.
AMRA: Da, doba prosperiteta.
DUBRAVKA: Pa da, roditelji su radili u Uljaniku i onda znam kako bi kad bi čuli sirenu, svi se sjurili niz ulicu, tada nije bilo ni prometa, nije bilo automobila, roditelji su dolazili kući pješke, ili na biciklama, i mi smo čekali kad ćemo ugledati svog roditelja ili smo se nadvikivali, “evo stiže tvoj roditelj”. Tako da… to mi je baš ostalo u sjećanju i ostalo mi je u sjećanju, porinuća, kako su roditelji vodili svoju djecu da to gledaju i onda si kao mali, nije ti jasno, bojiš se da će brod pasti, da će skliznuti, pa ti nije bilo jasno kako taj željezni brod može stajati na vodi. A tako, ne znam, cijelo djetinjstvo ti zapravo firma obilježi na ovakav ili onakav način.
AMRA: Da li bi ponovo voljela raditi isti posao?
DUBRAVKA: Da, da. Mene je taj posao ispunio i meni je bilo lijepo, stvarno mi je bilo lijepo.
AMRA: A šta misliš, recimo, o doprinosu Uljanika gradu?
DUBRAVKA: Pa to smo slušali cijelo djetinjstvo, cijelu mladost, šta god se gradilo, gdje god smo čuli, da li je neka škola, da li je nešto, da li je neki događaj bio… Uvijek je Uljanik bio uključen u sve to, tako da ne znam.