AMRA: Danas je 16. lipnja 2025. godine i imamo kao sugovornicu gospođu Tesi Bošković Cvek koja će nam nešto reći o sebi. Prije nego što počnemo, ja sam ti objasnila, Tesi, da se radi o tom projektu „Žene u brodogradnji“ i naš razgovor će biti objavljen. Da li si ti suglasna s time, naravno, ti ćeš ga prije toga preslušati i odobriti, da se to objavi na webu na kojem mi radimo?
TESI: Dobro, nema problema.
AMRA: Dobro. Molim te reci, Tesi, kad si se rodila, koje si škole završila i nešto malo o svom školovanju.
TESI: Rodila sam se u Puli, 7. kolovoza 1958. godine. Ja sam završila i osnovnu školu, “Vladimir Gortan” se zvala tada, poslije je bila “Bratstvo i jedinstvo”, kad su se preselili na Verudu. Onda sam završila gimnaziju “Branko Semelić” i nakon toga sam upisala Fakultet političkih znanosti, gdje sam diplomirala 1981. godine.
AMRA: U Zagrebu?
TESI: U prosincu, u Zagrebu.
AMRA: Reci mi, kad si se zaposlila u Uljaniku?
TESI: U Uljaniku sam se zaposlila 1982. godine. Ček, 1981. sam diplomirala, da, 1982. u srpnju.
AMRA: Znači to ti je bio prvi posao?
TESI: Prvo zaposlenje, s time da sam tih par mjeseci otkad sam diplomirala, u prosincu 1981. do srpnja 1982., sam honorarno radila u Glasu Istre s namjerom da budem, da postanem novinar. Ali evo, sudbina je htjela da je bio natječaj u Uljaniku. Ovo sam nekako malo predugo čekala. Bila sam nestrpljiva.
AMRA: Na koje si se radno mjesto javila u Uljaniku?
TESI: U Uljaniku sam se javila u službi informiranja, isto za novinara.
AMRA: Da, to je zanimljivo jer je Uljanik imao… reci nešto malo o toj službi, molim te, informiranja i to.
TESI: Uljanik je imao jednu jaku službu ustvari. Danas kad govorimo o tome nam to izgleda kao neki futurizam. Ali u ono doba zaista, to je bila služba u kojoj je radila, znači pored mene, kolegica Maršić, kolegica Šipura, šef je bio Josip Iskra. Služba je imala sekretaricu Ivanku, i nakon mene, onda je došla Deana. Deana koja je radila kao tehnički urednik. I onda, poslije su se zaposlili Sergio Pomasan kao novinar. A kad sam ja išla na porođajni me zamijenila Ondina Urti. Tako da je bila velika služba i imali smo prostor u Novom domu Uljanika, dolje u prizemlju.
AMRA: Na rivi?
TESI: Da. Lijepi prostor.
AMRA: Lijepi prostor. A reci mi, to je jako zanimljivo jer je Uljanik kao tako velika jedna firma imala toliko novinara. Koji je bio vaš posao, što ste vi trebali raditi i kako je to funkcioniralo, to informiranje?
TESI: Dakle, mi smo izdavali mjesečnik koji se zvao Bilten Uljanika i imali smo emisiju 30 minuta na Radio Puli, nedjeljom. I još smo izdavali po potrebi, neki put dva broja, neki put tri broja tjedno, kako je bilo vijesti i informacija, Mali informator. Mali informator je bio jedna kombinacija službenog informiranja o nekim događanjima u Uljaniku s obavijestima, pozivima ili tako, mala forma letka.
AMRA: Na primjer, u ovoj formi letka, ti Mali informatori, šta ste pisali unutra, šta je bilo?
TESI: Pa recimo, ako su ti bile primopredaje, ako su bili potpisani raznorazni sporazumi, ako je bio… ugovori, ako je bio Radnički savjet u ondašnje doba, pa zaključci Radničkog savjeta, ako su bile nekakve važne obavijesti za radnike vezane za zaštitu na radu. Onda ako su se organizirala nekakva natjecanja, tada su bile jako popularne te radničke igre, pa natjecanja zavarivača, pa natjecanja… Život je radnički u to doba bio prilično intenzivan. I emisija Uljanikovih 30 minuta, naravno, je bila jedna kombinacija događanja tjednih iz Uljanika s nekakvim kulturnim… znači, Uljanik je imao i svoj KUD, pa je KUD imao svoje aktivnosti, pa su onda, pa sve o tim aktivnostima su na Uljaniku, kao onaj dio koji je bio malo ležerniji. Pa smo onda imali ljude koji su se… bila je Foškera ako se sjećam, pa je bio onaj barba Mate, oni su imali neki humoristički prilog u tih Uljanikovih 30 minuta. A Bilten je bio ovako malo, to je bio mjesečnik, ja mislim, zavisi od zbivanja u Uljaniku koliko je on bio debeo, ali u principu, u njemu smo imali kombinacije i službenih obavijesti, ali i članaka o životu radnika iz raznih područja, ne znam, imali smo podijeljeno. Znači kako nas je bilo više novinara, neki su pratili tvornicu dizel motora, kasnije strojogradnju, održavanje, energetika, opremanje broda, brodogradilište, koje su sve bile tu, svatko je imao, TESU – tvornica električnih strojeva i uređaja, strojevi za zavarivanje i tako, onda društvene aktivnosti, ja sam imala društvene i političke organizacije, pa djelovanje Radničkog savjeta, pratila sam apsolutno sve aktivnosti Radničkog savjeta, zaključke njihove, pisala izvještaje u tom Biltenu, imali smo tako… Podjela je bila tako da ne bude šturo, da bude malo ozbiljnije, a da bude malo i… imao je humoristički prilog, naravno, taj Bilten.
AMRA: I lijepo je izgledalo, ja se sjećam da je lijep dizajn bio toga, da je lijepo izgledalo.
TESI: Deana se zaposlila negdje kad i ja otprilike, osamdesetih, možda malo kasnije od mene, ona je dosta vremena radila kao honorarac. Tek poslije je u radnom odnosu bila, ona ima inače vokaciju, nije školovani grafičar, niti grafički dizajner, ali je to znala raditi i baš je bila inovativna. Onda smo zajednički naslovnice, određivali koje će fotografije, ovisno u aktualnostima koje su bile u Uljaniku, tako smo određivali kakva će biti naslovnica, koju ćemo fotografiju objaviti, uz koji članak, izvještaj, bilješku, mislim u principu smo koristili sve novinarske forme.
AMRA: A reci mi, da li ste bili pod nekim pritiskom, da li ste morali pisati samo nešto što se moralo ili što je bilo dobro, ili ste imali neku slobodu, u smislu da ste mogli pisati bilo što?
TESI: Ne, nije bilo pritiska, ali to je tzv. autocenzura. U principu nije to novina u kojoj smo mi trebali… mi smo uvijek nastojali, bila je kritika, naravno, o nekim problemima se pisalo i tako, uvijek u onom pozitivističkom duhu, uvijek u traženju nekakvih problema, ne u smislu napadačkom. A to je po meni bilo ipak stvar toga što smo mi bili interno glasilo Uljanika i ne možeš ti u tom internom glasilu “pljuvati”. Ti možeš istaknuti problem i pokušati naznačiti puteve na koje bi se taj problem mogao i trebao rješavati, ali ne osobno i ne protiv ljudi koji su vodili, da l’ odjel, da l’ proizvodnju, to se ne sjećam da smo ikad…
AMRA: A reci mi, to je bila pretežno zapravo ženska služba, osim Iskre?
TESI: Ustvari kad pogledam, da, nisam nikad razmišljala, ali sad vidim, ako je bila Slavica Mašić, Šipura, ja, Deana, mene je zamijenila Ondina, da, osim što je šef bio…
AMRA: Da, da li je to, recimo, bilo normalno da, iako ste vi bile četiri kolegice, da vaš šef bude muškarac i kako se on odnosio?
TESI: Gle, ja sam došla tamo raditi kad je on već bio šef, tako da nekako za šefa ga je netko postavio, nismo ga birali mi, to je bila služba gdje je netko njega postavio. On je inače vodio i protokol, protokol Uljanika, to je na neki način bilo povezano, protokol i služba informiranja i ako je riječ o nekakvoj autocenzuri, onda je ona sigurno bila i vezana za to što je on bio direktno povezan s upravom Uljanika i ti si znao da ne možeš, niti je ikome padalo na pamet. Mogli smo među sobom razgovarati, ali nismo nikad imali namjeru i vjerujem da ne bi se niti objavilo.
AMRA: A da li ste nekad imali problema zbog članaka koje bi napisali ili političkih ili tako nekakvih?
TESI: Ne, upravo zato što, kažem, što je uvijek bilo dozirano na način, ne da se napada, nego uvijek je bilo afirmativno, uvijek je bilo o tome. Ja se sjećam da sam ja imala neki mali problem baš, bila sam mlada i neiskusna i možda sam primijetila neki problem u društvenom standardu, ja se sad točno ne sjećam šta je bilo, ali znam da sam u tom nekakvom izvještavanju ili ne znam, o nekim aktivnostima u društvenom standardu, gdje su zapravo bile sve Uljanikove menze, kuhinja, sportski objekti i tako dalje, neki problem je bio gdje sam ja zapravo apostrofirala, vezala problematiku za upravu. A u upravi, ja mislim tada je bio neki Butković, i mislim da mu se nije svidjelo, način na koji sam ja bila nešto… zaista se ne sjećam više šta je bilo, ali znam da je bila intervencija. Znam da je bila intervencija, da je on intervenirao kod Dobrovića. Dobrović je bio šef općih poslova, služba informiranja je bila pod općim poslovima i onda je on došao kod nas u redakciju tamo da malo porazgovara i da vidi, a zapravo u početku nisam znala o čemu je riječ. Bilo mi je neugodno, nisam ja imala nikakvu namjeru, malo sam nadobudno mislila da radim u novinama, a ustvari radiš u internom glasilu i treba paziti.
AMRA: To je jako zanimljivo sada, naravno, sada je sve drugačije i način komuniciranja u firmama, ovo je bilo zaista nešto posebno da je toliko bilo ljudi koji su to radili, da se ljudima htjelo reći, da se prenosilo, da je bilo jako participativno.
TESI: Je, uvijek se razgovaralo s radnicima, uvijek se birao neki radnik iz nekog odjela, iz neke proizvodnje, uvijek je nekakvih životnih priča bilo, svega. Mislim, stvarno je bio jedna… mislim, ambiciozno je to bilo.
AMRA: Je, jako ambiciozno. Sjećam se kad sam ja počela da su bile neke karikature, da je neki Giordano radio, da je to bilo tako zanimljivo i dobro.
TESI: Te karikature je, ja mislim, radio neki Bratulić, on je bio u tome. To je bilo jako interesantno, priprema tog mjesečnika, znaš, jer ti imaš rok, imaš kao u novinama, imaš taj rok do kada moraš nešto napisati, da li su dva članka, tri izvještaja, jedna bilješka, svi smo tako otprilike nešto imali. I onda se trudiš.
AMRA: A reci, onda si ti puno, zapravo, išla po Uljaniku, po raznim službama i kakav si imala odnos s tim ljudima? Da li su bili podozrivi prema tebi jer si žena ili su s tobom surađivali?
TESI: Ne, ja nisam nikad naišla na nikakve probleme. I naš pristup je bio, ja mislim, takav da nisu oni ni trebali biti podozrivi prema nama jer smo mi s njima bili na istom nivou. Mi smo razgovarali, nama je cilj bio govoriti o problematici, o životu. Tako da nije nikad nitko nas odbio. Uvijek je bilo to u redu. Nemam nekih neugodnih iskustava.
AMRA: Koliko dugo si bila u Uljaniku?
TESI: Od srpnja 1982. do 11. mjeseca 1994.
AMRA: Pa dugo dosta, 12 godina. Zašto si otišla?
TESI: Išla sam u sindikat jer ja kako sam pratila društvo i političke organizacije, to je bio moj uvjetno rečeno resor, ja sam pratila i sindikat u Uljaniku. Sindikat u Uljaniku je u ono doba bio prilično aktivan.
AMRA: Šta su sve radili?
TESI: U onim okolnostima.
AMRA: Da, da, to su bili još u doba komunizma.
TESI: Da, evo recimo, ja kad se kaže komunizam, ja ne bih nikad rekla komunizma – socijalizma.
AMRA: Da, to više odgovara.
TESI: Pratila sam sindikat i onda sam se nekako povezala s tim predstavnicima sindikata. Između ostalog, posljednjih godina je tamo predsjednik bio Bulić koji se onda aktivirao sindikalno i na općinskom, odnosno, županijskom nivou. On je prešao tamo, a u međuvremenu u službi su se počele dešavati promjene kao i u cijelom Uljaniku. Postojala je potreba za racionalizacijom, za smanjivanjem kadrova itd. I onda sam ja tu našla nekakav kompromis.
AMRA: A reci mi iz svog iskustva u Uljaniku i poslije, da li su sindikati bili važni, da li su bili veliki partner, da li su zaista radili na boljitku ljudi i kako se njihovo, recimo, djelovanje odražavalo na standard ljudi, na radne uvjete?
TESI: Ja mislim da u onom sistemu, znate kako je bilo, to je jedan dogovorni sistem bio, da se razumijemo, ali sindikati su imali ozbiljne programe. Što se toga tiče na njima je bilo i organiziranje rekreacije i prehrana je bila u principu pod nadzorom sindikata, menze… Mislim ako stvari nisu štimale, onda je sindikat odmah reagirao. Puno više ljudi je bilo sindikalno aktivno. Dok nisu počele podjele među njima, polako su se počeli i sindikati raslojavati, javljali su se novi sindikati, nove inicijative itd. Zaštita na radu je bila u ingerenciji sindikata koji je nadzirao nabavu opreme za zaštitu radnika. Mislim da sindikat nije bio samo formalan. Mislim da je uloga sindikata bila, ipak uvažavala se. Nisam nikad primijetila od strane uprave da je netko podcjenjivački se odnosio. Nekako uvijek je sindikat tretiran kao neki partner.
AMRA: Ravnopravni partner. A da, ljudi su imali dostojanstvo. Bili su radnici, nisu bili djelatnici, nisu bili…
TESI: Svi smo bili radnici.
AMRA: Svi smo bili radnici, cijenio se rad.
TESI: Netko se sjetio da ovi u kancelarijama su djelatnici, pa onda je došao Zakon o radu, pa smo svi radnici. Evo, tako da, u principu smo svi radnici.
AMRA: A jesi bila zadovoljna s tim svojim poslom? Jesi mislila da si se dobro razvijala? Jesi imala mogućnost usavršavanja? Jesi imala mogućnost napredovanja?
TESI: Pa gledaj, nije kao prvo, taj posao nije bila moja vokacija, niti je to bio moj… Stjecajem okolnosti sam se zaposlila u Uljaniku i stjecajem okolnosti sam tamo…
AMRA: A da li si imala neke obiteljske veze s Uljanikom? Da li ti je netko radio?
TESI: Da, imala sam. Mama mi je radila 41 godinu u Uljaniku.
AMRA: A gdje ti je mama radila?
TESI: Na otoku, u konstrukciji.
AMRA: A šta je radila?
TESI: Administrator daktilograf, 41 godinu.
AMRA: Četrdeset i jednu godinu?
TESI: Da, od svoje sedamnaeste godine.
AMRA: A mama je isto rođena u Puli i tu je…
TESI: Ne, mama je… Ne, ne, oni su se doselili, ali mama je bila relativno mala kad su oni došli. Ona je inače Labinjanka. Oni su iz tamo jednog sela pored Labina. Ona se doselila sa svojom obitelji. S mojim nonetom i nonom.
AMRA: Kako se mama zvala?
TESI: Marija Višković. A njezin brat je bio Toni Višković, Anton Višković. On je zapravo bio, mi se čini, relativno aktivan u tim DPO-ima, društveno-politička organizacija. Radnički savjet. Odnosno, zapravo je imao Uljanik i posebnu službu.
AMRA: Da, da, imao je.
TESI: Ja mislim da je on radio kao tajnik. Onda mi je još jedan ujak, najstariji mamin brat. On je radio u strojogradnji, odnosno, bivšoj tvornici dizel motora. Da, on je bio VKV strojar. Pa je još jedan ujak, njezin brat, radio kao pitur.
AMRA: Eto, sve ste pokrivali, obiteljske djelatnosti.
TESI: Da, skoro cijela obitelj je radila, zapravo, od moje mame u Uljaniku, osim te jedne sestre, ona nije nikada. Od njih šestero, njih petero je radilo u Uljaniku.
AMRA: A to je zbilja impresivno. I poslije ti je suprug radio u Uljaniku.
TESI: Da, Radovan je radio u tehničkom uredu, isto u konstrukciji di i moja mama, pa je završio tehničku školu. Onda je, zapravo, išao studirati u Rijeku pa onda je to napustio. Pa se vratio, pa je radio u Uljaniku, pa je išao u vojsku. I onda se… znaš da se ne sjećam da li se vratio ponovo u Uljanik. Uglavnom kasnije je kroz rad upisao studij i završio je ipak to što je bio počeo, studij strojarstva.
AMRA: Da, da, da. Znači ipak, imali ste veliki utjecaj Uljanika u vašem obiteljskom životu, tvom…
TESI: Da, u mom privatnom, Uljanik, evo tako… Nikad nisam razmišljala da ću raditi u Uljaniku. Imala sam sasvim neke druge ambicije. Ali, evo, stjecajem okolnosti. Imala sam dečka od svoje srednje škole koji mi je na neki način, to zajedništvo nam je trasiralo put. Pa sam se odlučila vratiti u Pulu.
AMRA: Nakon studija?
TESI: Nakon studija. Bili smo praktički već puno godina zajedno. Šest godina zajedno. Ja sam mislila da ću raditi u Glasu Istre. Vjerojatno bi mi to bilo odredilo neki drugi put. Ali, tu sam, pa sam u sindikalne vode. Nekako sam uvijek bila na toj nekoj strani.
AMRA: Da, ti si uvijek bila (na strani) radničkih prava. Da znam.
TESI: Radničkih prava. Tako da mi to nije bilo…
AMRA: A dobro, znači imala si jako veliki uvid, od svih tih godina što si radila, da si mogla u sindikatu poslije dobro raditi. Jer si imala bazu, šta je to tvornica, šta je rad u tvornici…
TESI: Da, jer mi smo zapravo, ja sam startala u nacionalnom sindikatu. U ovoj najjačoj sindikalnoj središnjici Hrvatske, Savez samostalnih sindikata Hrvatske. Ali smo mi onda osnovali sindikat Istre. Mi smo nakon godinu i po dana što sam ja bila tamo, nismo se slagali oko nekih organizacijskih promjena i onda smo odlučili osnovati sindikat Istre. Tako da sam ja startala od početka u tom sindikatu Istre. Nekako sam povezala, recimo, to svoje školovanje, jer ja nisam se školovala za novinara. Ja sam završila baš političke znanosti. Nije mi bila tada ambicija baviti se novinarstvom. I povezala sam znanja i nekakve vještine komunikacijske, ne znam, sve što imaš u sebi i što stekneš na faksu s tim sindikalizmom iz Uljanika.
AMRA: Da li si, recimo, kroz svoj život, s obzirom kako se sve dešavalo u Hrvatskoj, zapravo svjedočila nekom pogoršanju statusa radnika i pogoršanju prava koja su ljudi imali, koji su radili? Da li je to točno?
TESI: I još svjedočim.
AMRA: Da, naravno, i još svjedočimo. To je bolno.
TESI: Nažalost. Ljudi nisu osjetili, posebno ovi mladi, koji zapravo niti ne znaju kako je nekad bilo. Oni imaju sasvim neke drukčije vizije života. Međutim, nekad su ljudi ipak imali neku sigurnost.
AMRA: Da. A da li misliš da je odnos ljudi samih prema svom poslu bio drugačiji nego sada?
TESI: Da. Isto mislim da je bio odgovorniji. Ja mislim da je bio odgovorniji. Da se nije gledala samo materijalna strana. Nekako je tebi posao… U principu ti pola svog života provedeš na poslu. Nama, meni, odlazak na posao nije bilo samo ići raditi, nego biti tamo s tim ljudima. Mi smo dijelili neke druge stvari, neke teme. Svi smo mi možda imali različite poglede na neke stvari, ali u principu to zajedništvo, mislim da toga danas više nema. Družili smo se, fešte smo imali… Nekako mi se čini da su ti mladi sve otuđeniji, da oni jednostavno, da oni gledaju samo kolika im je plaća.
AMRA: Da. Moram ti reći…
TESI: Ja moram to reći, jer moja mama je meni uvijek spočitavala, s obzirom na to da sam bila relativno dobra u školi, ‘ajmo to tako reći, i onda je ona uvijek od mene očekivala nešto više. Uvijek mi je spočitavala da mene ne interesira plaća i ovo i ono, a ja bih, ja sam joj uvijek govorila da nije sve u plaći, nego je u okruženju u kojem radiš, tko ima sreće raditi u dobrom okruženju, onda stvarno plaća… Ona je bitna, ali sve je plaća.
AMRA: Sve je plaća, da. Moram ti reći, ja sam sada već dosta gospođa intervjuirala, da su svi to rekli, što si ti sada rekla, koliko im je bilo bitno to zajedništvo, i prijateljstvo na poslu, i druženje… To samo govori da je čovjek neko biće društveno, kojem je potrebno to, a sada su ljudi lišeni, nažalost.
TESI: Normalno. Jednostavno te prisiljava, od obrazovanja koje te tjera, na kompetitivni taj… da je sad najbitnije biti najbolji.
AMRA: Izvrsnost.
TESI: Izvrsnost, tu startamo, a onda to se nastavlja i na poslu. I onda jednostavno se gubi onaj humani aspekt. Meni je bilo bitno, ja sam stvarno imala dobru sredinu, i u Uljaniku, a bilo je tu normalno…
AMRA: A da, naravno. Netko ti ide na živce, nešto ono…
TESI: Netko malo više radi, netko malo manje radi, netko je šef, a možda ne bi trebao biti šef, ali nije bitno, sve su to neke stvari. Ali kad ti, kad tebe netko poštuje, kad te uvažava, kad nemaš nikad problema za godišnji odmor, ako ti je dijete bolesno ti se tolerira, ne rade se nekakvi problemi, da ti sad moraš… bez problema možeš ići kući dva, tri dana. Mislim, to su meni stvari – kad je Nova godina, kad je, ne znam, onda je bio 8. mart, a sada je Dan žena. Ali uvijek su bila neka druženja, uvijek su bile nekakve zabave, nisu bile hinjene, nego su bile stvarno iskrene, iskreno je bilo, svi smo radili na tom. Ali ja sam primijetila, da, s godinama da to gubi na značaju. Jer ja sam u sindikatu radila kao profesionalac, ja sam bila tajnik poslije van Uljanika. I onda sam mogla to promatrati s male distance. I onda vidiš da ljudi zapravo nisu ni svjesni koliko, kad se potpiše kolektivni ugovor, koliko je to jako bitno. Jer oni to uzimaju kao datost, kao nešto što je unaprijed… Šta, pa to nama pripada? E da, to je nekad bilo. Sad se moraš za mnoge stvari boriti. Nekad je bilo normalno biti na listi za stan, dobiti stan, imati prehranu u firmi, oni bonovi koji su bili, poslije se netko ismijavao s time, ali to su velike stvari. Sad svega toga nema. Sad sve to radnik mora sam, u većini.
AMRA: U svojim malim plaćama.
TESI: Mora plaćati. Ja ne mogu sad usporediti Uljanik danas, jer ja već puno godina nisam u Uljaniku. Ja sam praktički do 1994., znači prije krize, bile su neke naznake krize. Znači osjetiš tu da će se nešto racionalizirati, ali još uvijek je to bilo daleko od onoga što je bilo. Bila je počela ta privatizacija, dionice, ne znam šta. To su bili tek neki počeci, ali još uvijek nije bilo, osim onog doba Markovićeva, ono kad je bila plaća 100 maraka. Ali i tada kad je bila plaća 100 maraka, unutar firme si imao neke stvari osigurane. Nije bilo toliko rizično, malo ti je standard bio opao, ali sada se ljudi boje, da li će ostati na poslu, da li neće ostati, da li će dobiti posao, da li neće dobiti posao. Sasvim drugi pristup.
AMRA: Sasvim drugi pristup, da. Bilo mi je jako zanimljivo to što si sad rekla, zapravo si pratila tu tranziciju nesretnu, iz jednog režima, iz jednog sustava u drugi sustav. Da, da. Gdje su zapravo ljudi stradali, ali ni ne znaju da su stradali.
TESI: Recimo, možda sam ja instinktivno bila, kad je bila ta privatizacija, pretvorba, prva dionica, onda sam ja zapravo, ne znam zašto, ali sam bila skeptična već tada. Ja, na primjer, nisam htjela upisati Uljanikove, radila sam u službi informiranja, ali ja nisam htjela upisati Uljanikove dionice. Ja sam otplaćivala mamine. I mama je dobila onaj paket s onim velikim popustom jer je ona jako puno službe imala. I onda sam ja njoj otplaćivala, ali ja osobno se nisam mogla odlučiti to… Ja sam pak po drugoj cijeni to mogla kupiti, ja to nisam htjela kupiti. I pokazalo se ustvari da, ne znam, jako malo je radnika imalo od toga…
AMRA: Pa da, jer je poslije išlo iz krize u krizu.
TESI: Ja sam poslije mami pomogla da ih proda. Ona je ipak neki sitniš, nešto dobila, da. A ja sam bila dobila, kao neke smo bili dobili od Plovidbe, neki paket tih dionica. Pa sam ja par puta i otkupila. Ali na kraju je to sve…
AMRA: Da… Da li se sjećaš nekog, recimo, događaja koji ti se jako usjekao? Ovako, što ti je bilo zanimljivo.
TESI: Pa meni je bilo jako zanimljivo ono u početku. U početku kad sam tek počela ići na primopredaje.
AMRA: Ja se sjećam tebe s primopredaja i s porinuća. To je stvarno…
TESI: Porinuća… Meni je to bilo jako zanimljivo. Za mene je sve to bilo novo. Ja u principu nisam bila novinar. Ja sam bila politolog koji se zatekao na nekakvom, uvjetno rečeno novinarskom poslu, u granicama jednog kolektiva. I onda si se u svemu tome trebala dozirati i naći. Znači savladavati novinarske vještine, a opet voditi računa o tome da pišeš unutar nekakvih, da to nije za neku populaciju.
AMRA: Da, da, da.
TESI: Nego samo za ovu…
AMRA: Ciljanu publiku.
TESI: Da, da. Tako da, meni je bilo… Meni je razdoblje ovoga rada u Uljaniku bilo lijepo. Definitivno mi je bilo lijepo. Puno stvari sam naučila. Osim što se tiče zanata novinarskog, možda najviše u komunikaciji s ljudima. To mi je najviše… Tu sam se i oslobodila. Kad nemaš iskustva od početka je teško. Međutim, tu sam se oslobodila i to mi je poslije puno pomoglo u sindikalnom nastupu. I u komunikaciji s ljudima. Ali ja nisam imala… Jedino što pamtim možda, ‘ajde recimo kao nešto ovako gdje sam možda pokazala ja taj svoj radikalizam, to je kad sam vratila partijsku knjižicu. Jer sam tada uočila te neke stvari koje nisu bile na trasi onoga kako sam ja zamišljala da bi trebalo biti u tom nekom SK. Jer mene su, s obzirom da sam bila najbolji učenik u gimnaziji, onda si, znaš, to je bila nekakva tradicija, onda bi ti oni rekli da uđeš u SK i onda sam ja dobila tu knjižicu. Išla sam studirati političke nauke, bila sam nadobudna mlada osoba koja je vjerovala u neke ideale, onda se malo spustiš na zemlju, a ustvari me najviše razočaralo u Uljaniku što sam upravo u redovima ljudi koji su bili čelnici u toj organizaciji, tako primijetila da u principu ne rade i ne žive onako kako govore da bi trebalo, nego upravo suprotno. I zapravo to me natjeralo da izađem. Nisam ušla u partiju svojevoljno, ali sam zaista izašla vrlo brzo.
AMRA: I kako je, opiši malo taj čin, kako si to izvela?
TESI: Pa nije mi, znaš šta, nije mi bilo svejedno jer ja sam ipak bila iz onog sistema, nekako mi nije bilo baš lako donijeti tu odluku. Najviše žalim što sam vratila knjižicu. Trebala sam je zadržati kao uspomenu na jedno razdoblje, ali ja sam je onako, jer sam bila jako ljuta, ja sam to vratila i bacila tamo, a povodi su bili dodjeljivanje stanova. To me jako razljutilo, i te liste stanova, i to kako su se vrtili uvijek jedni te isti ljudi. I razljutio me, bolje da ga ne spomenem jer sada više ga niti nema, ja moram reći, to možda ne bih niti voljela da staviš, ali kako su se davale stipendije. Kad nekome daš stipendiju i kad kažeš “on je jako dobar student”, a netko upisuje prvu godinu, još nije niti počeo studirati, onda ne možeš reći da je jako dobar student. Onda možeš reći da je bio jako dobar učenik i da vjeruju da će biti dobar, ali da je bio dobar student… Jer dobiješ stipendiju, a neki drugi ne, mene je to jako pogađalo. Evo, to su te nepravde koje su bile. Počele su već bile onda, hvala bogu, vidimo da je to mačji kašalj u odnosu na danas, što se sada zbiva.
AMRA: A da li si imala reperkusije neke kad si vratila knjižicu ili ne?
TESI: Ne, ne, nije mene nitko, ja nisam nikad osjetila nikakve pritiske. Ja sam bila i u omladinskoj organizaciji, i ovo i ono, i kažem, vjerovala sam da se neke stvari mogu napraviti, međutim, kad sam vidjela da se ne može, samo sam…
AMRA: Da, da, bila si dosljedna sebi.
TESI: Ma da, nema u biti gorčine ni ništa, ljudi su takvi. Ti jednostavno moraš shvatiti da… borba za ideale je jako teška.
AMRA: Da, i već je dobro da ih imaš. Već je divno da ih imaš, jer sad vjerojatno baš i nema ideala.
TESI: A ja sam i dalje optimist, meni bez obzira na sve to i neke životne situacije privatne koje sam imala, meni to nikad nije ubilo optimizam. Ja sam i dalje optimist, ja se znam naljutiti, ja znam svašta reći, na ono što se zbiva i to, ali i dalje nekako vjerujem da će ono dobro u čovjeku na kraju ipak povući naprijed.
AMRA: Da će vrlina pobijediti.
TESI: Da će povući naprijed. Ne želim zapasti u depresiju neku.
AMRA: Eto. Hvala ti što si to sve rekla i evo.
TESI: Tamo u Uljaniku je u moje doba bilo zaista puno žena, ako već govorimo o ženama. Možda nisu bile u upravi, ali ja znam da je, recimo, u moje doba prilično dobro kotirala Zora Jakšić. Ona je bila šefica računovodstva i znam da je ona u upravi, da se do nje držalo. Onda, recimo, u tim pravnim poslovima, pa psihosocijalna služba, gospođa Vojnić… Mislim, sve su to žene držale. Dobro, pravna služba znam da je Vidos bio, muški je bio, ali je bilo isto kolegica dosta. Dobro, računovodstvo uglavnom su bile žene, ženske radne snage u tim proizvodnim nije bilo jako puno, zaista su bile rijetke i obično su bile predmet naših novinarskih, upravo zato što su…
AMRA: Da li se možda sjećaš nekih gospođa da nas možeš eventualno povezati ako nekog znaš? Voljela bih, zaista nisam imala prilike baš iz proizvodnih zanimanja s nikim pričati.
TESI: A ne znam baš, tamo je bilo i zavarivačica, to se sjećam, malo je bilo. Recimo u početku sam ja ulazila i na brod, išla dolje u dvodno pa smo se onda susretali. Tu i tamo bi bila koja žena, ne puno, jako, jako malo što se tiče brodogradilišta i opremanja broda. Malo, u društveni standard, naravno, to je bila ženska populacija uglavnom u kuhinjama, ali baš imenom da se sad sjetim…
AMRA: Ako se sjetiš pa ćeš mi javiti.
TESI: Da. Ne mogu se sjetiti stvarno s kim sam… Bile su onda ove domaćice, takozvane domaćice.
AMRA: Da, sad bi se to zvalo drugačije, sigurno neki fensi kapitalistički, vjerojatno ono za odnose s javnošću ili tako nekako, pretpostavljam.
TESI: Da, Novela je bila…
AMRA: Novela da, njih moram još intervjuirati.
TESI: A Novela ne znam di je?
AMRA: U Norveškoj. Udala se i… u Norveškoj, da.
TESI: Znam da je bila otišla u Norvešku. Divna je, u penziji, to znam. Deana je sada posljednja nakon toga preuzela. Ona je preuzela strance… Šta ja znam, ja se nikad nisam kao žena osjećala niti podcijenjeno, niti… moram to reći, ja mislim da to puno ovisi o samoj osobi koliko si ona to dozvoli. Ja nisam imala ambicije, radila sam u takvoj službi gdje nisam niti mogla se negdje penjati, nisam niti imala ambicije da bi se možda mogla susresti s tim nekim preprekama pa ne mogu to reći. Ali od fakulteta, od srednje škole, od ovog posla u Uljaniku do posla u sindikatu, apsolutno u sindikatu, nikad ja zaista nisam osjetila da ja kao žena imam… Zato dandanas meni nisu jasne te statistike koje govore da su žene, evo ja moram pričati, ja ne znam gdje su to žene potplaćene. To može biti samo privatni sektor. Meni se čini da u javnom sektoru nema prostora da žena bude manje plaćena od muškarca.
AMRA: Da, ti si to i kroz sindikat vidjela.
TESI: Ne znam, koeficijenti su isti, osnovice su iste, na koji način može žena koja radi u javnom sektoru, kako ona može biti manje plaćena od muškarca? Na koji način, šta na crno? Mi znamo šta je plaća, je li tako? U privatnom dozvoljavam. Tamo imaš menadžerske ugovore, to zaista ne mogu znati kako je plaćeno i da li ta statistika se odnosi na to, ali kad govorimo o javnom sektoru, kad govorimo o školstvu, o zdravstvu, ovo što financiramo mi doprinosima i porezima, ja mislim da tu nema prostora za to. Da je to relativno okej. Ti si sad u tim nekim pa možda ti bolje vidiš, ali zaista meni to nije jasno. A to što ja neću ići u upravu kao žena, to je moj problem. Ja ne želim se tu ovaj… ali ja mislim da imamo mi puno žena u Hrvatskoj koje su u raznoraznim upravama, koje su jako dobro plaćene.
AMRA: Da, jesu.
TESI: Čini mi se. Ali meni se čini da liječnica u bolnici i liječnik u bolnici koji rade na istom radnom mjestu, ja mislim da među njima nema razlike.
AMRA: Pa ja se nadam, ja zbilja to ne znam, to bi trebalo provjeriti. Ne bi smjelo.
TESI: Ma nema prostora. Može samo netko tko je iznad njega kroz neku stimulaciju stvoriti tu neku razliku.
AMRA: Ili neki položaj ili tako neko napredovanje. Da…
TESI: Tako da stvarno ne znam. To treba uzeti s malom rezervom, kod nas. Mislim da još nismo došli u tu…
AMRA: … takvu kapitalističku fazu.
TESI: Takvu drastičnu fazu. Možda Telekom ili ne znam…
AMRA: Tako je to. Hvala ti puno, Tesi, jako je bilo zanimljivo. Ako se ti nešto budeš sjetila…
TESI: Ili se ti sjetiš nešto konkretno jer je stvarno jako puno godina prošlo.
AMRA: Puno je prošlo godina, ali dobro, jako je zanimljivo to kako si opisala taj sektor informiranja i ta usporedba sindikata, tako da mislim da si nam puno rekla, eto.
TESI: Ja mislim da je… ma znaš šta, uvijek kad se govori o sindikatu, uvijek se ima podcjenjivački… posebno sada u kapitalističkom.
AMRA: Da, naravno.
TESI: Ali da nema sindikata, mislim da bi im bilo, posebno sada, puno, puno gore. Nisu svjesni ljudi.
AMRA: Nisu svjesni ljudi. A znaš, to je baš taj sindrom držati ljude u neznanju.
TESI: Nisu svjesni, jednostavno. Nekako uzimaju kao da je to normalno. Kažu, “daj ti meni plaću pa ću se ja brinuti”. Nećeš se brinuti.
AMRA: Ne možeš, nemaš alate, ne možeš.
TESI: Nećeš, nećeš si plaćati doprinose, nećeš si plaćati… jednostavno nećeš. Kupit ćeš si auto.
AMRA: Ići ćeš na skijanje.
TESI: Da, nema, jednostavno ne razmišljaju. “Aaa, dok ja dođem do tamo.”, ali vrlo brzo dođeš.
AMRA: Da, jako brzo.
TESI: Brzo dođeš i onda ako nemaš društvo koje je senzibilno za socijalno, zdravstvo i to, a bogami si prepušten samo obitelji. Samo obitelji, neće nitko za tebe brinuti. Tako da naše generacije mlađe još uvijek imaju sreće.
AMRA: Jer imaju nas.
TESI: Jer imaju nas.
AMRA: A mi znamo šta su neke vrijednosti.
TESI: I stariji imaju sreće što imaju nas jer mi smo ta generacija koja još uvijek je…
AMRA: … empatična…
TESI: … i prema jednoj i prema drugoj strani. Već sljedeća će biti problem, mi smo neka poveznica.
AMRA: Je, je, istina.
TESI: Mi smo i prema roditeljima empatični, uglavnom, ima nas svakakvih, ali uglavnom, generalno kad gledaš, nismo još uvijek kao taj ekstremni kapitalizam gdje apsolutno se kidaju sve te veze. Mi brinemo još uvijek i o roditeljima i o djeci. I ja mislim da je to dobro.
AMRA: Naravno. Pa to je biti čovjek, to je biti humano biće.
TESI: To je smisao života.
AMRA: Pa hvala bogu.
TESI: To je smisao života.
AMRA: Da, da. Eto, hvala ti puno, Tesi.
TESI: Nema… ako ćeš šta uspjeti izvući.
AMRA: Kako ne.