AMRA: Danas je 6. 3. 2024. godine i imamo intervju sa kolegicom Tatjanom Savin Bulešić, koja je diplomirana pravnica. Kao što znaš, Tatjana priprema se sa gospođom Leonidom Kovač jedan projekt “Žene koje su gradile brodove” i u svrhu istraživanja i kasnije publikacije snimamo intervjue sa ženama koje su radile u Uljaniku. Ja sam te zamolila i ti si ljubazno pristala na ovaj intervju. Tako da te samo obavještavam da bi ovo moglo biti prije tvojeg odobrenja prezentirano u nekom obliku i objavljeno u nekom obliku ili na webu ili u knjizi itd. pa da li si s time suglasna?
TATJANA: Jesam.
AMRA: Dobro, onda te molim samo da se predstaviš, da kažeš svoje generalije i gdje si, što si radila u Uljaniku, gdje si završila školovanje i tako?
TATJANA: Ja sam Tatjana Savin Bulešić, zaposlena u Uljaniku od 1990. godine.
AMRA: Kad si rođena?
TATJANA: 17. 10. 1966. godine. Zaposlena od 2. 4. 1990. u Uljaniku, dakle odmah nakon što sam diplomirala. A bila sam stipendistica Uljanikova na zadnjoj godini, na 4. godini pravnog fakulteta kojeg sam završila u Rijeci. Nisam imala namjeru raditi uopće u gospodarstvu, niti se prijaviti na taj natječaj koji je bio za stipendiste. Sasvim slučajno sam čula za njega, odnosno više obitelj koja me ipak na kraju nagovorila i poslala sam evo molbu zadnji dan kad je bio taj rok. I evo uspjela sam ishoditi stipendiju, prije toga sam bila isto u jednom posjetu za pripremu seminarskog rada na kojem nas je… o azbestozi. Bilo je u Uljaniku oboljelih radnika, nažalost, azbestoza je teška profesionalna bolest i smrtonosna. I onda profesor radnog prava Marinko Učur je mene i jednu kolegicu koje smo bile iz Pule, rekao je, vi Puljanke, vi ćete u Uljanik.
AMRA: Bravo.
TATJANA: Na tu temu je, on je bio upoznat sa problematikom azbestoze i tako, to je moj bio prvi kontakt, dakle čak i prije…
AMRA: A jesi poslije radila, kad si se zaposlila na tom problemu azbestoze?
TATJANA: Jesam.
AMRA: E vidiš.
TATJANA: Jesam, radila i to puno, nažalost. Bilo je dosta odštetnih zahtjeva i vansudskih, kasnije i sudskih. To se problematiziralo godinama, godinama jer se bolest iskazivala nakon ekspozicije od čak 10-15, u pravilu 15-20 godina tek, znači simptoma nije bilo odmah, nego tek kasnije. Medicina rada u Zagrebu je bila nekakva središnja zdravstvena ustanova koja je provodila ispitivanja kad su bile prve sumnje na azbestozu, na bolest, 1980-ih godina. I onda su organizirano svi radnici koji su radili u stolariji, u pravilu su to bili stolari koji su bili izloženi azbestu u proizvodnji, a to su u pravilu bile azbestne ploče. U TES-u su dosta radili, ali kako su zanimanja skupa radila, i onaj koji nije direktno obrađivao taj materijal bio je u okolišu i bio je izložen. Dosta, dosta… Praktički odštete, štete su bile trajne, dosta je bilo umrlih. Postoje znanstveni radovi na tu temu i liječnika iz Pule i iz Zagreba koji su pisali dosta o tome. Nije bilo samo u Uljaniku, bilo je to i u drugim brodogradilištima isto. Poznata je situacija u Vranjicu, čak i prije Uljanika. I stanovništvo je bilo oboljelo jer su radnici koji su radili, donosili doma preko garderobe, preko trliša radnih, supruge to prale i bile izložene tome. Tako da imali smo dosta, dosta teških slučajeva i situacija i dosta se saznalo na tu temu. Poduzete su bile nekakve mjere, zaštitne mjere, ali te mjere su bile u tom trenutku najbolje koje su postojale. Ali nije zaštita bila 100%-na.
AMRA: Poslije se zabranio, mi smo morali izdavati certifikat Asbestos Free Vessel, za svaku primopredaju smo morali dati potvrdu da na brodu nema azbesta, poslije se to zabranilo.
TATJANA: Poslije se zabranilo.
AMRA: Da, kad se saznalo.
TATJANA: Kad se saznalo, nije se znalo u biti šta je, ni kako. Ali bolest je definitivno smrtnosna. I eto. Kad sam diplomirala, javila sam se u Uljanik, zaposlila u pravnoj službi, jednom od trgovačkih društva u sustavu cijele grupacije, koja je radila pravne poslove za sve. Sva društva grupe. I evo do dan danas ostala, s kratkim prekidom, od mjesec i pol nakon stečaja brodogradilišta, znači 2019. Ponovno sam se zaposlila 1. 7. 2019. u stečaju brodogradilišta. Brodogradilišta u stečaju. A u ovoj novoj, novom društvu, Uljanik brodogradnje 1856., koje nastavlja brodograđevnu djelatnost, nakon stečaja svih bivših društava grupe, sam formalno od 1. 1. 2023. Ali uvijek fizički na istom mjestu, sa istim ljudima, na istim poslovima, zadacima.
AMRA: Kad si ti počela raditi, kad si se zaposlila, kakva je bila struktura pravne službe?
TATJANA: Struktura? Da. To je zanimljivo i dobna i spolna. Rekli su mi da sam nakon dugo vremena u pravnoj službi prva žena. Da su uglavnom bili muški, muški kolege. I tako sam i zatekla kad sam došla. A nakon mene su počele pristizati i druge kolegice. I na kraju smo bile većina, većinski.
AMRA: Da, samo jedan kolega.
TATJANA: Pravnice i jedan kolega, da sporadično, i sad na kraju, prije stečaja, neposredno prije stečaja, i prije toga kolega Zulin je bio, a kolega Rubelj je, zadnji tjedan, četiri godine prije stečaja, koji je došao iz državnog odvjetništva.
AMRA: A reci, kad si ti počela raditi, kad si došla u tu jednu mušku sredinu, kako si bila prihvaćena? Da li si imala nekakvih problema, na bilo kojoj osnovi?
TATJANA: Ne, nisam imala nikakvih problema. Što se tiče kolega, stvarno su me primili kolegijalno, susretljivo, susretljivi su bili, pomagali tamo gdje sam trebala pomoć. Bio je to veliki sustav. Kad dođeš u jedan takav sustav, treba ti dosta vremena da pohvataš organizaciju samo.
AMRA: Da, točno.
TATJANA: Posao je k’o posao, dođeš direktno s fakulteta, znaš teoriju, u praksi to ide uz pomoć. Bila sam pripravnica prvu godinu, uz pomoć i nadzor starijih kolega, mentora. Osobno nisam imala nekakvih pretjeranih problema od kolega nikako, ali kroz ovih, evo sad je 33 godine staža koje sam provela, i statistički je vjerojatno da doživiš nekakve neugodnosti, više kao žena od muških.
AMRA: A reci, da li si, misliš da si imala nekih problema u to vrijeme sa napredovanjem zbog spola?
TATJANA: Da li je to bilo, ali nepisano pravilo je bilo da muški napreduju. Odnosno imala sam čak jednu neugodnu situaciju, ničim izazvanu. Možda nisam bila ni svjesna toga, te situacije, meni je čak bila ona i tragikomična. Nisam bila samo ja, bila je još jedna kolegica, Pudelko. Znači kada je, ne znam da li to uopće ima smisla, ali zanimljivo je jer sam ostala malo iznenađena nastupom te osobe, to su sad pokojne osobe, je l’ da je muški na visokim pozicijama, direktorskim konkretno. Kada je bivši šef pravne službe, trebao je otići u mirovinu, Klaudio Vidas on je pokojni. Onda nas je sazvao direktor Anton Užila mene i kolegicu Pudelko na razgovor. Nismo znale ni o čemu, ni u kom smjeru će ići taj razgovor, uglavnom ispostavilo se da će doći netko izvana za rukovoditelja službe, iako je zamjenik, nepisani, da bi kolega Zulin, godinama tako se i prezentirao. Da će doći nova šefica izvana, iz uprave. Mi smo rekle dobro, hvala na obavijesti, zašto neće biti kolega Zulin, nismo čak ni pitali, on je sam već naveo da smatra da konkretno nas dvije, ni jedna od nas nema onaj čip u glavi za rukovodeću poziciju.
AMRA: Tako vam je rekao?
TATJANA: To je bilo, da, 1998. godine. Mi smo rekli dobro, mislim vi zapošljavate, mi nismo ni imale pretenzije nikakve za taj posao, ja osobno ne. Kolegica Pudelko je došla nešto malo kasnije od mene, 1994. godine, kad sam ja bila na porođajnom dopustu. I evo, to je jedna situacija koja mi se baš urezala kao…
AMRA: … neprimjerena?
TATJANA: Ne… Da. Neprimjerena, nisam imala nikakav loš odnos sa direktorom, prije ni poslije, ali bila je jedna mrlja njemu.
AMRA: A reci, da li tijekom rada, da li si imala recimo nekakvih slučajeva gdje su se žene žalile na seksualno napastovanje, tako da se to nešto procesuiralo, da li je bilo takvih događaja upravno i to?
TATJANA: Ne sjećam se da je bilo, iako smo imali određeni protokol i pravilnik kao zaštitu dostojanstva i proceduru, ali nije. Nisam niti čula, niti su takve situacije bile. Ja nisam. Da li je bilo, do nas nije došlo kao službeno.
AMRA: Nitko se nije žalio?
TATJANA: Nije, upravnoj službi nije. Nešto se bilo načulo, ali pitanje je to. Uopće prezentacije, da li je bilo ili nije bilo, na kraju možda je netko…
AMRA: Nikad se nije procesuiralo ništa?
TATJANA: Ne, ne, ne, nije.
AMRA: Mislim da smo možda jedan, dva, tri slučaja imali kroz tu zaštitu, ali više zbog vrijeđanja, nekakvih prijetnja, ali ove naravno ne. Iako je bilo stvarno puno ljudi. Kada sam ja došla raditi Uljanik je, tada je bilo rečeno, nešto je prije toga, sa kooperacijom 10.000 zaposlenih, što je enormno. Da, to je bilo pravi mravinjak.
AMRA: A ti si najviše radila koje vrste poslove? Ti si radno pravo radila.
TATJANA: Znači, mi smo radili svi pravnici sve, sve vrste prava, ali nekako se u hodu iskristaliziralo, nekakve preferencije pojedinaca, pa su nas tako rukovoditelji i usmjeravali, iako nije bilo stroge formalne raspodjele posla. Tako da sam ja, uz zastupanje na sudu, to smo normalno svi radili, prekršajnom, općinskom, išli smo mi, tada nije bilo pazinskog suda, trgovačkog u Pazinu. Kad sam počela, pa smo mi odlazili na trgovački sud u Rijeku, išli smo i tamo, nije bilo ni… Postojali su u početku sud… Kako se zvao, sam zaboravila sud za… Radni sud ili tako nekako. Znači, Sud udružnog rada.
AMRA: Sud udružnog rada, da, da.
TATJANA: Možda nekih godinu dana nakon što sam počela raditi, 1991. ili 1992., mislim da je ukinut taj sud, i onda su ti radni sporovi prešli na Općinski. Inače taj Sud udružnog rada, pa čak i te azbestoze, što su bile parnice, odlazili smo na taj Sud udružnog rada, bio je to jedan, ispostava u Puli, u zgradi Grada te općinske uprave na katu, ispostava riječka. Bivši, nažalost isto pokojni Đino Lanča koji je bio isto šef prije nego sam ja došla ovdje u Uljanik pravne službe, je s te pozicije kad se formirao taj odjeljak Sud udružnog rada, bio je jedan od sudaca. Tako da sam ga tada upoznala, kasnije, normalno i kroz odvjetništvo i zastupanje na sudu, to kažem ti, održavali smo odnos.
AMRA: Ti si zapravo imala zanimljivo, ti si baš imala konkretno praćenje te tranzicije iz komunističkog društva, socijalističkog, u kapitalizam.
TATJANA: Baš je to bilo 1989., 1990.
AMRA: Kroz radno pravo i kroz sve, i šta bi o tome rekla?
TATJANA: I statusno, jer je bilo s udruženog… Organizacije udruženog rada i tad taman 1989., 1990. je bio Zakon o poduzećima. I kasnije je onda trgovačka društva kao poveznica, tako da tu je bilo i pretvorbe i privatizacije do nešto što, Zakon o trgovačkim društvima kasnije je došao, nešto što je skroz bilo organizacijski i nepoznanica. I nepoznanica, skroz drukčiji sustav. Ali evo, uz konzultacije, pomoć, i odvjetnika, Uljanik je stvarno imao otvorena vrata i otvorena vrata svugdje. Tako se sada sjećam, možda zadnjih godina. Puno se promijenilo i u upravi isto u Gradu Puli, u stručnim službama, do velike… Protoka ljudi i izmjena radnika. Ali u početku stvarno, koja god problematika je bila, mogli smo…
AMRA: Kad bi se predstavili da si iz Uljanika, imao si otvorena vrata.
TATJANA: Imao si otvorena vrata. Uljanik ima i jako puno stručnjaka.
AMRA: Jako. Iz svakog područja.
TATJANA: Mislim, iz svakog područja, mislim da nije bilo nijedne situacije, da li pravne, da li tehničke, koja se nije u Uljaniku mogla riješiti. I to je bilo opće poznato. Mislim, u bivšoj Jugoslaviji. Uljanik je slovio kao sustav sa puno stručnjaka. I to se osjetilo i u društvu. A bilo je problematika raznoraznih. Sa svih aspekata.
AMRA: Deset tisuća ljudi.
TATJANA: Deset tisuća ljudi, pa kažem, i pravno, ali bila je i velika i suradnja financijera, tehničara, pravnika. Stalno su bili nekakvi timovi koji su rješavali, usavršavali, poboljšavali. I sustav.
AMRA: Pratili.
TATJANA: Pratili.
AMRA: Unutarnje kontrole raznorazne.
TATJANA: Jako puno, jako puno. Bilo je stvarno puno. Možda bi netko bi rekao i previše zaposlenih. Ali zato, nije bilo nerješivih situacija. I uvijek su bile nekakve situacije u Uljaniku specifične. Uvijek prve u državi.
AMRA: I mi bi, kao presedane imali, onda bi se po nama ravnali. Puno, puno se… Ja znam, i u mom području, u pomorskom pravu i u tom financijskom. Mi bi smislili neki model i onda bi se primjenjivao u cijeloj Hrvatskoj, u Jugoslaviji, čak i vani su brodovlasnici preuzimali neka naša rješenja.
TATJANA: Tako da, što se toga tiče, stvarno, skidam kapu stručnjacima i rukovodstvo je više manje… Uvijek ima izuzetaka, kao i bilo gdje. Nekad, koji stvore nekakve probleme, možda ni iz čega ili su malo tvrđi u pristupu, ali uvijek bi se našlo rješenje. To znam i iz osobnih situacija, i službe, i osobno svatko od nas. U nekom svom području koji je radio, pa bi uvidio nekakav problem ili mogućnost nekakvog rješenja na široj razini. U konačnici bi to rezultiralo financijskim, manjim opterećenjem. Ali dobro, neke stvari je bilo malo teže progurati. Ne odmah, trebalo se sleći, ali na kraju je bilo razumijevanja. Mislim, kao struku, globalno mogla bih reći, ipak su nas uvažavali.
AMRA: Da.
TATJANA: Bili smo kao neko nužno zlo.
AMRA: Da nitko ne voli… Uvijek komplicirate ovo ono…
TATJANA: Uvijek nešto komplicirate, ali naš posao je ukazati nešto.
AMRA: Alternativna situacija da se uredi.
TATJANA: Tako je. Ne samo ono dobro, nego i ono loše. I sagledat sa svih aspekata i prepoznati moguće probleme unaprijed. A ne… stihijski. Ići i podržavati nekakve odluke, ako već vidiš i znaš da neće, možda trenutno će imati povoljno rješenje, rezultat. Ali u konačnici, u budućnosti, može loše završiti. Normalno. Svoj pravni savjet uvijek daš, sagledaš da su više aspekata, ali ona odluka je ipak na upravi. Normalno. Uvijek, ja sam nastojala, ali i moje kolege isto, tako pristupiti problematici. Uvijek bi to upoznali, ono što bi vidjeli, što bi znali, što bi se pitalo od nas. Nikad nismo uskraćivali te vrste informacija. A, pravnici opet kompliciraju. Ali u konačnici bi vidjeli dobro da ste reagirali, da ste rekli. Ipak je društvo tehničke, znači brodogradnja, tehnika, pravnici su tu onako… usputni.
AMRA: Servis.
TATJANA: Servis, ali itekako bitan segment. Ja sam dosta radila, kako ste spomenuli prije, na radnom pravu i sa sindikatima radničkim. Dakle sa socijalnim partnerima. A i direktno smo imali pristup kao pravnici i punomoćnici, jel’, u zastupanju. Upravama svih, svih društava. Nije tu bilo baš nekakve hijerarhije. Moraš preko rukovoditelja, pa svog direktora, pa dalje. Imali smo stvarno direktan odnos. Normalno, rukovoditelj uvijek zna. Ali i to je uspostavljeno bilo odmah, uvijek bilo u startu. Da se ne gubi vrijeme. Gubi vrijeme na igru pokvarenih telefona. I sa socijalnim partnerima. Evo, taj dio nekako je došao u moje ruke. Ne znam, ne znam ni sama kako, ali ono… Stihijski malo po malo.
AMRA: A kako bi ti ocijenila taj položaj radnika unutar Uljanika?
TATJANA: Pa mislim da se… Povoljno, u svakom slučaju. Mislim da se itekako vodilo računa. Itekako je bila izražena ta socijalna strana. Kod poslodavca. Mislim da, gotovo mogu reći da sam sigurna, da se maksimalno nastojalo ići u korist radnicima. Da nisu bili uskraćivani. Imali smo i kolektivni ugovor oduvijek. Jaka je bila ta sindikalna strana i Radničko vijeće. Da, Radničko vijeće po Zakonu o radu. Sindikat uvijek, uvijek ih je bilo čak u jednom trenutku i tri sindikata. I dobar odnos je poslodavac imao sa sindikatima. Normalno, u granicama mogućnosti i propisa. Ali čak i nekakve teže situacije uvijek su se nastojale… I postojala je ova organizacija udruga, naša Ulika.
AMRA: Da, za solidarnost, za da si pomažu ljudi jedni drugima.
TATJANA: Tako je i te nekakve odredbe u kolektivnom ugovoru su bile u tom smislu za pomoć (…) ili ako su bili stariji pa su raspoređivani i pred mirovinu na lakše poslove, uz zadržavanje plaća. Evo to bih ocijenila, stvarno pozitivan odnos generalno na poslodavca. Tih nekih situacija uvijek bude. U početku su me pitali, to je i u životu tako.
AMRA: Tako je, jasno.
TATJANA: Neke stvari te pogode, neke manje. Ali ideš dalje, prihvatiš, vidiš tko je to rekao i šta je rečeno.
AMRA: A ti si bila zadovoljna sa mogućnošću svog napredovanja u smislu struke, učenja toga?
TATJANA: Pa jesam, bilo je više-manje, u početku, kasnije normalno kad je krenula kriza, je bila kriza svugdje. Taj dio možda ne bi onako… Ali veći dio mog radnog vijeka, išli smo na… Omogućavali su nam, barem jednom godišnje, na stručne seminare.
AMRA: Literaturu ste si mogli nabavljati?
TATJANA: Literaturu, snalazili smo se, ali imali smo literaturu. Uvijek bi se oko toga dogovorili. Kako je bila pravna služba zajednička za sva društva, uvijek bi neki od direktora neko društvo nešto nabavio, pribavio. Ili na našu zamolbu, ili čak ako bi dobili. Znale su se dijeliti besplatno, nekakva literatura. Kad bi došli neki propisi, zakoni sa obrazloženjem i to, onda bi oni dobro usmjerili. Zato ovdje ima dosta….
AMRA: Vidim da ovdje imaš biblioteku.
TATJANA: Biblioteku, ali to je jedan manji dio. Mislim da je pogotovo ove… Kazneni postupci. To, to baš i nismo naručivali. Mislim da smo to više manje dobili. Ali privatno smo kupovali literaturu.
AMRA: Ja sam uvijek kupovala isto knjige.
TATJANA: I dok sam studirala sam kupovala i knjige inače. Imam baš ono… I suprug čita, i ja, i veliku…
AMRA: A reci mi a propos obitelji, da li si ti vezana za Uljanik, da li je netko od tvojih radio u Uljaniku?
TATJANA: Da, radio je moj otac, fizički u Uljaniku, znači od 1973. godine, ali kao kooperant. A u Uljanik je kasnije prešao, dosta godina kasnije, baš kao pod poslodavca Uljanik brodogradnje.
AMRA: U brodogradilištu je radio?
TATJANA: U brodogradilištu je radio da bio je poslovođa zavarivača…
AMRA: Aha, to je jako važan posao.
TATJANA: Kroz njegove priče, njegova iskustva, sam imala uvid u, recimo, u proizvodnju. Mada smo kao pravnici odlazili dosta i na teren.
AMRA: I tvoj suprug je bio u Uljaniku zaposlen?
TATJANA: Da, tako je. Tu smo se i upoznali.
AMRA: Da. Jedan od najboljih pravnika koje je Uljanik ikad imao.
TATJANA: Tu smo se upoznali i on mi je evo bio mentor. Kad sam se zaposlila… Da i… Kasnije je dobro, nakon par godina je on iz pravne službe otišao kod predsjednika Karla Radolovića, tamo je bio savjetnik i voditelj ureda. Dok nije otišao iz Uljanika. A ja se držim ovdje, ne dam se nikako.
AMRA: Ti si prošla i stečaj. Kako si to doživjela? To je bilo teško.
TATJANA: Bilo je to teško, bio je to šok. To je bila nepoznanica za sve nas. A kad gledaš unazad, mi smo devet mjeseci radili bez plaće. Stalno očekivali, ali nešto nas je vuklo mislim očito nas je nešto vuklo. Možda mi ta nekakva, što se kaže stara garda. Tu imaš neku neraskidivu vezu.
AMRA: Da.
TATJANA: Pa i sada. Kaže… “Šta te još drži tu? Šta taj Uljanik još postoji?”
AMRA: To je meni…
TATJANA: Postoji.
AMRA: Postoji. Ali gledaj, zašto bi se čovjek, ja isto stalno kao da se moramo opravdavati. Zašto se moram opravdavati ako nešto volim i poštujem? Zašto? To mi ide na živce.
TATJANA: Tako je. Upravo to. Ali vidim mlađe generacije. Kroz pravnu službu je prošlo jako puno pravnika Pule. Pa možda je svaki drugi prošao. Bar neko vrijeme radio u pravnoj službi Uljanika i prije nego sam ja došla. Kasnije su bili odvjetnici. “A ja sam radio ili ja sam radila u Uljaniku.” I nakon što sam ja počela raditi, su počele dolaziti kolegice, kolege koji bi se zadržali koju godinu, ali… Oni nisu imali tu neku vezu kakvu smo imali valjda mi.
AMRA: Da.
TATJANA: Od prije. I to bi bez problema otišli. Ne znaju ni sami zašto. To im je bila prolazna stanica. Nije da nije bilo ponuda za posao. Ne samo meni. Mojim kolegama i kolegicama. Mi smo dosta provodile poslije na sudu gdje smo dosta eksponirani. I inače, kao kroz Uljanik. Što sam rekla da smo imali stvarno pristup svugdje. I na Općinskom sudu. Znam da me je tada predsjednik suda bio vrbovao što se kaže, zvao da dođem raditi tamo. U osiguravajuće kuće. Odvjetništvo. “Dođite kolegice.” Jesam, nije da nisam sagledavala opcije. Na kraju nešto me vuklo ovdje. I ostala evo kao i ti. Cijelo vrijeme uz sve ovo.
AMRA: Sve negativno da…
TATJANA: Sve nedaće i dobre stvari prošli i na kraju smo tu ostali.
AMRA: A to ti je ljubav.
TATJANA: I posao je kao takav raznovrstan.
AMRA: Jako je pametan posao…
TATJANA: Nije dosadan. Nema čega nema. Koje god područje… Se dotakneš. U pravnom području. A to je stvarno široko područje. I svega i uvijek evo uz timove, timski rad. Uvijek se tu iznašlo rješenje. To mi je stvarno baš drago.
AMRA: To je fascinantno.
TATJANA: Fascinantno. I sa bilježnicima, i sa sucima. Stvarno smo imali korektan, dapače jako, jako dobar odnos.
AMRA: I oni su učili od nas.
TATJANA: I oni su učili od nas i čak su neki izražavali želju, pa su i došli u Uljanik. Da malo prođu, prostor. Bilo je ozljeda na radu normalno. Opasna je to djelatnost. Brodogradnja. Bilo je… I još i malo, koliko je bilo ljudi i koliko je bila intenzivna u određenim razdobljima proizvodnja. I razno razna zanimanja, u isto vrijeme na istom mjestu. Pa su htjeli… To je normalno nepoznanica. Kao što je meni bilo nepoznanica pa sam ja odlazila i na otok, i u hale, i razgledavala nekakve… Ne ja samo, sa kolegama i sa inženjerima. Imam još, mislim, radno odijelo, kacigu, zaštitne rukavice, cipele, sve smo imali opremljeno. I onda, službeno, kroz očevid, sa sucima, a neki su i ovako zamolili da dođu, da prođu, da imaju, da dobiju nekakvu sliku prostora.
AMRA: Točno je, što se zbiva.
TATJANA: A bilo je stvarno i komičnih, zanimljivih situacija. Upravo u tom nepoznavanju rada i naših radnika, koji bi svjedočili, na primjer, u tim situacijama. Pa, hoću reći u Uljaniku, se kao i svugdje, koristi nekakav interni jezik, i terminologija.
AMRA: Točno, da.
TATJANA: Što onda, prema vani, prema trećima, to ništa ne znači. I, bilo je raznih… Dan danas ima radnika iz svih područja jel’ da, tada i Jugoslavije i bivših država, koji su došli tu raditi i onda bi svjedočili na sudu i sjećam se situacije kad je sutkinja pitala. “Je li možete precizirati gdje se dogodila ta ozljeda o kojoj pričate, kojoj ste vi svjedočili?” Gleda ga, “Pa što nisam rekao, gdje?” “Rekli ste, ono, brodogradilište, ali pobliže, gdje fizički?” “Pa kod masline, sam rekao.” Tek onda upitnici. “Što je to maslina?!” Mi znamo gdje je maslina. Kad kažeš, to je maslina na otoku, točno se zna gdje je to. Taj teren, gdje je maslina. “Pa, rekao sam, kod masline.” Ili, “na kojem brodu se dogodila ozljeda?” “Kako na kojem brodu? Pa, na no smoking.”
AMRA: Da, no smoking.
TATJANA: No smoking da, ali, oni misle, da je to naziv broda. Pa, na brodu no smoking. Tako je bilo.
AMRA: A gdje se desilo kao u Sahari, to je isto bilo smiješno.
TATJANA: I u Sahari, tako, to je meni bilo, gdje vam je, kako sad Sahara. Dok nisam pohvatala. Hvataš stalno. Npr. poslovni centar u kasarni. To je izdvojeno od ovog područja gdje je od pomorskog dobra.
AMRA: Ja sam tamo radila.
TATJANA: Ono je bila je krcata bivša vojarna, kasarna. Krcata, mravinjak ljudi, prije nego što su svi došli ovdje. Ja sam nekoliko puta tamo odlazila na neke sastanke, u brodogradilište, u projekte, u nabavu, u TES-u se sjećam, u komercijalu. Ja sam skoro kao, Ivica i Marica, znaš ono.
AMRA: Ono je bilo kao labirint. Ono se nisi mogao snaći. Koliko puta sam ja promašila kat, pa ne znam gdje sam.
TATJANA: Pa krilo.
AMRA: Pa u krilo, joj… Ono je bilo strašno. Znaš što je bilo strašno? Ja bih nekad dolazila popodne, morala sam raditi, pa bi pao mrak, pa sama ići po toj zgradi dole. Umirala sam od straha.
TATJANA: Evo, to su mi nekakve ovako situacije. Tog upoznavanja. Evo, to nisam nikada upoznala. Nisam bila previše vezana poslom, ali opet sam mislila, a kako ne možeš zapamtiti?
AMRA: Da, je, je istina. Krilo, kat, stepenište.
TATJANA: A to kažem i danas. Mislim sad je u prodaji ta, ta zgrada u stečaju, ima nekoliko zakupaca. Drži je stečajni upravitelj. I oni isto normalno, kažu, ali to su pozicije, uredi, do kojih je evo, jednostavnije doći. Nisu u nekakvim zabačenim dijelovima.
AMRA: Eto, uglavnom, ti si sretna sa svojom karijerom?
TATJANA: Ja sam, kad sumiram sve, zadovoljna. Ostala tu, teških, teških trenutaka, ali neka veza je tu. Ostala i, evo, i dan danas, znaš, u istoj smo situaciji. Evo, nekako je, baš gledam ovu sliku…
AMRA: Ovog porinuća da.
TATJANA: Iz ‘15., 2015., ta slika. Naša šefica, Ester Buić bila je kuma, mislim da je to je bilo neka barža ili (…) I ovdje je ova Iva.
AMRA: Da, Iva, ona je bila iz Rijeke.
TATJANA: Bila je s tobom radila, iz Rijeke. Da, i Ana Tonc kolegica, također iz Rijeke. Mi smo se krajem 2013. integrirali, 3. maj sa Uljanikom. I kolega Rubelj evo. On je 4 ili 5 godina i kolegica Ana.
AMRA: Ako imaš neku sliku pravne službe, pa mi pošalji.
TATJANA: Imam ovu. A pravne službe…
AMRA: I ovako, nekako. A dobro, recimo, što se tiče pravne službe, ona je zaista bila u ženskim rukama, praktički.
TATJANA: Da, kasnije je stvarno.
AMRA: I ti si sad rukovoditeljica. Ja kad sam došla 1990. bila je muška, kompletno. Ja sam bila prva.
AMRA: Sjećam se, da.
TATJANA: A onda se počelo to rasipati i novo zaposlene kolege su bile sve kolegice.
AMRA: I poslije je bila rukovoditeljica gospođa Buić. I onda su ju ti zapravo naslijedila.
TATJANA: Da, to je to. Ovo su sve poslije, kroz, malo prije stečaja… Ali opet su dolazile kolegice. Došla je kolegica Vitasović iz… Pa istovremeno nekako. Kao Ester Buić. Isto je to bila neka 1998.
AMRA: Pa je bila ova… Smiljana.
TATJANA: Iz porezne uprave je ona došla. Smiljana je došla… Da li malo ranije? Ona je došla iz Luke Pula. Da. Luka Pula se poslije integrirala u Uljanik.
AMRA: Da, da, da.
TATJANA: Mislim da je Smiljana radila prije. Ali ona je došla raditi iz… Kada je došla u Uljanik, u službi osiguranja.
AMRA: Je, osiguranja. Zapravo ti si najstarija…
TATJANA: Ostala živuća od one 1990.
AMRA: Da, i to još iz pravne službe stare.
TATJANA: Od, evo 1990. Znači 2. 4. 1990. Nije bilo nikoga.
AMRA: Ja se sjećam kad si došla. Pa smo se upoznale. Imala si crveni kostim i neke velike naušnice, ono moda 1980-ih.
TATJANA: Tog crvenog kostima se svi sjećaju. Pavica koja je radila u buffetu je rekla “kako smo, kad si počela raditi…”
AMRA: Da, baš si bila lijepa.
TATJANA: “… smo te zapazili u tom…”
AMRA: Vidiš, dressed to kill.
TATJANA: Tko bi rekao inače, to me ono… Ne pratim, ne zapamtim, ali neke stvari ostanu.
AMRA: Neke stvari ostanu upečatljive.
TATJANA: Čega se sjećate – Tatjaninog crvenog kostimića. Onda sam ga i ja izvrtila u film. Pa ne stvarno, sjećam ga se. Mogla sam ga sačuvati.
AMRA: Da ideš u penziju, da ga obučeš za dan fešte od penzije. Hvala ti puno Tatjana.
TATJANA: Nema na čemu.
AMRA: I ako se još nešto sjetiš što bi htjela reći ili ako ti nešto padne na pamet, neke situacije onda te molim pa ćemo ponovno snimiti.
TATJANA: Može, može, hvala puno.