AMRA: Danas je 25. siječnja, 2024. godine i sa nama je kolegica Tamara Privrat Lyons pa ću ja zamoliti da se Tamara predstavi i kaže neke svoje generalije.
TAMARA: Ja sam Tamara Privrat Lyons, imam 49 godina.
AMRA: Gdje si rođena?
TAMARA: Rođena sam u Puli. Završila sam jezike i u Uljaniku sam radila kao prevoditelj i sudski tumač.
AMRA: Gdje si studirala?
TAMARA: Studirala sam u Padovi i nakon završetka studija zaposlila sam se u Uljaniku. U Uljaniku imam 22 godine radnog staža.
AMRA: Koje si poslove radila?
TAMARA: Radila sam poslove prevoditelja, sudskog tumača, no nakon što sam se vratila nakon stečaja u Uljanik, počela sam raditi poslove u nabavi i kao referent nabave.
AMRA: A reci mi kad si radila te poslove prevođenja, kako ti je to bilo? Šta si radila?
TAMARA: Pa bilo mi je izazovno zato što, pokrivala sam područje financija, brodogradnje, tehničkih instrukcionih knjiga. Dosta puta nisam ni razumjela ni na hrvatskom što trebam prevesti tako da sam to…
AMRA: Morala si čitav novi leksik savladati.
TAMARA: Da, to mi je bilo dosta izazovno. Bilo mi je jako pipljivo kad su se ticali financijski dokumenti, bankovne garancije. Bilo me je uvijek strah da ne pogriješim jer su to jako pipljivi dokumenti.
AMRA: I još si radila kao simultani prevoditelj?
TAMARA: Da, za vrijeme porinuća zvali bi me na navoz da prevodim simultano ugovore, kumu, brodovlasnika. Mislim… Lijepo iskustvo, ono prvo porinuće na kojem nisam prisustvovala kao prevoditelj mi je bilo ono… Ma mislim da sam plakala, to mi je bilo stvarno dirljivo.
AMRA: To je baš uobičajeno.
TAMARA: To je k’o dijete da vidiš koje se stvara i predivno.
AMRA: Reci mi, tebi je isto malo životna situacija neuobičajena, zato jer imaš muža iz Irske, koji je isto, došao je u Hrvatsku zbog tebe i naš je stanovnik grada i znanstvenik važan. Gdje si to, kako je bilo kad si išla se usavršavati?
TAMARA: Ja sam išla za vrijeme svog školovanja na Erasmus u Irsku, u grad Cork. I tamo sam bila, provela sam 8 mjeseci i za vrijeme tog boravka, upoznala sam sadašnjeg supruga. I on je tada prije 20 godina došao tu kao samo na godinu danu, međutim ostao je, još uvijek je tu i radi kao znanstvenik u Institutu Ruđer Bošković. Ma ništa… Lijepo mu je.
AMRA: Sviđa mu se?
TAMARA: Da, samo što se našali svako toliko i kaže da je došao na godinu dana, više se vratio kući nije.
AMRA: Da. A reci mi, koji su ti recimo bili negativni momenti u Uljaniku? Šta ti je bilo teško? Šta ti je teško padalo?
TAMARA: Pa meni što se tiče tog posla nije mi bio dosta, kako se zove, bio mi je dosta… Nikako mi riječi ne dolaze. Znači, ili nije bilo prevođenja, a kad ga je bilo onda se to trebalo obaviti dosta hitno. To je bilo od danas za sutra.
AMRA: Da, to je takav tip posla.
TAMARA: Tako da nije bio posao kojeg si imao uvijek, kojeg si svakodnevno obavljao. Znači, bilo je dana kad nije bilo, a kad bi dobio prijevod, to su bili cijeli ugovori, onda si imao taj rok za kojeg si to trebao prevesti, to je onda bilo, kako se zove, dosta stresno.
AMRA: Da li si bila zadovoljna sa svojom pozicijom? Da li si mislila da nemaš dovoljno mogućnosti za napredovanje zato što si žena? Da li si imala u tom smislu nekakvih negativnih iskustava?
TAMARA: Pa ne bih rekla, ne sjećam se toga u takvom… Nisam imala, kako se zove, mogućnosti za napredovanje, zato što je posao bio taj, to je bila ta funkcija. Nisam ja mogla biti, ako sam ostala u tom području, području da sam i dalje ostala prevoditelj… Ne vidim gdje sam mogla dalje napredovati. Ali nisam se osjećala da su me diskriminirali što sam bila žena.
AMRA: Ne?
TAMARA: Ne.
AMRA: Šta ti je bilo najljepše, nešto što te je inspiriralo u tom poslu?
TAMARA: Kao da je bilo u nekom drugom životu sad kad se sjećam. Nije mi, kao posao, nije mi iskreno bio kreativan k’o posao. Monoton. Ti kad prevodiš u biti nisi baš puno u kontaktu s drugim kolegama. Ne trebaš komunicirati. Ti si sam sa sobom. Ti si prepušten u biti, prepušten si sebi. Nemaš koga šta pitati. Tako da uvijek je tu vladala neka doza nervoze da to nećeš obaviti kako treba. Ne, nisi se imao s kime konzultirati. Onda kad smo se spojili s Rijekom, onda u Rijeci sam upoznala kolegicu koja je radila isti posao i s kojom sam stvorila jedan lijepi odnos. S njom sam se mogla konzultirati. Ali do tada je stvarno kao da si sam. Jer prije toga, prije nego što sam ja došla u Uljanik, bilo je, jedno, ja mislim jedno tri prevoditelja. I onda sam ostala sama.
AMRA: 1959. godine se prva zaposlila prevoditeljica, zamisli?!
TAMARA: 1959… I onda kad sam ja došla su bile tri.
AMRA: Ti, Ondina…
TAMARA: … i ova Fulvia.
AMRA: Aha, Fulvia.
TAMARA: I onda je otišla Sonja, pa je otišla, ne znam kada je otišla Fulvia. I onda sam ostala u biti, pokrivala svo to područje sama. Mislim ja sam to radila i za to sam završila, ali mogu reći da uvijek mi je bila ta neka doza ono… To su bile različite vrste dokumenta, a sve je bilo pipljivo.
AMRA: Da, pa znam kad si za mene prevodila…
TAMARA: Ali dobro, kod vas sam uvijek mogla doći, mogla sam vas pitati, vi biste mi pomogli, ispravili, došli u susret. Ali puno njih koji su mi dali dokument, ja nisam mogla pitat’ ništa. Ali ovo sad što radim otkad sam došla, mi je puno zanimljivije, s obzirom na vrstu osobe kakva sam ja, ja volim komunicirati, biti u kontaktu sa ljudima, kontaktirati mailom, telefonom, to mi je nekako puno zanimljivije i izazovnije, ovo što sada radim.
AMRA: Dobro, onda si imala neki iskorak prema boljem sada.
TAMARA: Pa da, i drugačije, probaš nešto drugo. Jer sad isto, svako toliko kad treba nešto prevesti, ja to mogu napraviti, ja to znam jer, iz prethodnog iskustva to ti ostane, i terminologija i sve ti ostane. A ovaj, kako se zove, a ovo su me kolege uvele u to i naučile raditi u tim programskim jezicima, Marsu, Burinu, koje ja nisam znala, do tad, nisam koristila. I to je jedno iskustvo, dodatno iskustvo. Nadam se da će im trebati.
AMRA: A jesi zadovoljna općenito što si ovdje radila?
TAMARA: Jesam, jesam, zato što sam u periodu u kojem sam ostala bez posla, probala i druga radna mjesta, i onda sam shvatila koliko smo u biti tu bili ujedinjeni, koliko je ovo bilo u biti zdravo radno, radna okolina. I s kolegama, nasuprot onom što sam vani doživjela. Ali možda je i dobro što doživiš nešto drugo, pa možeš usporediti, jer kad ti je dobro, onda ne znaš koliko ti je dobro, dok nešto drugo ne iskusiš.
AMRA: A kako ti je bilo kad je stečaj bio, kako si to doživjela?
TAMARA: Jako teško. Baš mi je to bilo, ja mislim da sam, da mi je samo to bilo na pameti, nisam znala di i da li se ja mogu ikad negdje drugdje zaposliti. To mi je stvarno bilo… Težak period u životu. Iako možda sad prolazimo nešto slično, ne doživljavam to na takav način. Jer smo to već prošli i kažem, uvijek ćeš se snaći vani. Bez obzira što sad imam više godina nego onda, ali nije mi, ne shvaćam to tako traumatično kao onda.
AMRA: Ti si rođena 19…?
TAMARA: ‘74.
AMRA: ‘74.
TAMARA: Da. Ali ovo mi je sada, kako se zove, žao mi je i voljela bih ostati ovdje, ali ne shvaćam to tako, barem svjesno, podsvjesno možda, doživljavam, ali svjesno ne doživljavam to tako traumatično kao što sam onda doživjela. Da, onaj zadnji dan se sjećam kad sam otišla, čak sam otišla u suzama.
AMRA: Ma daj? A reci mi ti, si obiteljski bila vezana za Uljanik?
TAMARA: Ne, ne, moj tata je radio u Areni trikotaži. Moj djed, moj nonić je radio u Uljaniku, točno ne znam gdje je, da l’ je bila bravarija, ne znam. Što god kažem sad, neću reći točno. Ali ja sam ovako obiteljski više vezana za tvornicu Arena trikotaža. Gdje je moj tata radio cijeli svoj životni, skoro cijeli svoj životni vijek, otkad je završio srednju školu.
AMRA: Imate industrijsku povijest Pule u obitelji. Propala Arena koja je bila najbolja tvornica i najbolje brodogradilište.
TAMARA: Da jer tu se trubilo za Uljanik, a tamo se trubilo za Arenu trikotažu.
AMRA: Da, da.
TAMARA: Moj tata kaže, još uvijek kad prođe tamo gdje je, da mu bude teško. Tako da me više veže za, bez obzira što sam bila toliko dugo, ali kada vidim i neke slike Arene trikotaže, uvijek mi nešto napravi, jer sam svaki put poslije škole išla tamo, pa bi s tatom išla kući, onaj zvuk onih…
AMRA: Mašina.
TAMARA: Mašina, da.
AMRA: Ja čuvam odjeću iz Arene, iako ju ne nosim je čuvam iz tako, nekog poštovanja. I zato što je najkvalitetnija bila, nije bilo fake i nije bila ova moderna prljava moda.
TAMARA: I svaki put kad bi nam se nešto razbilo ili po šavu, uvijek bi išli, i one tete bi nam to popravile.
AMRA: Da, da. Radništvo.
TAMARA: Jer one mi i prije, kažu, Bože, kad smo bili na, je izvadio neke slike trikotaže, i… Onda lista, to prisjeća se ljudi, gleda tko je još živ, tko nije žive i svaki put vidiš da mu je, ovaj… A k’o dijete, poslije srednje škole, išao tamo i…
AMRA: I radio čitav život.
TAMARA: Da, da…
AMRA: On je bio, ono, manjina, tamo je bilo malo muškaraca, kao što smo mi žene ovdje, nas je bilo manje nego…
TAMARA: Finomehaničar, a bilo je brdo žena, ali su svi njega poznavali, koju god ženu si pitao oni su njega i ovu nekolicinu mehaničara poznavali.
AMRA: Da, da tako. Mi ćemo vjerojatno objaviti ovaj razgovor, ili ga transkribirati, ti si suglasna s tim?
TAMARA: Jesam, suglasna sam.
AMRA: Ako imaš nešto još reći, što ti padne na pamet, uvijek možeš doći naknadno.
TAMARA: Može, hvala vam puno.
AMRA: Ništa, hvala tebi Tamara.