AMRA: Danas je 16. 10. 2024. godine i s nama je gospođa Željka Mauša koja će nam se predstaviti i reći nešto o sebi. Prvo bih Vas htjela pitati, Željka, ovo mi sad snimamo, da li ste Vi suglasni da se to nakon što to pročitate, odobrite, objavi na tom webu ili u knjizi?
ŽELJKA: Može.
AMRA: Evo, sad molim vas recite nešto o sebi i o svojem radnom putu u Uljaniku.
ŽELJKA: Evo, ja sam Željka Mauša, imam 58 godina. U Uljaniku sam krenula raditi 1986., davne. Na poslovima daktilografa. Završila sam srednju tekstilnu školu da bi poslije srednje tekstilne išla na prekvalifikaciju za daktilografa.
AMRA: Jeste rođeni u Puli?
ŽELJKA: Rođena sam u Poreču. Zadnju godinu dok je bilo rodilište u Poreču. Znači 1986. sam krenula u Uljanik. Moj radni vijek se kretao kroz više sredina. Radila sam kao daktilograf, poslije kao poenterka. Poslije poenterke sam radila na mjestu administratora operatera. Poslije administratora operatera, radila sam na mjestu referenta operativne pripreme. E onda, dalje u stečaju sam se stavila na raspolaganje stečajnom upravitelju. Išla sam na ispomoć u platni ured. Poslije toga 13 mjeseci na burzu i nakon toga u današnji novi Uljanik u kojem sam ponovno sad u platnom uredu. Samo što ne radim na plaćama, više radim na izvještajima i evo sad su me stavili na mjesto za kooperaciju. Tako da posao mi je jako raznovrstan.
AMRA: Onda ste puno stvari naučili i napredovali kroz to.
ŽELJKA: Da.
AMRA: Nadogradili vaše znanje.
ŽELJKA: Jesam. Od poenterke, daktilografije i poenterke. Znači poslije sam išla na mjesto administratora. Gdje sam imala stvarno sreću kroz svoj radni vijek da sam imala rukovoditelje koji su uvidjeli moju zainteresiranost. Da bih htjela uvijek nešto malo više. Jer volim jako rad na kompjuteru, volim raditi sa time. I onda su mi pustili recimo to slobodne ruke, odriješene ruke da se snalazim. Recimo dali bi mi neki zadatak koji nije bio u opisu mog radnog mjesta. Ali tako sam ja mic po mic polako napredovala i imala sam sreću da sam radila sa predivnim kolegama. Od kojih sam puno naučila.
AMRA: Ja sam čula vi ste radili u opremanju broda. Znači bili ste praktički u srži najvažnijeg dijela, najvažnijeg dijela.
ŽELJKA: Jesam, radila sam u opremanju i u primopredaji, primopredaja kontrola. Tako da, tamo sam provela deset godina. Tamo sam puno naučila uz kolegu Vošila, Adriano.
AMRA: Ja sam njemu pripremala dokumentaciju, builder certificate i to kad je bila primopredaja i te dokumente, da.
ŽELJKA: Od njega sam jako puno naučila. I onda poslije… Znači deset godina smo radili zajedno.
AMRA: Možete opisati recimo jedan takav radni dan?
ŽELJKA: Radni dan uz obične administrativne poslove. Znači onda su se zapisnici prepisivali, znači rukovoditelji su pisali rukom na sastanku i onda smo mi administratori to prepisivali. Danas to rade sami direktno. Vođenje poentaže. Znači uvijek kroz čitav radni vijek mi se provlačila ta poentaža. To je unos sati od radnika, znači radni sati.
AMRA: Onda ste vi svakog radnika znali, sve vrste zanimanja?
ŽELJKA: Zanimanje, sve. Znači nisam ih poznala osobno jer ti dobiješ knjigu i onda sad…
AMRA: Koja su na primjer je bila zanimanja?
ŽELJKA: Brodomonteri, zavarivači, brusači, skelari, ima… brodocijevara, mehaničara, brodoelektričara, sva moguća zanimanja brodska koja jesu. Znači dobijete knjigu i onda unosite poentažu. Znači u jednom radnom danu. Znači unos poentaže, pisanje, pripremanje bilo kakve dokumentacije vezano baš uz primopredaju broda. Pomagala sam Adrianu na unosu dnevnih prijava ovih za vlasnike i registre.
AMRA: Šta to znači, možete reći?
ŽELJKA: Znači to je… Dnevno bi nam se prijavljivali kontrola i primopredaja i rukovoditelji na brodu. Imali su dnevno prijave na brodu za neki prostor predati vlasniku i registru, da pregledaju.
AMRA: Moramo reći da je ta primopredaja već pred sam kraj gradnje broda. Kada se preuzimaju pojedini dijelovi broda i brodovlasnik potpisuje da je to u skladu sa tehničkom specifikacijom, kako bi se kasnije moglo ići u predaju broda i potpisivanje primopredajnog protokola i potpisivanje i plaćanje i preuzimanje broda od strane brodovlasnika kao gotovog broda jer brod u tom trenutku prestaje biti novogradnja.
ŽELJKA: Da, jer ja baš u početnoj fazi broda nisam bila. Ja sam bila baš deset godina u toj završnoj fazi. Znači svakodnevno bi onda poslovođe, rukovoditelji ili određeni nadređeni koji su bili za taj dio zvali Adriana ili mene i predali nam testing program, znači rekli bi šifru danas predajemo, prijavljujemo tu i tu, taj i taj prostor, to je to što se mora ići pregledati.
AMRA: Na primjer, šta?
ŽELJKA: Šta god, i AKZ, znači i AKZ boju, znači tank, pregled tanka, u kontrolnoj kabini isto, znači komunikacije, znači svaki dio na brodu, ovisi gdje je koji prostor, se predavalo. I to su vlasnici i registri morali pregledati i na temelju toga se vidjelo da li imaju primjedbe ili ne. Ako nije bilo primjedbe, to je uredno bilo predato i tako se to radilo.
AMRA: Važna faza.
ŽELJKA: Da, ja sam to već sad dosta i zaboravila točno kako je išlo. Ali recimo da je to bilo dobro, bilo je tu još puno ekstra poslića koje, ne znam… To su sad sitne stvari koje ne treba niti navoditi, ne znam, razne check liste za ispitivače i tako. Poslije toga sam išla raditi u operativnu pripremu i controlling. To je bio Mauro Skomeršić. E tu sam išla, tu nisam više radila na poentaži, ali sam bila usko vezana uz poentažu u smislu kad su poenterke ubacile sate. Ja sam vršila sve moguće izvještaje što se tiče po satima, po zanimanjima, po… Kapacitete kontrola urednosti, registracije radnika i kooperanata. Znači i vlastitih i kooperacije. Radne listove sam izrađivala. Realizaciju kontrolu radnih listova, znači… Poslovođe su tijekom mjeseca kooperantima morale izdati radne listove koje će odraditi taj kooperant. Znači dolazili su kod mene gdje smo to pečatirali, gdje se rukovoditelj ili poslovođa potpisao. Tokom mjeseca su se oni poentirali. Ponovno na kraju mjeseca bi mi donijeli da bi ja to kroz sustav iskontrolirala, da li se sve slaže to šta piše na radnom listu sa sustavom. Vodila posebne izvještaje, da se prati utrošak sati, koliko dođe satnina, sve. Najviše sam bila sve te godine otkako sam u operativnoj pripremi i controllingu upravo na izvješćivanju. Znači raznorazne izvještaje po svim mogućim…
AMRA: Da, da vi ste zapravo pratili rad ljudi u pojedinom segmentu.
ŽELJKA: Da, kao što i sada to radim. Znači ja jesam sad u platnome, ali u principu sa plaćom imam najmanje doticaja. Tu i tamo normalno da sam im pomagala ono što je, ali najviše sam radila…
AMRA: Pratite zapravo izvršavanje poslova.
ŽELJKA: Da.
AMRA: A recite mi kroz Vašu karijeru, da li ste mislili, zato što ste žena, da ste bili drugačije tretirana, da li Vam je bilo spriječeno napredovanje, da li ste imali nekakvih neugodnih događaja?
ŽELJKA: Ne, ja ne. Zaista ja mogu stvarno reći da svugdje gdje sam radila, da sam imala predivnu sredinu, da svugdje sam bila poštivana. Ok, ja sam, kako da kažem…
AMRA: Da, veseli i pristupačni…
ŽELJKA: Imam i moto, moj životni moto je ne radi drugome ono što ne bi volio da drugi rade tebi. I onda to ja pretpostavljam da se tako i vrati. Jer zaista nisam imala nigdje nikakvih neugodnosti, pogotovo što radite sve te godine u muškoj sredini. Ja sam zaista sa njima svima super surađivala i ono što sam vam rekla, znači poslije sam išla kod Maura Skomeršića, ali tu je bio i gospodin Linardoni i Pliško. Znači, dobiješ neki zadatak, puste te da možeš tražiti, zvat nekog tko ti može neke stvari razjasniti. Jer recimo, Mauro bi došao sa sastanka i rekao bi: “E, trebalo bi sada iskontrolirat to i to. Ne znam da li je moguće, da li imamo to negdje u bazi.” Ja bih onda, on me pustio, zvala bi Iri, Mirjanu Lazarić. “Mirjana, da li postoje negdje u bazi taj i taj podatak u Discoverer-u?” Ona kaže: “Ima.” Dodijelili bi mi ovlasti, ja bih si izvukla tu bazu i na temelju toga sam onda radila izvještaj. Tako da, tu sam imala odriješene ruke. Znači, nisam imala ono, ne smiješ zvat ovog, ne smiješ… Ja sam imala stvarno slobodu.
AMRA: Mogli ste kreirati…
ŽELJKA: Mogla sam kreirati, upravo to. Nešto, ako mi je uvijek negdje naiđeš… Znaš da to sigurno program može odraditi, ali nisam ja završila škole da bi ja mogla to znati. I onda znaš, gospođu Jadranku Vrhovčak, gospodina Tustona… otvorena vrata uvijek i šta god. I onda bi mi oni pokazali to napraviš tako, to napraviš tako i tako sam ja upijala.
AMRA: Tako ste napredovali, i unutarnju snagu i unutarnje znanje.
ŽELJKA: Jesam i ono što kažem, radila sam čitavo vrijeme ipak poslove koje mi je… Sviđao mi se. Znači nije ona sada, jer recimo, poentaža je dosadna. Ali je netko i mora napraviti. I to ti je, lupaš sate, osam – dva, osam – četiri, radni list. Ali to je isto jako, jako bitan dio, zato što, prvo to je plaća čovjeka, a drugo, kroz te sate se razne vrste analiza rade. Po gradnjama, troškova, znači po gradnji, po zanatu, po prostoru na brodu, po svemu.
AMRA: Velika baza zapravo troškova i potrošnje…
ŽELJKA: Upravo to, jer neko kaže, poentaža ubacit ćeš to, da, pogriješi radni list. Ok, ako radni list ne postoji, onda ti program javi. Ne postoji radni list, nikom ništa. Ići ćeš tražiti koji je to, i naći ćeš ispravan. Ali nek’ ti se desi da okreneš brojeve ili nešto, a radni list postoji, a nema veze s time, nego ode na drugu gradnju, na drugi zanat, na… Tako da nije to baš, recimo, dosadniji posao bio, ali isto je jako bitan.
AMRA: Treba biti jako pedantan.
ŽELJKA: Da.
AMRA: A da li ste imali osjećaj da su ti sustavi dobro napravljeni u Uljaniku?
ŽELJKA: Sve ovo što je vezano kroz moj posao, koji sam ja radila, ja imam dojam da je bilo sve jako, jako dobro. Zato što što god je trebalo ili nešto, ako bi trebalo od informatičara nešto dodat’, napravit’, ja sam imala svugdje. Ali kažem vam, ja sam kroz cijeli svoj radni vijek sam imala svugdje, savršenu podršku svih.
AMRA: Da, to je ogromna stvar.
ŽELJKA: I svugdje otvorena vrata. Znači gdje god sam ja zvala, nema nitko mi nikad nije rekao ne. Nikad, zaista. Ja mogu samo sve pohvale. Zato vam kažem, Uljanik za nas stare…
AMRA: Da, je ljubav.
ŽELJKA: To nije radno mjesto. To nije, to nije. To je nešto, to je nešto sasvim drugo. To je nešto sasvim drugo. Tako da, to ovi mladi ne mogu danas shvatiti. Jer, možda njima i bolje da je tako danas. Jer mi smo, krenuli smo u jednoj firmi i, daj Bože, završit ćemo valjda i u… Jer, ovo je kao novi Uljanik, ali sve je to jedno. A oni moraju biti spremni da će…
AMRA: Da, mi smo nažalost imali veliku tragediju, veliku nesreću kad nam se to sve desilo što se desilo. Svi smo to zapravo teško preživjeli. I sada smo sretni da možemo…
ŽELJKA: Jako teško. Onaj trenutak, kad sam izašla na portu vani. Znači, ja sam se stavila na raspolaganje za… Stečajnom. Onda sam radila još, ne znam koliko godina. Godinu dana, godinu i nešto. Uglavnom, došao je trenutak, on je svaki mjesec smanjivao ljude. Nije mu trebalo toliko ljudi u stečaju. Kad je došao onaj trenutak da je to to. Ne mogu vam ja to opisati. Kad provlačiš karticu zadnji put. Kad nosiš sve one stvari sa sobom.
AMRA: Znam, znam.
ŽELJKA: Ne znam, to je nešto jako, jako teško i bolno. Znam da sam plakala. Onda se desilo da sam bila ne znam koliko mjeseci kući. Ne, nisam bila mjeseci. Bilo je kratko ono poslije i zvali su me na mjesec… Ali odmah su mi rekli kao mjesec i po ćeš samo biti. Nešto je trebalo riješiti isto s nekim izvještajem. Znači, bila sam na burzi ne znam koliko kratko i zovu me natrag. Ali to je već rečeno, znala sam. Ok, bit ću mjesec, mjesec i po i to je to. Taj drugi put već si spreman. I znaš da je to, to da si primljen na mjesec dana. I poslije toga sam bila još 13 mjeseci. Čekajući da se ovo pokrene. I onda mjesec, dva, tri predaješ molbe. U ovim godinama.
AMRA: Grozno, znam.
ŽELJKA: Tko će te primiti? Kome ćeš ti dokazati da nema veze škola? Da ja sam i dalje sposobna napraviti neke stvari, koje bez obzira što nemam potrebne škole za to.
AMRA: Ali imate usvojena znanja.
ŽELJKA: Ali imam usvojena znanja i iskustvo, radno iskustvo. Drugo, ovo su ipak specifična znanja.
AMRA: Da.
ŽELJKA: Ovo su specifična znanja, jer ti da dođeš negdje vani kod nekog vanjskog poslodavca, kažeš Mars, Burin, Discoverer, ne znam, ok, Office, Access i to, to im je i Excel. Ali ovi naši programi, šta će to njima? Mislim oni ni ne znaju nit’, čemu to služi ni… A ja se tim jako, jako dobro služim i baratam. Znam se snaći. Ali kažem vam, teško je, jako je bolno bilo i ja i Loredana kad smo se vratile, kad su nas zvali da krećemo, da je odobren kredit i da krećemo ponovno natrag. Ne znam, mi smo lebdile i hodamo po Uljaniku sa torbama jer smo si donijele brdo krpa i svega i da si kancelariju i sve očistimo i sve, jer to možete misliti. Trinaest mjeseci nitko nije ulazio unutra. Mi smo samo nastavile tamo gdje smo stale sa poslom. Ali prije toga smo morali očistiti. I hodamo i ne vjerujemo, ne vjerujemo da smo unutar Uljanika da smo došle raditi. Jer mi smo došle svako toliko u tih trinaest mjeseci na kavu, vidjeti Goricu, i tako. Ali onaj osjećaj dolaziš na posao. Nasmijane, ne znam, ne mogu vam to opisati.
AMRA: Ja se sjećam kad je mene Alen isto nazvao da li bi došla. Nisam mogla vjerovati od sreće.
ŽELJKA: Ne znam šta bih vam još ispričala, makar me vi… Jer kažem…
AMRA: Lijepo mi je to što ste rekli, da Vam je bilo lijepo, Vi ste radili u muškoj sredini. Radili ste jako zanimljive poslove i oni su zapravo ovisili o Vama. Vaša pamet i Vaša vještina je bila da oni mogu zapravo prikazati šta su napravili.
ŽELJKA: Gledajte, ja sam… Krenula sam znači na tom mjestu referenta, bilo je zamišljeno…
AMRA: Znači imali ste koliko, 18-19 godina kad ste došli?
ŽELJKA: Ne, ne, kad sam došla sam imala 20 godina. S time… Jer sam išla u srednju tehničku. Mi smo imali prve dvije godine opće i to sam išla u tehničku.
AMRA: Da, Šuvarova.
ŽELJKA: Htjela sam ići za tehničkog crtača jer sam obožavala kotiranje, bokocrte, nacrte, tlocrte. Međutim u toj godini su ukinuli to opredjeljenje za tehničkog crtača. I onda. Ne razmišljajući, kao tekstilni smjer, malo crtaš, malo kreiraš, malo šivaš. Kud ćeš bolji posao za ženu. Međutim to baš nije, ne da to nije to, nego to nije uopće to. To je rad na mašini na normu. U struci sam radila osam mjeseci. Ali to vam želim reći. Prvi, drugi srednje u tehničku. Onda smo na ljeto morali doći na praksu. Moj prvi kontakt sa Uljanikom je otok. Arhiva. Konstrukcija arhiva. Gospođa Gordana Zidarić je bila rukovoditelj. Znači 16 godina, moj prvi kontakt sa Uljanikom je bio arhiva, otok, konstrukcija. I tamo sam i tu mi je već onako kliknulo. A onda poslije kažem Vam, išla sam poslije srednje tekstilne na prekvalifikaciju odmah. I ukazala se potreba za… Gospođa koja je bila dugo na bolovanju. I onda su me uzeli preko omladinske najprije, preko omladinske. Da dolazim na njenu zamjenu. I kad su vidjeli kako se snalazim, da sam okej, onda su me zaposlili. Bila sam i sekretarica omladincima. To sam vam zaboravila reći. Da, to sam bila do porodiljnog. Kako sam se zaposlila, bila sam… godinu i nešto više. Znači to je bilo zanimljivo isto. Onda je bio Gasparini, predsjednik. Omladinci i sindikati su imali isto ono, u onoj kućici tamo. Imali su isti prostor. Ono je bilo isto, prepiska razno raznih zapisnika. Pripremala sam ulaznice za koncerte za disko Uljanik.
AMRA: A da? A joj!
ŽELJKA: Da, jer onda su se, mislim, naš…
AMRA: Uljanik je bio naš.
ŽELJKA: Naš Uljanik, disko Uljanik, da. Koji su sad upropastili totalno. Jedno kultno mjesto. Ono što je u Zagrebu, ne znam, Tvornica ili tako nešto, Kulušić. To je nama Uljanik i da su ga tako…
AMRA: Prestrašno, ne mogu pogledati na to. Ne bih ušla nogom više tamo nikada…
ŽELJKA: Ne, to nije to, to nema veze. Moj prvi izlazak sa mužem je bio tamo. Prvi izlazak sa mužem je bio disko Uljanik.
AMRA: Ste u Uljaniku upoznali supruga ili?
ŽELJKA: Ne, upoznali smo se na stanici za bus.
AMRA: A da?
ŽELJKA: Tako je ispalo, ispred žute škole. Di ćemo cure vani i onda smo išle, išle smo to večer. One su bile starije od mene. “Ajde idemo u Medulin.” Ja govorim: “Di ćemo u Medulin? Kako ću se ja vratiti na vrijeme kući?” Mama i tata kažu, u toliko kući. Ma kao: “Ne sekiraj se, idu i dva prijatelja s nama.” I tako sam, evo stvarno, čekali smo na stanici za bus ispred žute škole. Tamo smo se upoznali. To je stvarno bila ljubav na prvi pogled. Kako smo se vidjeli i to je to. Znači od šesnaeste godine sam bila s njim.
AMRA: Od šestneste godine?
ŽELJKA: Od šesneste godine. On je šest godina bio stariji od mene. Od šesneste godine, da. 41. godinu predivnih uspomena. Dobro da imam predivne uspomene. On je isto radio u Uljaniku.
AMRA: A radio je u Uljaniku?
ŽELJKA: Radio je u strojogradnji. Onda poslije, okej, oni su imali tu restrukturiranje. Izašao je iz Uljanika van. Onda je htio se vratiti Uljanik, kod nas u brodogradilište. Međutim, bez obzira što je bila potreba za radom, ali znate da je bilo ono…
AMRA: Restrikcije…
ŽELJKA: Kad uzmeš… Da, i onda se je vratio kao kooperant. Tako da je i on do 2000. radio kao kooperant. A prije toga je bio u strojogradnji. Tako da smo… I tata mi je bio Uljanikovac, isto u strojogradnji. Znači, i sin mi je radio u Uljaniku. Sin ima sad 37 godina će napuniti prvog. Ali je radio najprije na brodu, kao brodoelektričar. Onda je išao za planera u AKZ. I poslije toga je išao za voditelja AKZ radova. U međuvremenu je upisao, završio je politehniku. I tako, međutim, evo sad kako se sve ovo odvilo, ne možeš, život ne pita. Znači, i krediti i malo dijete… morao je dati otkaz. Inače, posao mu je savršeno odgovarao i ekipa i sve.
AMRA: Znači, Vi ste jedina ono…
ŽELJKA: Ja sam jedina koja se drži, ali kažem vam…
AMRA: Ali obitelj je cijela vezana za Uljanik.
ŽELJKA: Da, definitivno. Znači, ja, suprug, sin, tata.
AMRA: Tri generacije. Da, to je meni nešto tako nevjerojatno i imponira.
ŽELJKA: Onaj period kad smo radili i ja, i suprug, i tata, u Uljaniku. Sindikalni, ono, pred Božić. Tri purice, kad smo svi dolazili.
AMRA: Joj one hrenovke, one hrenovke, sto kila hrenovki.
ŽELJKA: Purani, na uši su išli vani. Kažem vam, to ove mlade generacije ne mogu shvatiti.
AMRA: Tu lojalnost i tu ljubav. Da… Onda je bilo šta možeš dati, a ne šta možeš očekivati. A ovdje je samo šta možeš očekivati, a ništa dati.
ŽELJKA: Ali ja sam uvijek bila takva, da sam uvijek, kako da kažem, ajmo, ajmo, danas treba vama pomoći, ajmo vama pomoći. Sutra treba meni, vi ćete doći meni pomoći. Ne, ono, briga me, to nije moj problem.
AMRA: Naravno.
ŽELJKA: Snađi se. Jer na takav način se ne može uspjeti. To ti je k’o i obitelj. Ja uvijek kažem da je to obitelj.
AMRA: Da.
ŽELJKA: I da su nama rukovoditelji kao roditelji. Kako te odgajaju, kako te vode, tako… Mislim, ja uvijek to ponavljam.
AMRA: Da. Moram reći da kroz te sve razgovore koje smo vodile, pretežno ljudi imaju tako neka krasna iskustva i tako su sretni i zahvalni da su ovdje mogli raditi jer im, to nije bila obična tvornica. Brodogradilište nije tvornica, brodogradilište je stvaranje života, brodogradilište je stvaranje nečeg plemenitog. Tako da je to, ljudi su gradili to, ali i, brodovi su gradili ljude u smislu.
ŽELJKA: Upravo to i mislim da su mnogi shvatili tek kad smo propali, šta smo mi sve imali. Ljudi i oni koji su bili unutra nisu bili svjesni.
AMRA: Ne, nisu. Misle da je to for granted.
ŽELJKA: Ali sada, pogotovo mi imamo sada tri mlade cure, mislim, izvana, želim reći nisu nikad prije bile Uljanikovice. Kad mi pričamo šta je sve to bilo, šta smo sve imali, kako je to bilo sve izorganizirano, mi smo bili praktički grad u gradu.
AMRA: Da.
ŽELJKA: Kad im ja kažem, imali smo bus, s kojim smo se vozili. Ja sam se stigla voziti busom.
AMRA: To ni ja ne znam.
ŽELJKA: Bus, imali smo, ok, bus koji je bio neregistriran, autobus, ali bio je samo za unutar Uljanika. Imao je svoje vrijeme i svoje stanice koje voze, od otoka do dole, do Sahare. Znači, ukrcao si se, da ne hodaš pješke, vozio bi se busom.
AMRA: To nisam ni ja znala. Ima još nešto?
ŽELJKA: I ja sam se stigla, stigla sam se voziti tim busom, kratko, ali jesam, jesam.
AMRA: Ja znam da smo imali banku našu ovdje dolje.
ŽELJKA: Banku smo imali, da, da ne govorim, i zdravstvene ustanove, znači sve podređeno na, mislim, kako da kažem, imali smo svoju fizikalnu, svoj laboratorij, specijalisti su nam u određene dane dolazili, znači, doktore, sve. Mislim, sve smo imali.
AMRA: Čovjek je bio zbilja važan.
ŽELJKA: Doslovno smo imali sve, ali baš sve. Dobro, bili smo veliki sustav koji je progutao sve i svašta ali…
AMRA: Da, da, naravno, naravno. To je 10.000 ljudi, nije moglo biti 10.000 savršenih. Bilo je svašta.
ŽELJKA: Kažu da sa kooperacijom, davnih dana je bilo maksimalno nas oko 12.000. Sa kooperacijom. A sad nas je dvjestodvoje. Dvjestodva, dvjestotri.
AMRA: Nadamo se da će se sad popraviti sa ovim novim ugovorima.
ŽELJKA: E, nadajmo se, jer posla će biti, vidi se. Ali da li su se ljudi spremni vratiti, to je upitno. Ali ako ne budemo sa vlastitima, morat ćemo sa kooperacijama. Proizvodnima, nama fali proizvodnog djela najviše.
AMRA: Da, da. To trebamo čim prije. Ima neki događaj možda koji vam je ovako ostao?
ŽELJKA: Ne znam, to sam trebala sad možda malo razmisliti, ali… Kažem vam, svugdje gdje god u sredinama sam radila. Znači, prvo kad si mlad, kad si radio… Kad sam bila poenterka na otoku, onda praktički svi poslovođe su mi mogli biti tate.
AMRA: Tate, da.
ŽELJKA: Tate. Od svih poslovođa možda je jedan dio koji je bio malo mlađi njih, ali ono, k’o kap vode na dlanu. 8. mart. Žene, obavezno smo radile kolače, donijele, ono, da se počastiš i tako. Nije prošao bez poklona. Ne da ti očekuješ nešto, ali to se nije moglo onoga… drugačije zamisliti! Znači, nisi ti njih, niti tražio ni ništa. Zato što je takav odnos je bio onda.
AMRA: Da, da, je bio prijateljski odnos.
ŽELJKA: To je bilo nešto predivno. Da, ima jedna anegdota. Kad sam radila kao poenterka na otoku, onda me, pokojni je, sada rukovoditelj Rojnić, Ive, stavio me kao za poslovođu poenterki. Da budem poslovođa poenterki. Znači, radim i dalje svoj posao poenterke, ali pratim i ostale poenterke, kad ide koja na godišnji, da li obavljaju poslove i tako dalje. I kao, uzet ću te gore u platni. Ja prvo bila sam šokirana, zato što sam ja onda imala 28, 27-28 godina, a velika većina tih poenterki je bila puno, puno starija od mene. Ja govorim: “Kud ćete mene tako mladu pa progutat će me!” Mislim jer to su kažem ono, em žene, razumijete što hoću reći… Rekao je: “Ne, ne, nemam uopće problema, ali doći ćeš ti meni u platni.” I kao da će me povući gore u platni i stvarno, nakon ne znam koliko mjeseci me je povukao gore u platni. E sad, dečki u kojoj sredini sam radila, poslovođe. I ne, i ne, i zašto, ti ćeš ostati naša, i ne. Uglavnom, odem ja gore. I oni me zovu telefonom, da li mi možemo doći tebe, ono, posjetiti, vidjeti da ti damo oproštajni poklon. A znate kako je platni, velik?
AMRA: Da, znam… velik… i same žene.
ŽELJKA: Znači, iz one velike u onu malu, u onoj maloj je nas sjedilo 7, u onoj velikoj ispred je sjedilo 10-11 cura. Ja govorim: “Pa možete, koliki bi te došli?” “Pa doći će nas.” Uglavnom, oni su došli gore, jednu veliku kartonsku kutiju, 8. mart je bio, tako je ispalo. Velika kartonska kutija, došlo ih jedno 8 ili 9, nisu došli svi, 8 ili 9, i lupaju s nogom na vrata. Znate kako je to bučilo… Žene su sve ono skočile, šta se sad to dešava, i njih 8 ili 9 ulaze iz te velike u malu, s tom kartonskom kutijom. I oni pozdrave cure sve. I sad, kao šefu Rojniću: “To nije u redu, da ste nam je uzeli”, ovo, ono… I, uglavnom, kako je bio 8. mart, vadili su jednu, pitali su me, koliko vas je u kancelariji? Ja govorim, 7 nas je, sa mnom je 7. Svakoj su izvadili jednu crvenu ružu, a meni su izvadili žutu… kao ljubomora.
AMRA: Da, da, da.
ŽELJKA: I izvukli su mi onda poklon, jednu sliku, kao mala grafika. To mi je, ono, kao ostalo za uspomenu. Ali želim vam reći, oni su napravili takav štimung, cure su ostale šokirane jer mnoge nisu radile u proizvodnji. Znači, Loredani to ništa nije bilo čudno, zato što smo ja i ona počele tako raditi. Ali to je bilo nešto predivno, to je bilo smijeha, to je bilo, kažem, 8 ili 9 njih došlo gore, napravili su štimung, to je bilo toliko zafrkancija, svega i lijepa gesta. Evo, to je jedna od predivnih uspomena. Bilo ih je još, ali sad se baš onoga, da… Primopredaja. Znači, oni idu redovito na pokusne plovidbe i u dok. I išli su u Veneciju, u dok. I, uglavnom, dolaze oni, ništa… Nije meni bio ni rođendan ni ništa. Vraćaju se iz tog doka i samo stavljaju poklon ispred mene. I ja govorim, “Šta je to?” “To je za tebe.” Znači, kupili su mi dvije, one, pepeljare od murana i privjesak za lančić.
AMRA: Evo.
ŽELJKA: Ničim, ono, ja sam počela plakat.
AMRA: Pa jasno.
ŽELJKA: Ja sam počela plakat, jer, kažem Vam, ništa, nit’ rođendan, ništa, ništa. To je od nas, za tebe, jer sam im bila ono… Ali, kažem Vam, ja sam u svim sredinama…
AMRA: To su geste divne, prijateljski odnos, predivno, da.
ŽELJKA: Da, da. Zato vam kažem, nema, ja… Možda je bilo nekih sitnih, ali zanemarivo. To su pojedinci. Sve drugačije bilo bi nenormalno.
AMRA: Da, da nemoguće.
ŽELJKA: Ali, u principu, ja mogu samo reći svih svojih skoro 38 godina, predivnih uspomena i isto i predivnih iskustava.
AMRA: Eto, baš mi je drago.
ŽELJKA: I dobro mi je to što su mi stvarno… Omogućili su mi da se razvijem. Znači, bez škole, da se razvijem. Okej, bila sam…
AMRA: Bili ste vrijedni.
ŽELJKA: Bila sam znatiželjna. Da, to su meni, onoga… Oni su to uvidjeli. Gdje god sam došla, uvijek sam jako puno radila. Ja znam da je meni muž znao reći, rijetko bi došao kod mene u kancelariju. Zaista rijetko. Ali je rekao, ja tebe nikad nisam našao da sjediš, ono bezbrižno ili nešto. Ti si uvijek za kompjutorom i nešto radiš. Ali meni je tako, kako da kažem, ja inače nisam osoba koja je…
AMRA: Statična.
ŽELJKA: I to, i ne volim te kavice, jer iz toga se ništa dobrog ne razvije. Toga sam se uvijek klonila i što dalje od tračeva i takvih stvari.
AMRA: Naravno.
ŽELJKA: Tako da kažem, meni je bilo… I nadam se da ću, da će ovo ići dalje i za naše mlade.
AMRA: Joj kad bi…
ŽELJKA: I da ću dočekati mirovinu ovdje. Ali ne samo da, ne budem sebična mirovinu, nego da bude i za mlade generacije.
AMRA: Da. Evo hvala vam, Željka. Jako ste mi lijepo sve rekli.