Tražila sam u Uljaniku tečaj da bi naučila daktilografiju, međutim, nisam dobila. Onda sam rekla “Znate šta, dajte vi meni tu knjigu i pokažite mi di stavljate ruke.” Uzela sam knjigu, one su mi pokazale i tako sam naučila.

Postoji stakleni plafon i to je jedan od razloga zbog kojih sam ja otišla. Jer sam znala da je to to. Da postoje radna mjesta za žene i da postoje radna mjesta za muškarce. I da postoje plaće za žene i plaće za muškarce.

Hodamo i ne vjerujemo, ne vjerujemo da smo opet unutar Uljanika, da smo došle raditi. Trinaest mjeseci nitko nije ulazio unutra. Ali… onaj osjećaj dolaziš na posao… Nasmijane. Ne znam, ne mogu vam to opisati.

Radila sam u Uljaniku petnaestak godina, nakon toga sam se prebacila u ugostiteljstvo sasvim slučajno. Ostavilo je to dosta traga na mene. Taj put bio je dosta težak, ali uspješan, s različitim turbulencijama, kao i sve u životu.

Trideset grupa složenosti je bilo. U prvoj je norma bila čistačica, u tridesetoj generalni direktor. Međutim, raspon grupa nije značio i takvu plaću. Direktor je imao manju plaću od recimo jednog zavarivača i VKV radnika.

U administraciji je bilo nekih dvadeset muškaraca i samo dvije žene. Tu se vidjelo da je to jedan posao koji vodi samo muška glava. Da li je to radi toga što se smatra da je siderurgia teška? Ne znam, iskreno rečeno ne znam.

Moj san je bio biti modni kreator. Upisala sam žensku stručnu školu, a kad sam je završila, upisala sam upravnu. I završila sam upravnu, tako da sam postala upravni tehničar. Eto… ne ostvaruju se uvijek snovi.

Ostala sam tamo i živjela za Uljanik do zadnje godine kad su počeli kompjuteri, ali tamo sam isto završila jedan corso, jedan tečaj. Isplatne liste smo tada bili počeli pisati s kompjuterom, a taj kompjuter je bio ogroman.

Bilo je puno posla, puno se radilo, ali je život unutar Uljanika bio organiziran tako da si imao pomoć za sve šta ti je trebalo. Sindikat je bio veoma jak, bila su zimovanja organizirana, svake godine se išlo negdje na skijanje.