AMRA: Danas je 9. veljače 2024. godine. U kadrovskoj službi smo sa kolegicom Snježanom, koja će nam se predstaviti i reći ime, prezime i što je radila u Uljaniku. I Snježana, mi ćemo vjerojatno objavljivati ovo što govorite, pa da li ste suglasni s time da ovo objavljujemo?
SNJEŽANA: Da, da.
AMRA: Sad, molim vas, recite, predstavite se, recite kada ste rođeni.
SNJEŽANA: Ja sam Snježana Blažević, rođena sam 26. 10. 1967. A 5. 1. 1987. sam počela raditi u Uljaniku. Moje prvo zaposlenje je bilo u kadrovskoj službi. I tamo smo, pošto sam ja završila ekonomsku školu, a više sam bila, smo bili razred koji je bio opredijeljen za daktilografiju, bila sam zadužena za prekucavanje rješenja, jer onda nisu bili postojali još ugovori o zasnivanju radnih odnosa, nego rješenja. Koja su se kucala u 3-4 primjerka na starim mašinama, koje nisu bile električne. I to je bilo možda nekih 5-6 godina moga rada. Nakon toga su nam došle električne mašine, koje su nam puno pomogle jer onda smo mogli brisati. I nismo morale korektorom nekim brisati kao na ovim mehaničkim. Tu smo bile zadovoljne, bilo nas i 3-4 kolegice. Znači, najviše su bila prekucavana ta rješenja, osobni kartoni radnika u kojima su bili ime oca, datum, rođenja, adrese radnika, stručna sprema, gdje su počeli raditi, koliko rade na tim poslovima, da li radno mjesto ima beneficirani ili nema. Eto, to je bio jedan početak moga rada. Nakon toga sam bila prebačena u zaštitu na radu, jer im je trebao isto kao ispomoć jedan daktilograf. Tamo sam kucala zaštitna sredstva, povrede, prijamne liste, znači ljudi koji su doživjeli povredu na radu, koji su se kucale u pet primjeraka, naravno na električnoj onda. I te prijave su se podnosile Hrvatskom zavodu, i onda su oni takvim ljudima, takvim osobama, koji su imali te povrede, plaćali 100% bolovanja. I radnik, ukoliko je imao zaštitno sredstvo, što je utvrdio stručnjak zaštite na radu, dobivao bi nakon toga odštetu, a pojedini ljudi koji nisu imali zaštitna sredstva, to se isto ustanovilo.
AMRA: Se to dešavalo?
SNJEŽANA: Da, da.
AMRA: Nisu nosili opreme.
SNJEŽANA: Nisu nosili opreme, kacige, rukavice, makar u nekim slučajevima rukavica ti možda ne može pomoći da se ti, ne znam, ne porežeš, jer su radili na svakakvim strojevima, ali ti si je morao imati. Zaštitne cipele sa čeličnim kapicama i tako, plus kacige ili…
AMRA: Šljemovi.
SNJEŽANA: Šljemovi. E onda nakon toga, tamo sam bila isto jedno 5-6 godina, ponovo se vraćamo u kadrovsku službu i tamo radimo na zaprimanju novoprimljenih. Što znači ja i kolegica bi odradile, kad bi kadrovici uzeli u razradu neku molbu, organizirali datum liječničkog, datum početka rada sa takvom osobom, nakon toga su dostavili nama kompletnu dokumentaciju i onda smo mi, već smo onda imali Burin, u Burin ubacivali sve podatke o tom radniku, znači opet ime prezime, datum rođenja, da li je negdje prije radio nego što je došao u Uljanik, koliko ima staža, njegova stručna sprema, posao na kojem će raditi, bilo je tu još podataka, možda sad se baš ne mogu sjetiti.
LEONIDA: Što je Burin?
SNJEŽANA: To je naš program.
AMRA: To je program koji je razvio Uljanik i u kojem ti ulaze svi podaci o osobama, o poslovima, jako puno podataka.
SNJEŽANA: Tu imate plaćene i neplaćene dopuste, tu imate porezne olakšice, tu ima masu, masu podataka. To je naš Burin.
AMRA: A drugi se zove Mars. I onda je bilo to smiješno kad su radili ljudi u Marsu i onda pitali nekog “Ma gdje je?” “Ma otišao je na Mars.” to je bilo kao, to je bilo smiješno. On je išao zapravo učiti Mars.
SNJEŽANA: Učiti Mars, da. Mi to nismo imali u kadrovskom, mi smo imali samo Burin. I onda smo recimo puno radili sa radnicima, imali smo normalno radno vrijeme od 7 do 15h, ono pola sata marendali. I ukoliko bi radnici dolazili i za vrijeme marende, mi smo ih primali, jer takva je bila direktiva, ako čovjek siđe sa broda ili od nekuda, da se ne vraća ponovno nazad, da ga se primi. A ljudi su dolazili zbog svakakvih potreba svojih, zbog mijenjanja adresa, recimo kad promijeni adresu, to se im moralo ažurirati, zbog plaćenih dopusta, neplaćenih dopusta.
AMRA: Porodiljskog.
SNJEŽANA: Porodiljskog, da. Žene zbog porodiljskog. Onda smo imali porezne olakšice također, gdje su ljudi stavljali, skidali djecu, jer nekome se dijete zaposli, pa mora doći i skinuti. Mislim, imali smo tu, ja se sad ne mogu ni sjetiti točno, koliko zahtjeva od radnika, što smo mi sve u onom trenutku radile i stvarno pomagale. Čak smo jednom, ja i kolegica, išle u, ne znam kako se zove ta škola, ekonomska je škola, ja mislim, ali nisam sigurna. Poslala nas je jedna šefica, jer dijete nikako da dostavi potvrdu o školovanju. Da bi mi to dijete mogli prijaviti dalje za školu, jer si svake godine morao dostavljati nove potvrde za da ideš u školu, da možeš biti osiguran. I onda smo, ja i kolegica, morale ići u škole, čak i do toga smo došli, da odemo u tajništvo i da izvadimo potvrde, potvrdu za to dijete, da mu možeš napraviti osiguranje.
AMRA: A ta je ista škola u koju ste vi išli?
SNJEŽANA: Ne. Ne, nego smo mi dobrovoljno otišle da to dijete spasimo, jer je tata rekao, mene to ne zanima, a ona jednostavno ne želi, djeca k’o djeca, i šta sada da radiš? Mi bi se, mi smo se nas dvije pokupile, otišle u školu i tražili tajništvo i izdali su nam potvrdu i bez problema.
AMRA: Briga o čovjeku.
SNJEŽANA: E, to je to. Da, jako, jako se onda vodila briga u čovjeku, to što je, je. I imali smo, ma to je bilo, joj onda da ne pričam, imali smo mi i svoj centar za obrazovanje gdje su radnici se obrazovali u tom centru. Znači, naši ljudi bi održavali, zvali bi profesore iz tehničke škole i ti ljudi su se obrazovali za vrijeme radnog vremena ovdje kod nas.
AMRA: Tu, baš u brodogradilištu.
SNJEŽANA: Da, da. Onda smo imali socijalnu službu, psihosocijalnu službu, to su ljudi koji su imali neke svoje obiteljske probleme ili zdravstvene probleme, i onda su se, ta služba se bavila time. U biti, oni su nalazili lakša radna mjesta ukoliko bi dobio neko rješenje i imali smo klub liječenih alkoholičara gdje je bila jedna gospođa koja je radila u psihosocijalnoj službi koja je uvijek imala utorkom ili ne znam kojim danom sastanke u klubu liječenih alkoholičara i koja je baš, ona je sad pokojna, ali sjećam se da je bila baš, ono, prava osoba za to. Tako, mi smo ovdje stvarno imali u ovom Uljaniku svega i svačega. Mi smo bili jedna mala, jedan mali gradić…
AMRA: Država.
SNJEŽANA: Država, ili država, točno.
AMRA: Zapravo, zajednica.
SNJEŽANA: Sve smo imali, da. Mi smo ovdje imali sve. U ambulanti smo imali svoje doktore, imali smo svoje specijaliste koji su dolazili u određene dane gdje si mogao ići da ne gubiš vrijeme da odlaziš vani, nego tu se to obavljalo. Svi su dolazili i stvarno nam je bilo prekrasno. Krv smo vadili dolje u našoj ambulanti. Fizikalnu terapiju smo imali tu, kod nas. Znači ništa…
AMRA: Sistematske preglede smo imali.
SNJEŽANA: Sistematske preglede.
AMRA: I stomatologa, da.
SNJEŽANA: I stomatologa, bravo. Kod doktora Blažića je to sve. Sve, sve tu. Sve ovdje, vani nisu ljudi morali ići.
AMRA: Čak smo imali jedno vrijeme i banku ovdje.
SNJEŽANA: Tako je, tako je, tu negdje, da.
AMRA: Sve jedna nevjerojatna briga o ljudima. O ljudima, ali nažalost to se smatra kao da je to normalno. Kao što Englezi kažu, for granted. I ljudi to nisu cijenili. I onda tek kad je nestalo su osvijestili neki, a neki niti tada. Tako da uopće, zapravo je neobično da nisu ljudi shvatili koliko je prema njima bilo dobro. I koliko je bilo brige.
SNJEŽANA: Točno. I ono, kasu uzajamne pomoći.
AMRA: Kasu uzajamne pomoći, to smo plaćali.
SNJEŽANA: Tako je. I imali smo ono, kako se zvala?
AMRA: Još ona Ulika.
SNJEŽANA: Bravo, e to.
AMRA: To smo isto plaćali. Ako smo htjeli da nek’ im se pomogne. Isto tako je bilo neki običaj, ono pravo, da ako je neko dugo na bolovanju, tako su neki novci, neki bonovi.
SNJEŽANA: Tako je. Tako je, poklon bon za u dućan. Da, točno, imate pravo.
LEONIDA: Što je bila Ulika?
AMRA: Ulika, to je bila udruga o… Inače, to Ulika je – brod jedan, koji smo bili, koji je vodio na Fratarski. A Ulika je kao, Ulika je Uljanik, iz imena Uljanik. I ta Ulika je bila neka udruga, gdje smo mi kao plaćali dobrovoljno neke novce, ako smo htjeli, za opću dobrobit.
SNJEŽANA: Tako je. Tako je.
AMRA: Ako je netko htio.
SNJEŽANA: Da, da, da, točno tako, da. Tko je htio. A većina ljudi je, jer je bio stvarno neki…
AMRA: To je bilo malo novaca, a kako je bilo puno ljudi, bi se skupilo, onda je za potrebite i to išlo. Kad je nekom potrebno.
SNJEŽANA: Da, za potrebite je išlo, da, stvarno. I to je, eto, to je to. I onda, pa ne znam do koje, do one 2018.–2019. kada smo eto neslavno otišli. I onda opet se vratila sada, 2021., u sedmom mjesecu. Tu sam bila stvarno presretna, kad su me zvale kolegice, jer, ovo ovdje je jako teško razumjeti, onome tko ovdje nije nikada radio. Jer ja bi, recimo, promijenila sam dva-tri mjesta kad sam bila vani, ali kad bi ja ljudima pričala o Uljaniku, njima je to bilo, ono, mah. A meni je to baš bilo nešto nezamislivo i teško, da je tako jedno, jedno društvo, ne znam kako reći, jedna firma, eto, otišla, a bili smo stvarno kao jedno. Jer vi da ste bili, recimo, osamdesetih, pa zna Amra, tu izađeš vani. Mi smo se znali, mislim, ono, di si, ma, ako je kom god šta trebalo, mogao si se bilo kom obratiti. Za bilo šta, stvarno. Eto, za bilo šta. Pa da ne znam da ti treba čavao, da ti vrata ne rade, pozoveš dečka, on bi došao namjestiti, vrata sredili, podmazali. To je uvijek bilo stvarno. I moram reći to, kad sam se ja zaposlila ovdje, moja mama i tata su rekli, oh, hvala Bogu, Uljanik, jer to je bilo, ono, pojam.
AMRA: A jeste vi vezani bili nešto obiteljski, nije vam nikad radio netko?
SNJEŽANA: Ne, nitko. Ali sam bila tu na praksi, vidiš, to nisam rekla. Bila sam na praksi i nakon prakse, kako je došlo do upražnjenja nekog mjesta, onda me kolegica Ranka pozvala, ja sam se vratila ovdje. Tako je i ona, od prakse isto, ona je sad napunila 41 i 60 i otišla.
LEONIDA: Je to ona praksa bila kad smo morali poslije drugog razreda ljeti ići na…?
SNJEŽANA: Da, tako je.
LEONIDA: Aha, znači vi ste s te prakse… Došli ste tu.
SNJEŽANA: S te prakse, da. I tako da ovo pa evo zna i gospođa Amra, koliko smo mi ljudi ovdje upoznali, koliko je prošlo, i kad kažeš nekog šefa se sjetiš, pa ovo, pa ono. Sve mi to znamo, ovdje je stvarno jedna velika obitelj bila, eto stvarno.
LEONIDA: Znači od 2021. ste se ponovo vratili.
SNJEŽANA: 2021. sam se ponovo vratila i do sada sam tu.
AMRA: Da, ja sam isto 1. maja, 2021. su me zvali. Da, ali sam prije toga još bila, prije toga sam dolazila, još sam radila nekakve poslove, zvali su me, stečajne neke ugovore.
SNJEŽANA: Da, da, da, vi ste, da, imali drugo, da.
AMRA: A sad da vam ispričam nešto smiješno, mislim to možemo, to je potrebno, vidi, bila sam u gradu, teška depresija i tuga, čak me je Leonida tješila ponekad, i sad uđem u neki dućan i u Varteksu isprobavam neko odijelo. Pa kako je ovo lijepo, kako bi ovo meni bilo dobro za pregovore. Vidiš, šta bi sad ja kad imam pregovore, to bi si obukla, ma šta će mi to, neću kupit’. I onda si kažem, ma baš hoću. I kupim, izađem i pošalje mi Alen poruku, neka dođem ako hoću raditi.
LEONIDA: Eto, vidiš, tvoja pomisao na Uljanik, kako bi bilo dobro za pregovore.
AMRA: I onda sam ga odmah obukla.
LEONIDA: Da, eto vidite. Znači nikad odustati. Nikad odustati.
SNJEŽANA: Pa je, to je.
AMRA: A se sjećaš kad si ti mene tješila?
LEONIDA: Kako ne.
AMRA: To je meni bila jedna od najvećih tuga kada se desilo.
SNJEŽANA: Jelda?
LEONIDA: A meni je tuga bila i zato smo počele Amra i ja ovo raditi. Odnosno ja sam pitala Amru da li bi da radimo to skupa. Ja sam odrasla na Giardinima, tamo u zgradi iznad Ghetaldusa. I gledam cijeli život dizalice iz Uljanika. I one su meni od djetinjstva, ono nešto najljepše. I sad, prošlu jesen vidim samo tri. Ta tuga, ne mogu opisati.
SNJEŽANA: Da, da. Pa ja sam kod doktora srela jednu gospođu koja je već u penziji o ho ho, i ona čim me vidjela je počela plakat’. Ja kažem, Dušanka, što plačeš?
AMRA: Dušanka Karalić možda?
SNJEŽANA: Ne, ne, nije. Da, Karalić je bila šefica. Ne, neka Knežević Dušanka. Ona kaže, Snježo moja, ja ne mogu. Ne mogu, ja kad god dođem ovdje, plačem. Ja ne mogu moj Uljanik. Žena je u penziji već dugo. Ali… I nije vezana, znači nema nikoga, poslije ni djecu, ni ovo, ni ono. Ali je jako, jako, jako vezana. Pa znate i kad smo, dobro, ja sam išla u štrajk onda kad je bilo… Pa to su ljudi na prozorima stajali, plakali, ljudi stajali. Mislim, to je bilo…
AMRA: Grozno.
SNJEŽANA: Grozno. Ne sjetit se opet više tih, stvarno, vremena, grozno je bilo. Ali to je, ja mislim, na svakog od nas ostavilo… Velike traume.
AMRA: Da.
SNJEŽANA: Misli čovjek da ne, ali… Bilo je svega. I ljudi na psihijatriji, i svega, svačeg. Kao da vas je netko iskorijenio…
AMRA: Da, da, da. To ti je užasno. I netko te tretira k’o zadnji šljam. Kao, svi smo neradnici, nitko, ništa ne valja. A ovi brodovi, milijarde vrijednosti, prvi brodovi u svijetu, prototipi. I stoje tako nešto, tako veliko poštovanje iz vrlo brodograđevne zajednice cijelog svijeta, prema nama, prema Uljaniku, i onda da te tretiraju ovako, kako smo završili. Evo pa, da.
SNJEŽANA: Da, da, da.
LEONIDA: To je nešto što nije nastalo ropskim radom, da, kao u Kini.
AMRA: Pa vidiš da je nastalo ljubavlju. Svatko tko je nešto rekao, samo…
SNJEŽANA: Da, ne. Mislim da nema takvog.
AMRA: I pazi to ti sve govore žene.Zamisli još šta bi ti govorili, recimo, muškarci, koji su opet bili u nekoj boljoj poziciji nego žene. Što se tiče rukovodećih mjesta.
SNJEŽANA: Tako je, tako je, da.
LEONIDA: A jeste se kad osjećali diskriminirano s obzirom na to što ste žena u Uljaniku?
SNJEŽANA: Ne, ja ne. Ja ne, ali bilo je kolegica koje su to tako, malo smatrale na rukovodećim položajima.
LEONIDA: Ste imali iste plaće kao i muški ili je bilo razlika?
SNJEŽANA: Pa dobro, ja nisam vidjela tu razliku, stvarno. Ovo u dijelu gdje sam ja bila, tu su bile stručne spreme, radna mjesta i po tome smo dobivali plaće. A da li je razlika između muškaraca i žena, to stvarno ja nisam vidjela.
AMRA: Bila je razlika, ti ako si bio na višim položajima, imao si veću plaću. Ako ste bili, isto, nisi imao. Nije bilo.
LEONIDA: Da li je ta rodna određenost bila uvjet za napredovanje?
AMRA: Pa je. Lakše napredovanje. Do jednog trenutka si mogao biti, a poslije nije bila ni jedna žena direktorica. Nikad. Nikad nije bila nijedna žena u poslovnom savjetu.
LEONIDA: Ni jednog odjela?
AMRA: A odjela, puno odjela, ali nije bilo,
LEONIDA: Ali ne kao glavna uprava.
AMRA: Nikada.
SNJEŽANA: Ja sam imala kolegicu koju je to stvarno brinulo. Baš ova, Mirna. Ona je bila Mirna. Ona se uvijek protiv toga, uf… Makar ja nisam, ona je bila rukovoditelj te kadrovske samo, ali ona je to osjećala. Ona je rekla da je ona to osjećala sve. Da žena nikad ne može doći na direktorsko mjesto.
AMRA: Da, nije nikad bila. Ja sam tu 57 godina. Imale su jako važne poslove mnoge žene.
SNJEŽANA: Jeste.
AMRA: Jako važne, ali nisu bile formalno. Znaš, nije bilo da si direktorica. Nijedna žena nije bila nikada u upravi i nije nikada bila u poslovnom savjetu. Znamo koje, izvestiteljice su bile, mene bi zvali za nešto.
SNJEŽANA: Da, da, da.
LEONIDA: Mislite da se možda ovo ne bi dogodilo, što se dogodilo da je eventualno koja žena bila u upravi?
AMRA: To ja stvarno mislim, ali znaš šta. U jednom periodu mislim da je drugačije žene. Recimo, voditi neko poduzeće isto kao da vodiš domaćinstvo neko, znaš. I u jednom trenutku je bilo jako loše to domaćinstvo, po mom mišljenju. I tu da je bila neka žena, a ja sam čak i znala koje su žene mogle tu recimo nešto biti, možda se ne bi desilo. Ali ovo je bila ipak viša sila od političara.
LEONIDA: Politička odluka.
AMRA: Politička odluka, da.
KAROLINA (GRABOVAC): Ja mislim generalno, to mislim i danas, i sad, na razini tih nekih brodograđevnih industrija, ono što ja imam neka saznanja, da je definitivno različit stil vodstva i upravljanje ljudima žena u odnosu na muškarca.
AMRA: Da, to ti je to domaćinstvo.
KAROLINA: I onda imamo ili fokus samo na ovo upravljanje ljudima jer uvijek bilo prisutno i uvijek se puno brinulo, ali do neke razine. I nekako mi se čini da se nije stalno usmjeravalo na praćenje trendova, generacijski. Ova generacijska, isto ti imaš neke Z generacije, vodit ih isto kao X ili baby boomer, pa mislim nema šanse. A gledajući strukturu zaposlenih, starosna, dobro, koliko je ona sada, 50 i nešto?
AMRA: 51., da.
SNJEŽANA: 51. nam je sad prosječna. Prosjek da.
KAROLINA: Nisu ni onda bile, mislim, ovisi od svojevremeno je Istragradnja imala tih 50 godina, tu je negdje variralo. Ja sam sada gledala, mi sada imamo 13%, udio žena 13%.
AMRA: 13%?
KAROLINA: Da, danas sam baš gledala neke podatke. Dakle, taj trend se drži budući da je i dalje društvo proizvodno, primarno. Ja sam izvukla statistiku po tim nekim društvima, jer mi smo imali jedno to društvo, grupu koja je bila uglavnom uslužna. Iako smo i mi kao PIS. Dakle, mi smo nekad radili u PIS-u društvu koje je bilo zaduženo, koje je nastalo… Kroz godine su se mijenjali, formirali nova društva i preraspodijeljivali su se poslovi. E sad, mi kao poslovni informacijski sustav smo određivali te opće kadrovske poslove, zaštitu na radu, zaštitu od požara, tako nešto. Dakle, za sva društva unutar grupe. I tu je isto udio žena drugačiji. Jedan standard koji je bio za društvo primarno usmjereno na stambeno zbrinjavanje, ugostiteljstvu to mu je bio core business, isto udio žena, konobarice, prodavačice po kioscima, prodavačice po ovim kioscima, tu se točno vidi iz primarne djelatnosti društva, di je udio žena drugačije kotira. Ali i u tim društvima su odgovorne osobe bili muškarci.
AMRA: Da, recimo u PIS-u su samo muškarci bili.
KAROLINA: Nas dvije smo razgovarale, baš o meni, ja sam u nekom trenutku, ja sam inače iz Rijeke. U onom trenutku kada smo imali fuziju sa 3. majem, da ne kažem, da me netko ne ubije… [smijeh] sam radila novije lokacije. Sad sam neke funkcije, kao voditelj ljudskih resursa jer smo mi po društvu imali tri službe na taj broj, i samo na pulskoj lokaciji, u stvari, ova lokacija proizvodnja i oprema, oni su odvojeni, Smo imali socijalno-zdravstveno zaštitu odvojeno, radne odnose odvojeno i obrazovanje odvojeno. Ja sam nekako igrom slučaja bila zadužena za radne odnose, iako ja po struci nisam pravnik. Ja sam sveučilišni specijalist ekonomije, ali postdiplomski su mi ljudski resursi i društvo znanja. Vama su te jasne podjele unutar društvenjaka. Ali kolega iz obrazovanja je bio muškarac dugi niz godina, a prije toga je kolega koji je bio rukovoditelj socijalno-zdravstvene zaštite je isto bio muškarac, onda kad je on otišao u mirovinu, onda je došla kolegica, mlađa. I naravno, nama je šef bio muškarac i njemu je direktor bio muškarac.
SNJEŽANA: Mi smo imali u upravnoj službi Ester, i Koštomaj u platnom. Sve drugo su bili muškarci. A ja vjerujem da su bili žene, da bi bilo ipak drugačije.
KAROLINA: Meni se nekako čini da je taj stil vodstva definitivno tu prisutan. Mi se čini da se ide od usmjerenosti na proizvodnju, pa jednog, jednog transakcijskog stila vođenja, napravi ovo, rezultat, taj, jesi il’ nisi… ono klasika, di se može mjeriti rezultat. Ili se ide u neke demokracije, koja isto, ne znam koliko smo spremni za totalno, nije to ni transformacijski stil vođenja. Nego… Pa to onda opet dovede do nekih drugih stvari. Mislim da bi malo tog transformacijskog stila u smislu više vođenja, podučavanja i proučavanja, koje je naporno svima.
SNJEŽANA: Mi to znamo [smijeh].
KAROLINA: Naporno svima. Ja stalno govorim, ja želim poučiti, ne želim zadržavati znanje za sebe.
SNJEŽANA: Ne, to je šta je.
KAROLINA: Ne zanima me. Dijeljenje, to je sudjelovanje u odgovornosti. Zar ne? Dajem ti, kao i dijetetu, hoćeš prava, ok prava su tu, imaš i odgovornost za to. Ali ajmo ono, ko učiti mentorirati. Ja mogu istražiti neku novu stvar, ali… ne želim je zadržavati za sebe, mislim da svatko… ja mogu površinski znat sve, ali svatko je primarno zadužen, uglavnom za neki svoj dio posla. Stalno govorim, svatko od nas ima prava na godišnji, bit odsutan, dobit na lotu, pobjeć’ s ljubavnikom, ljubavnicom. Nije bitno, mislim što god. A netko drugi ga treba moći zamijeniti, zar ne?
AMRA: Ja sam bila jedini pravnik za pomorsko pravo čitav život i koji sam bila jedini pravnik za brodogradilište naše i za 3. Maj. I onda jednom sam dobila upalu pluća na službenom putu i onda me pitao Krajnc, Amra pa šta će biti ako vi umrete? Mislim, to je zafrkancija bila.
LEONIDA: A ti si bila jedina stručnjakinja?
AMRA: Ma nisam baš u Hrvatskoj, ali ono, ovdje da. I uglavnom, onda su mi doveli pripravnicu tu zadnje tri godine. Čitav život sam bila…
SNJEŽANA: Znam da ste samo Vi bili…
KAROLINA: Ali to nije normalno. To nigdje na svijetu…
AMRA: Kad sam bila na porođajnom, onda je žena od mog tadašnjeg šefa Marchija dolazila čuvati Dana, mog sina, doma da bi ja mogla doći na sastanke Uljanika. I onda sam stavljala ono…
KAROLINA: Da je slučajno bilo nešto, bi bilo joj, joj … Šta vas netko nije pustio da dođete sa djetetom, pišete ugovore. To bi bilo fer, u skladu s vremenom. U skladu s očekivanjima.
AMRA: A oni da, oni su meni poslali ženu od Marchija i ona je čuvala…
KAROLINA: Ne možete laktaciju zaustaviti. Kadad dijete tako plače, ili mu je vrijeme za dojenje.
SNJEŽANA: Ili kad to krene jer zna da je sad vrijeme.
AMRA: Da, točno se sjećam da bi bila ono panika jer sam…
KAROLINA: Mislim, ako može primijerka negdje u Australiji doći na posao i dojiti na dijete, ja ne vidim kod nas da se to dan-danas napravi, sad da se napravi bi bilo…
SNJEŽANA: Da, da, baš bi.
KAROLINA: Da ne govorim… Ok, dužina suknje je na pol koljena. Meni su se danas smijali, sjetila sam se odmah vas, pa samo sam se nešto naslonila, nije nitko ulazio sa strane, ali su me oni gledali po boku i onda sam se počela smijati ko da sam imala mini šos do po guzice ili dokud. Mislim, ja sam inače, ja ako držim do toga, pogotovo u to, onda si mislim, ma za koga, za šta? Ako ovaj netko može hodati ovako ili onako…
SNJEŽANA: Točno, da, da. Ma dobro, sad je onako…
AMRA: Ja mislim da mora biti dress code, to da.
KAROLINA: Tako je.
AMRA: Ali ovakve gluposti…
KAROLINA: Jel je do tud, tko je propisao, čija dva prsta? Čija dva prsta?
AMRA: Od diva ili od…
KAROLINA: Ili iznad koljena ili na pola koljena? I okej, ako hoćeš tako, onda omogući. Ja sam stvarno radila u kompaniji koja je… jako vodila računa o tome i od nas koji smo bili na terenu se očekivalo da imamo propisani dress code, od boje, do vrste materijala i tako dalje. Onda su nas uzeli za ruku, odbeli u Herutz i šivali po mjeri. Zimski set, ljetni set, košulja na kratke rukave, duge rukave, šos, hlače, sako, kombiniraj što hoćeš, marame, dečki kravate, i vozi. I nije mi padalo na pamet. Mislim ja i dan danas ono preko ljeta ako idem, ako idem negdje, nosim tanku, čarapu, nisam bosa. Ali, ako imaš takvo očekivanje od mene, to mi osiguraj.
SNJEŽANA: Mi smo bili brodogradnja, to je bilo nekako… drugo da sam ja u banci ili ne znam pa si ono, ali svejedno dođeš tu na posao pa i ako je suknjica ne kažem… Ja isto jesam za dress code, ali…
AMRA: Da, jedno vrijeme su ti to uveli i ja ti dolazim na posao. Znaš kako se ja oblačim, kako izgledam, i sad mi neki klinjo govori, gospođo, bez uvrede, drugi puta, malo dulju suknju. I kad sam ja poludila!
LEONIDA: Molim? Tebi?
AMRA: Odmah sam nazvala direktora, i vašeg, ovog Markulinčića, i Rosandu, napravila sam takvu frku, ali rekla sam, nije taj mali kriv. Vi ste ga krivo podučili, vi niste smijeli tako nešto reći, dozvoliti. I onda je prestalo, jer je to bilo jedno vrijeme, kao stalno su ženama, nešto govorili, kako će se obući. I onda je, poslije su mi rekle kolegice, da su mi zahvalne jer one se nisu usudile! A ja sam mogla, ja sam svašta rekla, i onda je to prestalo.
LEONIDA: Koje je to vrijeme bilo?
AMRA: Koje je to vrijeme bilo?
KAROLINA: Ma tek kad je došao, 2015., 2016., možda 2014. Ne, ne u prošlom tisućljeću.
LEONIDA: Friško su vama krenuli propisivati, komentirati…
AMRA: To je Markulinčić izmislio.
KAROLINA: Kolegica iz Zavoda za zapošljavanje, vodi poslovne subjekte, dolazila je kod nas, neki program smo radili, ili smo imali deficitarno zanimanje. Uglavnom, blisko smo surađivali s njima, jer smo se morali snaći za neki posao, nemam pojma. I dolazi ona, i još jedna kolegica i njena, sa njihovim vozačem ili šta ja znam. I kaže, ja ne znam, da l’ da on uč… ja ženu nisam nikad prije toga vidjela, puno smo se čule na telefon, prvi put dolazi kod nas. Drama. Ona ima, mislim, prekrasna, stvarno je lijepa. Imala je neku narančastu, šos neki kožni, pa mislim, ono šta, do tud je možda bilo, ma nije bitno, šta te briga, došla je kod tebe k’o stranka. E može li ona uć’, oni su njoj održali predavanje. Mislim, žena je lijepa, šta te briga, da li dužina njene suknje, determinira je količinu njene pameti. Znate, žena se meni smije, mislim, mi smo poslije se i sprijateljile, super smijali, pred malo smo se našle, mislim, se sjećaš ti ono tvoje narančaste, kožne suknje, ona – to nikad ne zaboravim. Mislim, da je netko drugi bio, različit od mene, bi rekao, bi bilo odmah s vrata. I odmah tu osobu se smjesti, u kućicu.
SNJEŽANA: Da, zna se.
AMRA: Da je glupača.
KAROLINA: Propitkuje. Još je plava, mislim, di ćeš bolje kombinacije. Ja to ovako hoću biti, ne znam šta, pa ja sam samo žensko i to još plavo. Mislim, ako me već kategoriziraš… na temelju čega?
AMRA: Jedna kolegica, to su joj napravili. Prije mene je tu kratku suknju, i onda je drugi dan došla u haljini bez leđa. A duga suknja, i šta sad?
KAROLINA: Da, da, sjećam se ja toga, onda još preko mosta je išla i onda su komentirali, zamisli, ne znam, šta si napisao? Duga suknja ispod koljena, jel’ ima? Ima. Jesi propisao košaricu?
AMRA: Ma nije to, to je bilo kao, to je, ma nije nitko to napisao. Ali to je trajalo, možda, ni deset dana. Da, da, ali to je nekome palo na pamet. Kao za dress code onda, to kao zbog sigurnosti kao fol onda kao nisu muški mogli u natikačama, i u, mene isto jednom, me nisu u natikačama pustili, kao zbog sigurnosti, a ja sam došla u novim natikačima, tek mi se je počelo nositi sve, ono, prekrasno, i onda, a imala sam neki važni sastanak, ništa, onda sam nazvala, i onda su me ipak pustili. Ma bezveze. Ali dobro, ja se slažem, moraš imati dress code, ne možeš baš svakako.
SNJEŽANA: Mi smo imali jednu, psihologicu, ne znam da li, da li je ona bila, kada si ti… Cura je mlada bila, i ona nosi tange, mislim, što je, ali ona je došla u bijelim prozirnim hlačama, i imala je tange, i išla je na otok. I normalno, na otoku sami muški, i ono, vika dreka ovo, ono, i valjda je jedan došao u kadrovsku, i rekao im, bila je ona vaša, iz… Ne znam šta je ona bila…
KAROLINA: To ti dođe da se skineš u gaće, da prođeš u kupaćem kostimu, evo ti.
AMRA: Ali dobro, ja opet mislim ako znaš gdje radiš, nećeš se tako oblačiti.
SNJEŽANA: Ma njoj su rekli nakon toga, cura više nikad nije tako došla.
KAROLINA: Ali mene, ja se slažem s tim, ali me strašno smeta, to smještanje, ljudi, u kućice, prema načinu odijevanja. Ili ona je, aha, ako si se našminkao više, ili manje, ok, naravno, nitko ne stavlja scensku šminku, valjda, za ići na posao. Govorim ljepota je vrlo individualan pojam, to uopće ne, konotira.
AMRA: Ma ne, to nema veze s poslom.
KAROLINA: Nego to, ako držiš do sebe, ako pereš kosu, ako si ovo…
AMRA: Ja sam išla na službeni put, ono mi je bio jedan od prvih, išli smo u dok u Bijelu, to je u Crnoj Gori. I ja sam išla prvi put, nisam znala ni šta je dok, ni šta je šta, i mi smo došli u dok, brod stoji ovako, i ti se penješ. Ja sam bila u bijeloj, dugoj suknji. I znaš šta je sad to bilo, to se pričalo poslije 20 godina, kako sam došla u bijeloj… Ali ja to nisam znala, razumiješ, i ja sam to uzela na šalu, ja to nisam uzela nikako, ono, seksualno zlostavljanje ni ništa. To je meni bilo smiješno, to je bilo neznanje, to je bila uvijek zafrkancija, kako sam ja došla u taj dok, u suknji, i to još u bijeloj, dugoj. I onda sve sam pomela, poslije sam naučila. Evo, mislim, to je kao i ova djevojka. To spada u to.
SNJEŽANA: Tako je, poslije je naučila, nije dijete znalo. Onda znaš poslije kako ćeš ići.
KAROLINA: Ja sam isto jednom u nekoj štikli, 505 je bio tamo, i kao samo ću ga ja pogledati. E, nisam uspjela doći od broda do upravne zgrade, to je, pa nema, nema, mislim, jedna zgrada je između. Zvao me direktor, tamo je već bio. ‘‘Jeste bili to slučajno na brodu u štikli?’’ Sam rekla, jesam, šta ću, kriva sam, neću više nikad. Inače sam ja imala, za takve stvari sam sebi sama kupila bijelu tutu. I onda kako kolege imaju, ne znam, kaciga a na njoj NK Rijeka, onda sam ja sebi stavila Hello Kitty i bila mrtva ozbiljna. Pa mislim si pa šta sad hoćeš?
LEONIDA: Imate fotke u Hello Kitty?
KAROLINA: Pa imam negdje, imam negdje, morala bi naći. Imala sam, samoj sam sebi kupila roze, ove, kao cipele, mislim, nisam imala zaštitnu kapicu, ali kvazi radne cipele. I onda kad bi išla tamo negdje u pogon, ono, navukla bih preko suknje tu tutu, sva se zakopčala, te visoke cipele i Hello Kitty. Ja mogu svoju dozu zaigranosti, ženstvenosti ili nečeg zadržati kroz to. Evo jesam obučena? Jesam. Jesam se sama pobrinula za to? Jesam.
AMRA: Onda šta?
SNJEŽANA: Meni je bila najveća trauma, kad sam počela raditi, pa lijevaonica, znate, lijevaonica, strojogradnja. Onda je bilo svakakvih, mislim, od svukuda, muškaraca, ja sam bila mlada. I sad ti, mene je bilo, ja bih bila crvena, kad bih ja morala proći, kroz taj, koridor, gdje su oni sjedili. Joj, ej, ja po prirodi sam grbasta, jer, kad su počele rasti grudi, ja sam se, stiskala, i ja sam molila Boga, samo da meni šef ne kaže, da idem do kadrovske jer onda sam bila u ambulanti, tamo sam radila, u toj zaštiti. Da moram nešto nositi ovdje, ja bi, taj dan, bila onezvjerena, jer oni bi zviždali, “Ej, mala, ej”. Ja sam od toga imala traume.
LEONIDA: Pa kad kažete grbasta. Pa, sve curice se tako drže, upravo, zbog tih zviždanja i komentara.
AMRA: Ali više ih nema, više nitko…
SNJEŽANA: Ne, ne, toga nema, ne, ali zato sam ja rekla svojoj nećakinji, ispravi se, nemoj biti kao ja.
LEONIDA: Sad se sve svodi na influencerstvo, pa se zlostavljaju preko toga.
SNJEŽANA: Ovako nema, da, da, nekad se zviždalo, nekad, “e, mala”, njih četiri, pet sjedi, aj, majko moja…
LEONIDA: Ali to je, baš kad ste spomenule, znam, masu svojih poznanica, prijateljica, koje se dan danas ovako drže, jer su imale veće grudi kad su bile mlade, i onda samo da se ne vidi su se grbile radi dobacivanja.
KAROLINA: Ja isto se sjećam da me mama i tata me zove ispravi se, izravnaj se… I razgovaralo se, barem se nas doma razgovaralo, “Ok, zašto skrivat’, prikrivat’ šta to znači…”
LEONIDA: Kad ste rekli prirodno sam grbasta, ne niste prirodno grbasti, nego ste se pravili priučeno grbasti da izbjegnete dobacivanje.
SNJEŽANA: Mislim ja znam da je to tu, nije to nigdje drugdje nego u glavi, ali to je tako.
KAROLINA: A kažem, to su te neke specifičnosti koje su ono, ok. Kažem ja se slažem, mislim pete, ali isto biraš, mislim ako staviš štiklu, ja isto baš evo. Taj put sam imala izlet na brodu. Mislim, putnički je brod, šta sad? Trajekt je. [smijeh] Netko je valjda i po njemu hodao u štikli nekad.
SNJEŽANA: Ipak je lijepo vidjeti ženu kad je žena uređena i ono dotjerana. Mislim, po meni… da ideš bilo gdje ne znam.
KAROLINA: Čini mi se, ne kažem, nevezano sad, neovisno o brodogradnji, neovisno o Uljaniku, neovisno o cijeloj toj priči i nekim drugim radnim sredinama. Pereš kosu redovito, držiš li do sebe, da si uredan, odmah si potencijalno pod lupom. Nekad i čak iz ženskog dijela kolektiva, više nego muškog. Ovisi o udjelu.
LEONIDA: Ali zanimljiva je ta, to je isto uzgojena… Autoseksizam nekih, neka vrsta. Žena koja je trenirana tako da drugu ženu gleda ne svojim očima nego nečim drugim i osuđuje.
KAROLINA: Tako je. Meni je ono super. Okružiš se u privatnom nekom svijetu i jesi kakav jesi. Meni je ono super kad se nađe nas pet, šest. Svaka je drugačija na svoj način. Svaka je njegovana. I meni je to super. I podržavaš. Dijeliš znanje. Ovaj je bolji u ovom, ovaj je bolji u onom. Znači možeš dobiti samo tu neku sinergiju i kvalitetu tih odnosa. Ta neka kvazi natjecanja, ja se stalno zezam, to mogu sad podijeliti u ovom krugu ljudi…, ono čiji je veći? Ja sam jednom kolegi tako ono.. stalno dokazivanje, dokazivanje, dokazivanje. Sam rekla, ma znate šta, čiji je veći, vaš ili moj? Meni je više od vašeg tog filozofiranja narastao, vuče mi se od zapadnog ulaza tu do ureda. Hoćete više prestati, tko je više u pravu? Ja sam ne petljam vama u vaš dio posla, vi se ne petljajte u ovo. Mislim, šta vam je?
LEONIDA: Ali to ste mi podsjetili s tim natjecanjem na početku. Kad ste rekli da l’ bi se drugačije upravljalo, da je neka od žena bila u upravi. Ovaj sistem koji je sad i tako se ljudi i djeca uče, sve što je izračunljivo,i onda to rezultira natjecanjem. Ajmo probati učiti ovako, što se ne može izračunati. I onda ajmo probati surađivati što mislim da je tu Uljaniku bilo, a ne natjecati se. Mislim da je pogubna ta logika izračunljivosti koja onda generira natjecanje. I onda sve ode…
KAROLINA: Tako da je taj kompetativni… Kažem… Mijenjaju se ljudi, mijenjaju se generacije, mijenjaju se okolnosti, mijenjaju se mikro i makro okruženja oko nas. E sad, koliko smo mi kao ljudi spremni na promjene… Jesmo koliko jesmo. Imamo li onu kritičnu masu ljudi i mehanizama za provesti promjene? Ja cijelo vrijeme govorim, promjena nije gotova dok se nije ustabilila. I to mi se na poslu pokazalo sto puta. Dogovorimo se nešto dok patroliraš. Ne znam, ja se maknem s posla tri dana, mislim da u toj lokaciji dođem četvrti dan, k’o da nikad nisam bila tu gdje sam bila.
SNJEŽANA: A kad je tu sve znamo.
KAROLINA: A ja računam, ne govorim za sad, ja govorim općenito, znači ako smo se nešto dogovorili, radi se na neki način i tako smo se dogovorili, jesmo radili to tako tri dana, dva mjeseca, jesmo. Šta se dogodi, onaj tamo dva mjeseca i prvi dan. Šta se dogodi, osmi dan. I onda jednostavno promjena stvarno dok nije zaleđena i potvrđeno da se provela do kraja, ali to je ono mehanizam uvođenja promjene.
SNJEŽANA: Ma ja se sjećam i odgoj naš. Kad bi nama recimo kolegica mi kaže, otiđi mi po, ne znam, štrucu kruha ili pet deka mortadele, ili nečega. Mi smo tek došle, odemo sve. A kad su prije možda 10-15 godina dolazile mlade cure, koje su došli se zaposliti, da biš ti njoj rekao, slušaj “odneseš ovo u onu drugu kancelariju? ”. Ja da ti nosim? A mi smo radili sve i svašta. Mislim nekako je…
AMRA: Ali to je bilo normalno.
SNJEŽANA: I društvo se…
LEONIDA: To je bila nekakva suradnja…
SNJEŽANA: Da idu po marendu.
LEONIDA: Empatija, solidarnost i poštovanje. Pa najnormalnije nekome starijem da ćeš mu nešto…
SNJEŽANA: Pogotovo starijeg, tako je. A ne ono, ‘‘zato što si ti stariji?’’, ne, ma kakvi, nema te šanse.
AMRA: To se jako promijenilo.
KAROLINA: Dobro, ali ja mislim da tu imaju veliki utjecaj način na koji se nekom komunicira. Ako ja tom starijem nekom kažem, idi i kupi mi ili odnesi mi.
SNJEŽANA: Znam, ali mi se nismo onda bunili Karolina, vjeruj mi.
KAROLINA: Ma ja isto mislim da to nije bilo okej.
SNJEŽANA: Nije bilo okej. Nije, ali mi smo poslušale i nema tu. Jer ona je tu starija, već ima 25 godina staža. Ja sam tu došla ili…
AMRA: To je bilo nekako na odnos “ajde, pomozi”.
SNJEŽANA: Ma znam, di, po marende smo išli i ovo i ono, sve! Ali ti danas nisi mogao, bez obzira što ja možda imam 15-30 godina više od nje, ti njoj nisi mogao nešto reći.
Ali dobro i mladi su danas drugačiji nego što smo mi bili.
KAROLINA: Ja mislim da su oni… I okej mi je da se već od osnovne škole radi na vještinama, asertivnosti i ovoga i onoga. Meni je to super. Meni je super. Moj mali, gospođa Amra zna mog muža, i ovaj se nešto na njega drerači tamo, iz dnevnog boravka. I sad mali samo ovako izađe i ovako kaže. “Ej gledaj, ja se osjećam loše jer se dereš bezveze na mene. Ja sam ti dao povratnu informaciju, a ti radi s njom što hoćeš.” A ja s ove strane… Wow! [smijeh]
LEONIDA: Terminologija…
KAROLINA: Da, ja sam bila NLP trener. Kada sam bila trudna, bila sam trudna s njim. I onda se stalno zezaju da ono kao NLP beba i da je u trbuhu već slušao taj način komunikacije. Ali stvarno to je ok. Gle, ja sam ti dala povratni info, sad ti vidi šta… Tvoja je odgovornost što ćeš napraviti s tom informacijom. Ja se to nasmijem slatko, ali slušam ih jer i u školi puno rade, na asertivnosti, na zauzimanju stava za sebe, na davanju povratne informacije, na primanju povratne informacije. Mislim da je ta kvaliteta davanja i primanja povratne informacije nešto što nama generalno fali, falilo je i falit će. Ne znam, u ocjenjivanju nekog radnog učinka, koliko je to zaživjelo ili je. I ja stvarno duboko vjerujem da to treba raditi kvalitetno, kako treba. Ne jednom godišnje da se zadovolji forma, ako se radi uopće, nego… Ok, što smo se nas dvije sad dogovorile na početku godine da ćemo mjeriti ovo, ovo, ovo i ovo. I je li to nakon nekog vremena ok što ja mogu ili ne mogu promijeniti što trebam ili ne trebam. Ali dobro, to su sve te teorije upravljanja ljudskim resursima moje. Ali činjenica je ako ti nemaš podršku od vrha, možeš ti tupit tu dolje što hoćeš, je ne pro ve di vo, neprovedivo. Nemaš tu moć da možeš… Ma da i donošenje odluke i provođenje u konačnici toga u praksu. Ovo je definitivno jedna djelatnost koja je specifična.